Razgovor s Tatianom Cameron Tajči

Svi je poznajemo kao slatku djevojku u narančastoj haljinici, no ona je puno više od toga. U svojoj skromnosti napustila je svo blještavilo i sav glamur koji joj je donio njezin zvjezdani status i započela jedan novi život – život ispunjen Ljubavlju. Tajči je čula da ju Bog zove i hrabro mu se odazvala, a svoje je svjedočanstvo spremno podijelila s nama i – oduševila nas.

Vratimo se na početak, u Vaše djetinjstvo i ranu mladost, početke karijere - tamo gdje Tajčina priča počinje. Bili ste zvijezda, svi su mislili da imate sve i da je Vaš život idealan, ali to je samo naizgled bilo tako, nešto je nedostajalo, zar ne?

Ja sam bila odgajana u komunističko vrijeme. Moja majka je iz velike vjerske obitelji, međutim, meni je vjera oduvijek bila strana. U školi smo učili da je vjera nešto rezervirano za one koji su neobrazovani, za one koji ne znaju bolje... Tako da sam osjećala odbojnost i strah prema vjeri, ali od malena sam imala neki osjećaj da me netko čuje. Sada znam da je to Bog, ali tada sam prihvatila taj sistem, nisam imala potrebu nešto tražiti jer sam imala glazbu, jer je kod kuće bilo sve u redu... Kada si okružen samo svjetovnim ciljevima i motivacijama, onda ne možeš izgraditi sebe i naučiti se cijeniti, pogotovo je to slučaj kod djevojaka. Bila sam odlikašica i bavila se glazbom, ali nisam znala svoju vrijednost, nisam znala da je moj život nešto sveto, da moj život nije moj i da ga trebam poštivati. Željela sam voljeti i biti voljena, a nisam znala kako voljeti, nisam znala što je ljubav. Kada sam postala popularna, onda se sve to udeseterostručilo - samoća, izgubljenost - sve se pomnožilo sa sto jer svaki prijatelj je bio tu samo iz koristi, samo zato što sam ja neka velika zvijezda. Tada mi se još više počelo javljati pitanje jesam li ja vrijedna ljubavi samo zato što pjevam, samo zato što sam zvijezda, samo zato što sam postigla neki uspjeh? I što ću biti bez toga - jednom kad ostarim, kad neću više pjevati, ako nisam više lijepa, ako ne stanem u narančastu haljinicu...? Znači li to da neću više biti vrijedna ljubavi? Sva ta pitanja pretvorila su se u strah i osjećala sam se usamljeno, izolirala sam se. Uz to, moj brending i status zvijezde bili su toliko jaki i intenzivni da su u potpunosti zasjenili moj identitet. Niti ja, niti ljudi oko mene više nisu znali tko je Tajči. Svi su me vidjeli kao nešto izvanjsko i ja sam se počela gubiti. I muzika je postala nešto komercijalizirano, nešto što me uništavalo umjesto da me približi k Bogu. Počela sam osjećati kao da lažem - bila sam na pozornicama, tisuće mladih ljudi me gledalo, mislili bi da ja imam sve: glamur, super haljine, šminku... Ali samo ja sam znala kako je meni. Kada oni odu kući, ja odem sama, skinem šminku i plačem, cijelu noć plačem jer se bojim. Počela sam osjećati kao da sve te ljude vodim u nekakvu laž... Nisam mogla niti htjela tako živjeti.

Kako ste u toj krizi identiteta, u toj samoći i traženjima napokon uspjeli pronaći Boga, a potom i sebe?

