Eric Henry Liddell (1902.-1945.) bio je škotski atletičar koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine osvojio zlatnu medalju u utrci na 400 m. Sama činjenica osvajanja zlatne medalje i ne bi bila toliko zanimljiva da nije povezana s jednim drugim događajem. Naime, Liddell je odbio sudjelovati u utrci na 100 m – u kojoj je inače imao najbolje rezultate – iz razloga što se ta utrka odvijala u nedjelju. Kao kršćanin, Liddell je smatrao da je nedjelja dan koji je posvećen samo Bogu i njegovoj slavi i da stoga smije i mora staviti u drugi plan vlastitu slavu, kao i slavu Velike Britanije koju je predstavljao. Umjesto toga, odlučio je sudjelovati u utrci na 400 m u kojoj je inače imao slabije rezultate s obzirom na međunarodne standarde.

Mjesecima prije Olimpijskih igara u Parizu ulagao je dodatni napor kako bi poboljšao svoj rezultat u utrci na 400 m i uspio je. Ovaj događaj prikazan je i u filmu Vatrene kočije (Chariots of fire) iz 1981. godine u kojem Liddell govori: „Danas ste došli vidjeti utrku, nečiju pobjedu. Slučajno sam to bio ja. Ali nemojte samo gledati utrku. Sudjelujte u njoj. Želio bih usporediti vjeru s trčanjem koje je jako teško i za koje je potrebna snažna volja i duhovna snaga. Kad pobjednik presječe ciljnu vrpcu, vi ste ushićeni. Naročito ako ste se kladili na njega. Ali koliko dugo to traje? Nakon toga vraćate se kući. Večera vam je možda zagorjela. Možda ste i nezaposleni. Pitam se stoga: tko sam ja da vam kažem 'vjerujte' dok se suočavate sa životnim realnostima? Htio bih vam dati nešto trajnije, ali mogu vam samo pokazati put. Nemam dobitničku formulu za utrku. Svatko trči na svoj način. Međutim, odakle dolazi snaga za dovršetak utrke? Iznutra. Isus je rekao: 'Kraljevstvo Božje je u vama. Ako me svim srcem doista tražite, sigurno ćete me pronaći.' Ako se predate ljubavi prema Kristu, trčat ćete pravu utrku.“

Put koji traži Njegovu slavu

Svatko od nas doista trči utrku vlastite životne realnosti na svoj način. Najradije bismo od nekoga uzeli dobitničku formulu za uspjeh te naše utrke. Zato se i lijepimo za svakodnevne prodavače recepata za uspjeh koji nam govore kako je samo njihov put pravi i jedini za sigurnu pobjedu. Razočaramo se svaki put kad nasjednemo takvim uvjeravanjima. Možda ipak više treba vjerovati onima koji znaju da sami od sebe ne mogu dati ništa trajno i sigurno i da je stoga teško biti sudionikom te utrke. Međutim, takvi ljudi nam pokazuju put na kojem se traži ponajprije Njegova slava. To su ljudi koji žive od unutarnjeg povjerenja u kraljevstvo Božje koje je među nama. Možda ćemo upitati: a što nam garantira uspjeh ako krenemo tim putem? Svjedočanstvo. Liddellov životni put nakon Olimpijskih igara u Parizu bio je njegov konačni argument.

Predanje u ljubavi prema Kristu

Godine 1925. otišao je u Kinu kako bi sa svojom obitelji služio kao misionar. Uslijed kinesko-japanskog sukoba 1943. godine zarobljen je i smješten u logor u Weifangu. Tu je i umro 1945. godine i to samo pet mjeseci prije oslobođenja. Godine 2008., prije Olimpijskih igara u Pekingu, kineske vlasti su objavile da je Liddell – u sklopu britansko-japanske razmjene zarobljenika – imao mogućnost biti oslobođen, ali je svoje mjesto prepustio jednoj trudnici. To može učiniti samo čovjek vjere koji zna da trči pravu utrku samo ako se predaje u ljubavi prema Kristu. Stoga je i Sveučilište Edinburgh – na kojem je Liddell diplomirao – pogodilo srž njegova života podignuvši nadgrobni spomenik na njegovu grobu u Weifangu na kojem piše: „Al onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40, 31)

Autor: vlč. Ivan Dodlek

Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Oaza/Promisljaj-srcem/Trcati-pravu-utrku.aspx