U ovoj 27. nedjelji kroz godinu središnja tema je vjera i služenje. Nakon Kristovih opomena da naše srce ne smije biti zatočeno ovezemaljskim prolaznim stvarima nego biti slobodno za nebeske stvari, Riječ Božja nas želi posebno ohrabriti kako živjeti u trenutcima kušnje i napasti. Zapravo nam pomaže da otkrijemo još više i dublje što je pravo kršćanstvo i kako u njemu ustrajati.

PRAVEDNIK ĆE OD SVOJE VJERE ŽIVJETI

Prorok Habakuk traži, pita, iziskuje od Boga da djeluje na sve nepravde i zlo koje se događa. Traži od Boga da ne dopusti da se svo to zlo tako brzo razvija i da napada čovjeka sa svih strana. Ova Habakukova jadikovka ili molitva često je i naša jadikovka. Često i mi znamo u trenucima kušnje, patnje, boli, napasti, tražiti od Boga da nas oslobodi svih tih napasti. Svega toga što nas pritišće, što ubija život u nama, a ne tražimo pomoć da nam da snagu da to nosimo, prihvatimo. Tražimo čarobno rješenje svih tih problema. Dok Božji odgovor na sve ovo je neočekivan. Iako je situacija više nego loša, Bog poziva na jedan poseban trud i zalaganje i to: „Ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako,čekaj jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti."

Poruka je vrlo jasna: Imaš problema? Događaju ti se čudne stvari? Ok! Prihvati ih. Smiri se, pričekaj, ne paničari. Bog je tu. Ne napušta te. U svoj toj negativnoj zbrci čuvaj dušu i srce. Budi pravednik – jer to ti osigurava život, spas, mir. Kad sam bio u kušnji, kakva mi je vjera bila? Jesam ju prilagodio određenoj situaciji ili sam se doista držao onih zapovijedi koje učvršćuju moju vjeru?

NE STIDI SE SVOJE VJERE

U istom duhu Bog svoju poruku šalje preko našega simpatičnog sv. Pavla koji govori Timoteju, bratu u Kristu. Ohrabruje Timoteja u njegovu nastojanju da očuva vjeru te ohrabri i vodi cijelu zajednicu. Bog ne šalje duha bojažljivosti. Ne šalje nam duha koji će se zajedno s nama skrivati ili prilagođavati Sotoni. Ne želi od nas učiniti plašljive ljude, ljude bez stava i identiteta. Bog nas želi učiniti jakima. Zato šalje Duha ljubavi, odvažnosti, hrabrosti. Duh kojeg primamo ne smije nas i ne može nas učiniti zatvorenim ljudima, samo onima koji misle na sebe. Koji privatiziraju vjeru. Ne. To Bog ne želi i to nije u opisu njegova identita i poslanja. Primamo Duha života, Duha koji nam otkriva svu ljepotu Božje stvarnosti. Pavao zato poziva Timoteja da ne padne u jednu napast, a to je da stid ili sram zavlada u njegovu životu zbog imena našega Gospodina Isusa Krista. Ne stidi se. Čak naprotiv, budi ohrabren tim svjedočastvom. Bog ne treba plašljive ljude. One koji se na svaki pokret neprijatelja (sotone) sklanjaju u mišju rupu, popuštaju pred svjedočanstvima ovoga svijeta.

U svoj toj zbrci koju smo vidjeli u prvom čitanju prepoznajemo ipak Božji poziv na smirenost i strpljivost, a preko Pavla dobivamo još dublje značenje a to je da je Bog aktivan i u trenucima naše kušnje i slabosti. On djeluje kada nam se čini najudaljenijim. Što je čovjeku činiti u tom trenutku. Evanđelje je odgovor na to pitanje.


UMNOŽI NAM VJERU

Učenici traže danas od svoga učitelja da učini nešto zanimljivo i to: Umnoži nam vjeru. To ne znači da učenici nemaju vjere. Nego prokušana raznim kušnjama vjera im je slaba, izgubila je na snazi i učinkovitosti. Vjerojatno zbog straha od neuspijeha, od ljudskih slabosti. Zato učenici traže od Isusa da im umnoži vjeru. Da ih učini sigurnima. Sposobnima za život i rad. Za njihovo apostolsko djelovanje. Potpunu snagu dobit će nakon smrti i uskrnuća. Na dan silaska Duha Svetoga. Postavljamo si pitanje: a što do tada? Isus učenicima odgovora vrlo jednostavno što vrijedi danas za svakoga od nas, a to je: Gospodaru (Isus govori da je riječ o njima) te njihovom sluzi poručuje: zar duguje zahvalnost sluzi za ono što mu je bilo naređeno. Opet Isus koristi sliku svakodnevnog života da nas uvede u vječni život. Želi nam reći da se samo uz Božju milost i pomoć možemo spasiti. Sami sebe ne možemo dovesti do vječnosti. Samo On to može. I nastavlja: tako i vi kad izvršite što vam je naređeno, recite: sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili učiniti.

Što je vjera? To je pitanje na koje svatko od nas ljudi može odgovoriti svojim životom. Izgleda da ima vjera onoliko koliko ima i ljudi. Iako postoji ta različitost u pristupu vjeri, ipak ima nešto što čini tu vjeru posebnom. Jer vjerovati znači pouzdati se u nekoga, imati povjerenja. Vjera je dar s neba. Abraham je primjer u kojem moli za milosni dar, dobiva taj dar, te Bog ga zove da taj dar vrati njemu. Abraham u toj svojoj vjeri: Bog dao, Bog uzeo, čini nešto savršeno. S velikim pouzdanjem u Boga i njegovu milost i providnost čini sve ono što Bog traži od njega. E, to je čovjek vjere. On tim činom postaje praotac naše vjere, postaje naš učitelj, otac vjere. U Novom Zavjetu imamo Blaženu Djevicu Mariju. Čisti primjer vjere koja nadilazi ljudske kalkulacije zbrajanja i oduzimanja. Marijino nije slijepo vjerovanje, nego vjerovanje s povjerenjem, s pouzdanjem.

Vjera nije traženje nekoga svoga Boga u kojem ću se ja osjećati dobro. Vjera je slijediti Boga koji preko svoga Sina objavljuje nam Božje sinovstvo, a vodi nas Duhom Svetim da sveto živimo to Sinovsto. Zato vjerovati u Boga znači vršiti njegove zapovijedi. Prepoznati njegovu milost, blizinu i ljubav u našem životu. Vjerovati znači predati se Bogu i dopustiti da nas svojom riječju i sakramentima oblikuje po svojoj ljubavi. Zato je vjera odgovor na Božji poziv. Vjera u Isusa Krista zahtjeva vršenje Božji zapovijedi kroz služenje drugima i pomaganje drugome.

Neka naša molba Isusu bude upućena poput molbe apostola. Umnoži nam vjeru. Svoga Duha Gospodine pošalji da nas učvrsti u vjeri u kojoj je i po kojoj je tvoj Sin dao život za nas.

Izvor: http://kutakduhovni.blogspot.com/