U nastavku vam donosimo intervju s novim područnim duhovnim asistentom Frame u Hercegovini koji je dao za portal frama-hercegovina.com:


Za početka recite nam nešto o sebi? Gdje ste rođeni? Gdje ste se obrazovali?

Rođen sam u Mostaru. Osnovnu sam školu započeo u Jablanici, gdje sam živio do sedmog razreda osnovne škole. Kada je počeo rat, brat i ja odselili smo u Split, a tata i mama u Mostar. Školu sam nastavio u Splitu. I osnovnu i srednju. Poslije toga nisam kanio ići na fakultet, već sam gledao odmah se zaposliti. Nije baš da sam bio ‘zgrijan’ za školu. I tako, radio sam razne poslove. Volio sam sport i cijeli sam se život s nečim bavio. To je bilo neizostavno u mome životu. I dan danas nastojim baviti se sportom koliko mi vrijeme i obveze dozvoljavaju. Rekreacija nije luksuz nego nužna potreba.

Znamo da u školi niste najbolje učili, kako to da ste se odlučili za svećenički poziv?

I vi framaši svašta saznate. :) Da, istina, nije da sam bio neki učenik. Nisam se uopće trudio. Moj brat kaže: „Slavenu je škola uvijek bila usputna zanimacija“. No, dobro! Uspjeh u školi definitivno nije ključan razlog za biti ili ne biti svećenik. Zapravo, to je nikakav razlog. Niti vam je to jamstvom hoćete li sutra biti uzoran student ili ne, a pogotovo čovjek. Prema tome, uspjeh iz srednje škole ne znači ništa. Ocjena nije mjerilo nečijega znanja, a pogotovo kvalitete nečije osobe. Odlučio sam se za svećeništvo iz jednog jedinog razloga: želio sam na takva način služiti Bogu. Nije mi bilo bitno što ću kao svećenik raditi, samo sam želio u potpunosti Njemu posvetiti svoj život. A Njegova će providnost dati načina kako da mu služim te budem ispunjen. To je ključni razlog zašto sam i kako sam se odlučio biti svećenik, fratar. Mnogi će reći: Bog me pozvao, zato sam postao svećenik. Da, shvaćam to i razumijem. Ali ovdje moram napomenuti jednu činjenicu: konačna je odluka bila moja. Odluka u slobodi. Znači, ja sam prije svega htio ovako služiti Bogu. I On je podržao moju odluku. Nitko mi ništa nije nametnuo, pa niti dragi i svemogući Bog. Želim reći: u slobodi sam odlučio biti svećenik i fratar, potpuno svjesno i odgovorno preuzeo na sebe ovakav način života. Ja sam to želio, a vjerujem i Bog. Osjećam da me podržava i prati. I što idem dalje sve je ljepše i ljepše. Iako iz dana u dan odgovornost raste sve više i više. Ali odgovornost koja daje osjećaj korisnosti i zadovoljstva.

Kao mladi fratar sigurno ste već puno proputovali, koje Vas se mjesto najviše dojmilo?

Koliko sam proputovao i gdje sam bio to je relativno. Ali moram priznati da me se uvijek najviše dojmi kada otkrijem neki krajolik, neko zavučeno ili ‘neotkriveno’ mjesto u našoj Hercegovini. Toliko toga ima da bismo se svi mi iznenadili kada bismo počeli malo istraživati. Ne treba puno. Samo malo odvojiti vremena i uživati. A to se sigurno može. I nije to neki luksuz nego potreba. A što se tiče nekih ‘dalekih’ putovanja, to je definitivno Sveta zemlja. Domovina Gospodina našega Isusa Krista. To je nešto posebno. Dođete, gledate, promatrate i samo upijate u sebe. I onda osjetite kako ste uronili u svu tu prisutnost. Nevjerojatno je to kada znate da je na tim lokacijama kročila Isusova noga, da je tu stajao i navješćivao Radosnu vijest, ozdravljao, tješio, budio nadu… Čudesno je to kada gledate mjesta na kojima je bio Bog. A od svih mjesta najsnažniji dojam ostavio mi je Maslinski vrt. Izgleda tako mistično i otajstveno. Čim uđete u baziliku, ne možete a da ne padnete na koljena. To samo po sebi dovoljno govori. Osjećate tako jedno snažno strahopoštovanje i ljubav prema Bogu. Tek tada postajete svjesni što je to Bog za vas učinio, koliko vas voli i koliko mu je stalo do čovjeka. Suze same od sebe idu. Ali suze koje govore kako sam mogao puno više učiniti za Boga, a možda nisam. I naravno u ovu skupinu pripada Asiz i sva franjevačka mjesta. Pogotovo La Verna. Mjesto Franjinih rana.

Koga biste Vi izdvojili kao uzor?

