Udolina Veliki Lom u najmlađem hrvatskom nacionalnom parku Sjeverni Velebit neraskidivo je vezana s planinarskim društvom Sv. Patrika. Iako je zbog birokratskih zavrzlama i strogih državnih pravila dozvolu za kampiranje sve teže dobiti, upornost organizatora je i ove godine urodila plodom. Aniti i Tomislavu možemo zahvaliti što je tridesetak članova i ove godine, od 15. – 21. srpnja, uzišlo u neke više sfere. I tu ne mislimo samo na nadmorsku visinu. Planina je mjesto za sebe. Uvijek je bila.
Veliki broj sudionika kampa su bili povratnici. Nekada se zapitamo zašto je sve manje onih koji se odvaže po prvi put doći slušati kako jecaju planine… Ostatak vremena smo jednostavno sebično zahvalni što smo među onima koji su jednom bili hrabri spakirati zimsku odjeću u srpnju i otići tamo kamo na kraju stižu samo odabrani. Živjeti iznad 1200m, pod suncem, vjetrom i kišom, uz vatru otvorenog ognjišta i dobre ljude… puno bolje od toga ne može.
Bogatstvo našem boravku u najljepšim katedralama koje čine velebitske šume, livade i stijenje ove godine su podarila dvojica svećenika: vlč. Florijan i p. Marko. Nekih godina boravimo u kampu bez svećenika – tada vjeroučitelji brinu o duhovnim sadržajima i svi svjedoče da su to lijepi trenuci vjerskog rasta. Lijepi, ali ne mogu se usporediti sa svakodnevnim euharistijama koje smo imali ove godine. I svaki kamen postaje oltar, svaki cvijet koji raste oltarni ukras, a Gospodin koji dolazi da spasi nas više je nego dobrodošao. Prepreke u obliku televizora, interneta, automobila, buke i žurbe jednostavno nestaju. Doslovno nestaju. I on dolazi da spasi nas. Vidjeli smo ga.
Lijepo vrijeme omogućilo je i kvalitetne planinarske sadržaje. I nije to samo popeti se na vrh da bi se s njega spustili. To je i odlučnost, hrabrost i tvrdoglavost. Znatiželja. Prisjećanje. Iskušavanje vlastitih ograničenja. Stvaranje uspomena za neku daleku budućnost kada će noge postati preteške da se fizički penju prema vrhuncima… jer neke prizore, kada ih vidiš, nećeš zaboraviti do kraja života. Oko planinarskog doma na Zavižanu bili smo na Balinovcu i Velikom Zavižanu, obišli Botanički vrt i Vučjak. I lajao je na nas pas imenom Medo i navodno nas iz gustiša gledala lisica koja služi kao kućni ljubimac Ani koja kuha kavu kada nakon nekoliko dana svi zaboravimo kako se točno pali plinska peć... Kapelica na Zavižanu ove godine bila je mjesto jedne euharistije, jedne (uspješne) prosidbe i bezbrojnih molitava upućenih tamo gdje vjerujemo da nas netko sluša. Nikada nisam vidjela toliko krunica u rukama kao ove godine. Netko je prokomentirao: „Ovo su ljudi koji bez riječi svjedoče svoju vjeru.“ I zaista jesu.
Iznad izvora na Štirovači odšetali smo na prekrasan vrh Šatorina koji je svojim travnatim zaršetkom nešto posve drugačije od onoga na što smo navikli na Velebitu. Stijene su nas čekale na i oko Premužićeve staze. Kukovi za prave hajduke i nikoga više i Gromovača s koje su nas potjerali – gromovi. Ne bi išli na Gromovaču da smo znali za gromove. Ali jutro u kampu je bilo sunčano. Uspon iz Škrbine Drage, drag malo kome, bio je i te kako praćem vrućinom. Kao da se odnikuda pojavio crni oblak iz kojega je zagrmilo. „To je na moru“, mudrovali smo. I mudrujući, ubrzanim korakom krenuli se spuštati niz stijene. Jer more i nije toliko daleko kada si na Velebitu, a nitko ne želi biti na Gromovači dok se čuju gromovi. A tamo, vrlo blizu, nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba. O kako je bio mudar taj Rossi dok ju je gradio! A kako smo tek mi bili mudri kada smo, nekoliko godina za redom, sudjelovali u njenoj obnovi! Taj dan, dok smo, praćeni prvim kapima krupne kiše, ulijetali pod siguran krov, zaboravili smo koliko je bilo teško nositi građu i materijal, spuštati šutu i otpad. Zaboravili smo bol u koljenima i leđima. Sjećat ćemo se samo sreće sjediti pod limenim krovom u kamenoj kućici dok vani kiša prelazi u tuču i vjetar koji šiba sve koji se nađu van skloništa. A mi smo bili unutra. Sreća beskrajna. I kada je oluja prošla i kada smo se počeli spuštati prema kampu, dugo se topio led oko nas, po šumama i dragama. Led se topio, a zahvalnost je rasla. Hvala.
Nakon nekoliko godina stanke, zbog događaja o kojem je pisano u nekoj od priča o prijašnjim kampovima, opet smo bili i na Velikom Raincu. Još je puno veći u našim očima. Još ne možemo naći najkraći put do gore. Još se na taj uspon odlučuju samo odabrani i još su puni priča na povratku. Neću vam govoriti o tom Raincu, brdu koje je gorjelo. Dođite i vidite.
Kao i cijeli Velebit. Dođite i vidite. Mi planinari ga gledamo izvana. Dijeliti smo kamp sa špiljarima koji su spremali ekspediciju Lukina jama 2013. koji ga gledaju iznutra. A netko od gore još to vidi sve. Trudimo se živjeti tako da mu se svidi što će vidjeti. Mi smo ljudi kršćani. Jeste li to znali?

Izvor: http://www.ekosspiritus.hr/index.php/projekti/611