U Italiji je nedavno prevedena knjiga „Duhovni život djece“ Roberta Colesa, poznatog američkog psihijatra i dobitnika Pulitzerove nagrade za svoja istraživanja upravo na tom području.

Istraživao je od Amerike, Irske, Afrike, Bliskog istoka, katolike, muslimane, Židove u Europi, Indijance u Americi i anketirao barem pet stotina djece.

U knjizi izvodi nekoliko zaključaka: „Djeca su kao hodočasnici postojanja, mladi putnici, i usprkos dobi, svjesni da je život tijek koji ima svoj kraj, ali željni su da mu daju smisao jednako kao i odrasli.“

Tridesetogodišnji trud ovog psihijatra protivi se Freudovu shvaćanju da je vjera tek plod iluzije ili mašte. „Da djeca posjeduju i određenu duhovnost osim vjerskih pitanja, dokazuju i ona djeca koja odrastaju i ateističkim, agnostičkim i zadrto protuvjerskim obiteljima“, piše Coles.

„Djeca se jednostavno zanimaju za Boga, za nadnaravno, za zadnji smisao života, za njegovu svetu stranu, premda im se to nije ponudilo ni katekizmom ni odlaskom u crkvu ili drugu bogomolju“, navodi autor i izdvaja dva primjera dječaka i djevojčice od deset godina.

Dječak se pita o značenju neke iznenadnosti, primjerice kad netko pogine ili kad promatra starost djedovu. Djevojčica se, premda dolazi iz izrazito antiklerikalne obitelji čudi tomu što se u njoj zbiva kad učini nešto dobro, odnosno kad učini nešto nevaljalo. Kad učinim nešto zlo gledam u zvijezde i pitam se ima li nekoga da to vidi što se to u meni zbiva.

Izvor: Laudato/Radio Vatikan