Pa ako izostavimo Isusa, Blaženu Djevicu Mariju i sv. Franju, koji su izvan konkurencije, meni je nekako najdraži od svetaca sv. Petar. Možda zato što se najviše prepoznajem u njemu kao liku. Petra doživljavam kao jedno veliko dijete, iskreno i ponizno. U istom trenu je i jak i slab. I toga je svjestan. Trči pred rudu, htio bi sve učiniti za Isusa, a onda lupi glavom u zid. Pa se opravdava. Imam osjećaj da se Isus često smijao Petrovim dogodovštinama. Meni su te epizode iz Petrova života takva utjeha da je to čudesno. Također me oduševljava i nadahnjuje desni razbojnik koji je rekao: sjeti me se. On mi je veliki uzor. Vjera tog desnog razbojnika mi je čudo. On je snažno povjerovao da je Isus Sin Božji i Spasitelj. Volio bih imati takvu vjeru i takvo povjerenje u Boga. Ako gledamo ovozemaljski, pa pored roditelja koji su definitivno moji najveći uzori, tu su moj pokojni stric Josip i strina Luca, te moja baka Jelica (mamina mama). To su ljudi od kojih sam naučio da je Bog zaista ljubav, milosrđe, dobrota…

Što Vama predstavljaju mladi?

Prijatelje! Iznad svega prijatelje, pa tek onda ostalo. Isus je sam rekao svojim učenicima: Vas sam nazvao prijateljima (Iv 15,15). Tako i ja osjećam prema onima koji su mi povjereni. To je moje osobno iskustvo u radu s mladim ljudima. Uvuku vam se pod kožu i ukradu vam srce. To je tako s njima. Koliko vas god nekada naljute ili razočaraju, ne možeš ih ne voljeti. Spontani su, većinom niti malo proračunati, iskreni, puni zanosa i snage koju samo treba pravilno usmjeriti. Znaju voljeti iskreno i bez pretvaranja. Zato im uvijek volim reći da oni nisu budućnost nego sadašnjost Crkve. Nikakva budućnost ne dolazi u obzir. Nitko tu budućnost jamačno nema niti će je imati. Sada ih treba učiti da su vitalni dio naše, Kristove Crkve. Mladi ljudi su snaga naše Crkve. Oni pjevaju u našim župama, čitaju na misama, pripremaju razne predstave, surađuju sa svojim duhovnim asistentima i župnicima, organiziraju razne akcije i sl. Sve oni to rade, a ne moraju. Prema tome, oni to rade danas. Oni danas svjedoče za Krista, Crkvu, Evanđelje, služe Bogu. Znači, oni su prije svega sadašnjost na svoj način, a onda i budućnost Crkve.

Po Vama u čemu je ključ uspjeha s mladima?

Ne znam! Svatko mora poći od sebe. Nismo svi isti. Niti imamo isti pristup. Niti ga možemo imati. Ja osobno mislim da im prije svega treba dati slobodu i u toj slobodi bremeniti ih odgovornošću. Tada mladi čovjek osjeća da ga se cijeni i poštuje te da se računa na njega, da mu se vjeruje. Automatski, on vam tada daruje svoje povjerenje i vi ste za njega prijatelj. Onda će vam i vjerovati kada mu nešto kažete i kada ga savjetujete. Najviše ćete ih pridobiti u jednom spontanom pristupu i razgovoru, onako usput što se kaže. Mlad se čovjek tada najviše otvori i povjerava. Svakoga od nas nešto muči, pa i mladog čovjeka. I on to želi s nekim podijeliti. A u takvim susretima najviše se otvaraju. Tada mladi ljudi shvaćaju da on za vas nije samo jedan od mnogih, nego netko koga cijenite i za koga imate vremena i volje. Ali ovo sve što sam rekao odnosi se na naše ljudske stvarnosti i snage. Glavni ključ je pokazati im Isusa i usmjeriti ih prema Isusu. To oni zapravo i žele. Živog Isusa. Žele puninu života. A to je Isus. Osobno sam prakticirao redovito klanjanje s njima. Tu ih predavao Isus i čekao. Kada se uhvate za Isusa, sve ostalo je lako. I vjerujem da su najviše naučili kod klanjanja, u susretu s Isusom, i u našim spontanim razgovorima i susretima. I duhovni asistent treba redovito moliti za svoje framaše i mlade s kojima radi. Tek tada može očekivati neki uspjeh. Zapravo, naše je da sijemo, a Gospodin kupi plodove.

Što Vi kao duhovni asistent područnog bratstva poručujete mladima?

Pođite za Isusom po primjeru svetoga Franje i ne bojte se. Isplatit će vam se. Vjerujte. Ne dajte da vas pokolebaju. Iskopajte tu snagu u sebi. Jer niste svjesni koliku snagu nosite. Sve što trebate već imate u sebi. Samo to trebate otkriti. Nemojte se ni s kim uspoređivati. Budite ono što jest. Što kaže papa Franjo: ne dajte da vam ukradu nadu. Zdravi i veseli bili.

Izvor: http://medjugorje-info.com/hr/intervju/114-intervju/fra-slaven-brekalo-podite-za-isusom-po-primjeru-svetoga-franje-i-ne-bojte-se