Bila sam fit, a nisam to imala gdje pokazati. Postalo mi je dosadno. potom sam probala trekking - možeš hodati, trčati, planinariti

Ultramaratonka Veronika Jurišić svako jutro ustane u 5.30 sati. U ruksak izvježbanom rutinom ugura tablet, majicu i hlače za posao, navuče tenisice i u šest sati, ne hajući pa da je vani i -10 Celzijevih stupnjeva, trči oko jarunskog jezera. Jaka kiša joj ne smeta, trči i po duboku snijegu, magla je neće obeshrabriti. Napravi krug oko Jaruna, pa onda cestom ili uz Savu trči dalje, na posao. “Gledam ljude kako su neurozni u gužvi, poredani kao sardine u tramvajima, zatočeni u prometu u automobilima, a ja ovisim samo o mojim nogama“, priča vješto obilazeći pospane prolaznike na Ilici.

U uredu se prvo istušira, dio garderobe drži u ormaru na poslu, iz tenisica uskoči u štikle, tad krene profesionalni dio dana. Trči i s posla. Trči gdje god ide, trči baš svaki dan. Prosječno oko 30 km. I tako godinama, a 2010. na 24-satnom ultramaratonu u Francuskoj istrčala je 202 km.

Ultra discipline. Do prije dvadesetak godina maraton su držali ekstremnom disciplinom. Danas ga, nakon godinu, dvije treniranja, istrči gotovo svaki uporniji, pa makar trčati počeo i u 45. godini. Prijave za velike svjetske maratone poput Berlina, New Yorka ili Londona planu u svega nekoliko sati. Ove je godine i zagrebački, u odnosu na prijašnje, skupio, globalno mali, ali za nas respektabilan broj trkača. Trčanje je, eto, i u Hrvatskoj uzelo maha. I ne samo “obično“ trčanje, sve je više onih koji trče ultra discipline, u što spada sve duže od maratonskih 42,2 kilometara.

Nema tome dugo da su ironman (3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja, 42,2 km trčanja), držali vrhuncem ljudske izdržljivosti, a onda su se, prije desetak godina, pojavile prve utrke na kojima se izvodio dupli i trostruki ironman. Sad već postoje i trke koje traju 30 dana, gdje natjecatelji odrade 30 ironmana.

U Hrvatskoj su ultra trkačke discipline začuđujuće dobro uhvatile korijenje, kima glavom Dragan Janković trener u Atletskom klubu Sljeme. “Takve su utrke svugdje rezervirane za vrlo mali broj sudionika, a danas na mnogima ima barem po jedan trkač iz Hrvatske, mi smo u tome praktički velesila. U ženskom trčanju na 100 km imamo čak četiri djevojke - Mariju Vrajić, Nikolinu Šustić, Veroniku Jurišić i Antoniju Orlić - koje su među prvih 30 u svijetu, trče ispod devet, čak i osam sati. Ne znam postoji li sport u kojem Hrvatska ima četiri sportašice u prvih 30 u svijetu.“

I sam se čudi otkud toliki interes za ekstremna natjecanja. Danas i kod nas postoje utrke na 100 kilometara, 100 milja. U velikim se krizama ljudi instinktivno okreću prirodi, pa je i tu, moguće, dio odgovora zašto smo toliko prigrlili trčanje. “Amerikanizacija“ nam je, osim trgovačkih centara, donijela i sve lošiju hranu, intenzivan sjedilački način života. Nakon ureda, kompjutora i stolice ne čudi da mnogi imaju potrebu izjuriti i pojuriti, šumom, drumom ili barem savskim nasipom. Pa se onda među njima, vremenom, regrutira i poneki ultraš…

“Trčanje je najprirodniji način hodanja“, tonom koji ne poziva na diskusiju preko ramena dobaci Goran Lesjak. Našeg ponajboljeg planinskog trkača slijedimo po strmoj stazi, naposljetku smo nadomak zidina starog grada Okića. Rano je poslijepodne, sunce bježi iza Plešivice. Kad Lesjak spominje “trčanje“ ne misli na jogging, već ekstremno dugačko trčanje šumama i gorama, kozje skakanje s kamena na kamen. Goran ovdje doista znade svaki taj kamen. I jutros je u četiri, neugodnu vjetru unatoč, po mrkom mraku, izjurio iz obiteljske kuće podno Okića i otrčao u šumu. Vratio se u kasno poslijepodne. Tridesetdevetogodišnji profesor kemije i biologije u šumi je kod kuće. Da prethodna rečenica nije tek lakonska fraza pokazuje i činjenica da taj sitan i strpljiv čovjek stotinu kilometara Velebita, po pakleno vrućem i sparnom danu, obilazeći vrlo zahtjevne staze, pretrči za 15 sati i 9 minuta. Velebitska je utrka jedna od onih koje boduju kao kvalifikacijske za najpoznatiju brdsku utrku na svijetu, neslužbeno svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju, Ultra-Trail Du Mt-Blanc, na kojoj je Lesjak nedavno napravio odličan rezultat.

Sportaši godine. Istrčao je zadanih 168 km oko masiva Mont Blanc, nemogućim terenom što prolazi kroz Francusku, Italiju i Švicarsku, pri tome savladao 9600 metara uspona i isto toliko silaska. Na cilj je došao 48. od 2300 ludo izdržljivih planinskih trkača iz cijelog svijeta. Na 80 i nekom kilometru, trčeći po noći, stopalom je snažno lupio u kamen, drugu je polovicu odradio šepajući, u velikim bolovima.

“Prvih 50 mjesta obično osvoje Amerikanci, Francuzi, Španjolci, Japanci jer oni jako puno daju na taj sport. U Americi su te trke silno popularne, toliko da i sportaša godine često biraju iz ultra disciplina.“

Izvor: Globus