Šetam se jučer po hodniku hostela kako bih uhvatio wifi i javio se majci, kad neki momak prođe pokraj mene i upita me da li sam ja ostavio bicikl u hodniku. Kažem da, a on mi odvrati "Ja sam Daniel, došao sam ovdje također biciklom, iz Londona!". Gledam i ne vjerujem! Gore na Nordkappu pitao sam zaposlenike jesu li susreli još kojeg momka na biciklu u ovako kasno vrijeme, na što su mi rekli da nisu. Daniel nije bio te sreće kao i ja pa je na Nordkapp stigao baš kada pred kraj radnog vremena. "Imao sam toliko ideja, snimiti kako dolazim ondje, opaliti milijun fotografija, ali okinuo sam tek par i brže bolje uskočio u zadnju priliku za povratak do Honningsvaga".

Nekako sam se u potpunosti našao u njegovim riječima. Planirao sam toliko toga, ali kada sam došao gore jedva sam čekao ući u restoran i ugrijati se. Momak koji je ondje radio i koji zapravo ondje živi (dok traje sezona) nije mi htio naplatiti kavu, a uz nju mi je besplatno dao pun tanjur vafel keksa. "Kad si došao iz Hrvatske do Nordkappa moramo ti se nekako zahvaliti" - rekao je i po tko zna koji puta osjetio sam kako je ljudima drago kada netko putuje njihovom zemljom i piše o tome. Nemojte krivo razmišljati, ima i kod nas takvih ljudi. Ne puno, ali ih ima.

I tako Daniel i ja zasjeli u kuhinji, pijemo kavu, pričamo o putovanju i svako malo izbacimo osmijeh na lice. Kužimo se, dovoljno je bilo da jedan započne priču, drugi odmah zna na što točno misli i kako će završiti. Tijekom cijelog putovanja, na koje je krenuo u kolovozu, Daniel je upoznao velik broj djevojaka, ali cijelo vrijeme se dopisuje s jednom djevojkom koju je upoznao putem. Našao je firmu u kojoj radi i svako malo joj pošalje razglednicu s putovanja. "Imam i nekoliko pisama, ali još uvijek ih ne želim slati dok ne vidim što će biti od toga". A ja ih u svojoj torbi brojim 19, sa sinoćnjim zadnjim napisanim i niti jedno još nisam poslao. Tko zna, možda jednom i budem.

Nije se brijao nekoliko mjeseci i uskoro mu brat ima svatove i naravno da bradu neće ni taknuti. Na to mu, pak ja kažem kako sam uskoro jednom od najboljih frendova kum u svatovima, na što se Daniel samo nasmijao. Nevjerojatno koliko sličnosti sam našao između mene i ovog momka, gore na samom sjeveru Europe, par tisuća kilometara od doma. I kada sam mislio da me više ništa ne može iznenaditi na vratima kuhinje pojavila se gospođa koja radi na recepciji i zamolila me za koju minutu. Nešto nije bilo u redu s računom, rezervacija nije bila plaćena, nebitno, kad me gospođa upita odakle sam točno. Ja kažem iz Hrvatske, a ona odgovori "Znam, do prije rata sam živjela ondje, dok mi muž nije peminuo." - na našem jeziku.

"Jebote" - jedina iskrena riječ koja je tog trena izašla iz mene. Gospođa se nasmijala i ukratko smo popričali o svemu - putovanju, Hrvatskoj, kako se živi ondje, čim se bavim, zašto je ona tu...što tema u tyko malo vremena i po tko zna koji puta sam se osjećao odlično jer sam susreo nekoga "svog". Uzeo sam njenu adresu i obećao joj po povratku poslati primjerak Marijana s potpisom. Najmanje što sam mogao učiniti za nju.