U jednom momentu me prijateljica iz srednje škole pitala bih li otišla s njom kod dominikanaca na jedan susret mladih – tek toliko da upoznam neke nove prijatelje. Moja prva reakcija je bila: „Ma ne, nisam ja za to!“ Pitala sam se kako će oni mene gledati jer nisam bila odgajanja vjernički, nisam ništa znala... Ipak sam odlučila otići s njom jedan petak i tamo sam našla jednu grupicu ljudi koja je bila totalno drukčija od svih koje sam ja do tada poznavala. Na moj 21. rođendan dominikanci su me zamolili da pjevam „Krist na žalu“. Ja sam se u međuvremenu uključila u njihov zbor, tamo bih se sakrila i pjevala. Htjela sam pjevati, ali taj strah koji čovjek osjeća kada ne poznaje Boga me mučio, no željela sam to i rekla sam: “Hajde, pjevat ću!“ Kada sam počela pjevati i kada sam došla do dijela: „Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju“ - kada sam izgovorila tu samoću, odjednom sam počela plakati. Kao da sam izašla iz svoga tijela i kao da mi je duša lebdjela, ja sam jednostavno izašla iz sebe i otvorila se Bogu. Slušala sam samu sebe i pitala se: „O, Bože, zar si pozvao mene? Mene? Baš mene?“ I shvatila sam da me On čuje, on želi čuti moju pjesmu. Ono što sam osjetila kao mala djevojčica, da me netko čuje dok pjevam, tada je postalo stvarnost - On me čuo i zove me. Zove mene! U tom trenutku jednostavno nije bilo drugog odgovora, nego idem. Jer u tom trenutku sam osjetila onu ljubav koju nikad prije nisam poznavala niti sam mislila da postoji. U tom trenutku sam shvatila da je On jedini koji od mene ne očekuje niti šminku, niti narančastu haljinicu, niti uspjeh, niti punu dvoranu fanova, niti dobre ocjene, sve ono što misliš da moraš imati u životu da bi bio voljen. Bog kaže: „Ne, ja te volim, ne moraš ništa, samo mi se predaj.“ I kada sam to osjetila u tom trenutku, nisam to mogla pustiti. Odmah sam znala da želim živjeti u toj ljubavi.

Ali zasigurno nije bilo lako spakirati kofere i otići na drugi kraj svijeta? To nije lako ni kada si anonimna osoba, a kamoli kada si Tajči... Neki bi rekli da je to bila hrabrost, a neki bi to nazvali ludošću. Kako iz današnje perspektive gledate na taj korak koji ste učinili?

Pa ja nisam baš imala izbora, bila sam toliko očajna. Znala sam da je to moj spas, da ću ja tu ponovno oživjeti. Bila sam tužna i sama, ali u vjeri moraš skočiti, a On će te dočekati, On zna što je dolje. Istina, nije bilo nimalo lako. Trebala sam otići, trebala sam spakirati kofere, trebala sam producentima reći da odlazim, trebala sam roditeljima reći da napuštam izvrsnu karijeru koja je i njima pomogla. Rat je počeo, nisam željela ići pred rat. Rekla sam samoj sebi: „Želim ostati ovdje, dati što mogu!“ Ali nisam mogla ništa, nakon zadnje uzbune u Zagrebu sam otišla. Nekako sam skupila snagu, našla sam jednu školu u New Yorku pa sam objasnila i publici i menadžerima da se idem školovati i da ću se vratiti. Mislila sam se se vratiti, ali trebao mi je taj odmak da naučim nešto, da nađem sebe i da počnem živjeti sasvim drukčijim životom. U New Yorku sam upisala muzičku akademiju i tamo sam se povezala s franjevcima i osvojio me taj franjevački duh. Sve sam ostavila, došla sam u New York s par stotina dolara, prijatelj mi je platio prvih deset dana hotela i dalje sam se morala snaći. Ali to oslobođenje koje sam osjetila, ta spoznaja da kada se osloniš na Boga nećeš propasti – to je neprocjenjivo. Bog će ti uvijek otvoriti neka vrata i imat ćeš način da zaradiš, da te netko nahrani, da ti netko da krov nad glavom... S franjevcima sam stvarno učila, oni su me učili svojim djelima, učila sam gledajući ih kako se ponašaju prema ljudima, odriču se svojih planova... Jednom smo fra Svetozar i ja bili na putu i on me upitao: „Tajči, što si ti sebi isplanirala za sljedećih pet godina?“ Ja velim: „O, za pet godina ja ću imati audicije, bit ću na Broadwayu...“ A fra Svetozar veli: „Odlično, a sad ti to sve lijepo baci kroz prozor!“ A bili smo na nekih deset tisuća metara. I ja velim: „Zašto? Vi ne vjerujete da ja to mogu?“ „Ne“, veli on meni,“ baci jer ono što Bog ima za tebe isplanirano je deset puta bolje i ljepše od tvog najboljeg plana!“ I to je bila najbolja lekcija koju mi je netko mogao dati. To mi je i vodilja u životu - treba puno raditi, biti marljiv, znati kuda ideš i planirati dobro, ali moraš pustiti, moraš biti stalno otvoren i spreman prepoznati znak koji ti Bog daje da tu uđeš, da ti se tu otvore vrata i da pustiš ona koja su zatvorena jer On ih je zatvorio. Treba imati povjerenja da te čeka nešto bolje i ljepše.

Bog Vam je u Americi otvorio i vrata ljubavi iza kojih se nalazio Vaš suprug Matthew. Čime vas je osvojio?

Ja sam Matthewa dosta dugo odbijala jer sam imala listu kakav treba biti idealan muškarac, a on mi po listi nije štimao. Međutim, kada sam se trebala seliti, pozvala sam sve udvarače da mi pomognu slagati kutije i nositi stvari. Došao je Matthew i još jedan, ali Matthew je ostao, a ovog drugog je poslao doma. Dok sam ja tako slagala veš, on je posložio cijelu kuhinju. I onda sam ja pomislila: „Hmmm... to nije bilo na listi, ali možda sam mogla to staviti - pazi - muško u kuhinji!“ I tako smo mi počeli pričati. On je bio iz vjerničke obitelji, živio je predbračnu čistoću, nikad nije propustio nedjeljnu misu, molio je krunicu svaki dan... Ja sam odmah rekla: „Čuj, ti nemaš sa mnom što tražiti jer ja imam prošlost, ja sam prošla jako puno, ti trebaš nekoga tko je tebe čekao cijeli život. Što ću ja sada? Dobiti takav dar, takav poklon, takvog čovjeka...?“ Opet sam se osjećala manje vrijednom. To je ono na čemu sam najduže trebala raditi - taj osjećaj manje vrijednosti... No Matthew meni veli: „Gledaj, Tajči, s Bogom nema jučer, nema prošlosti. Ako si ti to njemu predala, mene to ne zanima, mene samo zanima to što si ti danas!“ Ja sam nakon dosta padova i učenja također željela čekati dok ne nađem pravu osobu i bila sam u nekom vakuumu - ni na nebu, ni na zemlji - zato što ljudi poput Matthewa nisu mogli prihvatiti moju prošlost, a ovi drugi nisu mogli prihvatiti moju sadašnjost. Tog trena kada mi je Matthew to rekao, odmah je lista nestala.

Danas imate trojicu sinova. Zajedno radite, zajedno putujete i svjedočite svoju vjeru. Koliko vas to jača kao obitelj?

Ja pjevam, a Matthew je producent, zajedno imamo producentsku kompaniju, zajedno produciramo svaki koncert. Kad sam srela Matthewa, on je bio oduševljen idejom o besplatnim koncertima. Nikad nismo naplaćivali karte, nego smo željeli dati što imamo pa da nam ljudi onda vrate kako misle da mogu. I to nas je oduševilo - mi već 13 godina na taj način radimo, sada ćemo imati tisućiti koncert. Svi su nam rekli da to nije moguće - kad dođu djeca, trebat će to mijenjati, ali i djeca sudjeluju. Ja sam pjevala i dok sam bila trudna i moja se trudnoća na tim koncertima slavila. Danas svi zajedno pjevamo „I do believe“. Djeca shvaćaju življenje vjere i koliko dotiču srca ljudi kojima pjevaju. Proveli smo tih 13 godina na putu, kao obitelj, podijelili smo taj put, radost, vjeru s ljudima, trudili se da ih inspiriramo. Ja sam uvijek kroz sve te godine žudila za time da i moja glazba i moje iskustvo pomognu nekoj djevojci koja je bila u strahu kao i ja... Tako da smo se sve više počeli širiti u svjetovnu glazbu i tržište tako da stvarno dopremo do ljudi kojima treba pomoć.

Rekli se da ste se sami borili s kompleksom manje vrijednosti, imali problem sa samopouzdanjem. To su veliki problemi današnjih mladih, posebno djevojaka. Što biste poručili djevojkama koje se bore s tim kompleksima i koje se još uvijek traže?

Kod mene je to bila glazba i slava, kod nekog mogu biti ocjene i ispiti. Radi se o potrebi da se ti negdje iskažeš zbog očekivanja. Da li su to tvoja očekivanja koja sam sebi zadaš ili su to očekivanja drugih... To su teške stvari. Moraš sam prihvatiti da je to teško. Teško je biti mlad, to su godine u kojima se tražimo, u kojima se forsiramo. To ne znači da si ti zato manje vrijedna ili manje pametna ili manje osviještena. Ja uvijek velim - ako smo svjesni da nas je stvorio Bog u svojoj ljubavi, kako onda mi možemo reći da to nije dobro?! Meni je strašno puno pomogao govor Nelsona Mandele koji kaže da naš najveći strah nije da nismo dovoljno dobri, već da smo i previše snažni. Ja na to gledam kao na molitvu - moraš prihvatiti tu svjetlost koja je u tebi, koju ti Bog daje, i koja je tvoj život, tvoja snaga, sve što ti jesi. Vjeruj u sebe, glavu podigni!

Autor: Valentina Gusić

Izvor: http://pastoralmladih.hr/Fokus/Razgovori/Vjeruj-u-sebe,-glavu-podigni!.aspx