Evo analize bivšeg katolika koji sada za sebe kaže da je ˝ateist libertarijanac˝ i ˝radikalni humanist˝:

˝Glavni problem s pokretom za homoseksualne brakove nije u tome što će možda jednom u budućnosti svećenik biti primoran dati svoj blagoslov gay zajednici, nego u tome što će to omogućiti državi da učini nešto što je tradicionalno bilo izvan njezine nadležnosti: redefiniranje značenja braka i time značenja doma, obitelji i naših najintimnijih veza. Neki pokušavaju prikazati motivaciju za homoseksualne brakove kao nastavak borbe za ljudska prava koja je svoj zamah doživjela sredinom 20. stoljeća, a zapravo bi se ona bolje mogla objasniti kao nastavak i pojačavanje želje moderne države da uđe u naše privatne živote i da preuzme suverenitet nad našim vezama.

Otpočetka je opis kampanje za homoseksualne brakove kao pokreta usmjerenog ka dobivanju većih sloboda bio u najmanju ruku upitan. Za početak, primjetno su izostali prosvjedi običnih građana. Umjesto toga, ovaj pokret pokrenuli su i vode odvjetnici i profesionalni aktivisti, uz potporu direktora i članova uprave investicijskih fondova i novina kao što je The Times. Oni su se aktivno trudili ograditi od štetnog uplitanja javnosti.˝

Tako je u prosincu 2012. u svom eseju ˝Željezna šaka u baršunastoj rukavici homoseksualnog braka˝ pisao Brendan O’Neill, urednik Spiked!-a. Esej je vrijedan čitanja dijelom zbog toga što pomaže uvidjeti kako ateisti prilaze toj temi, a dijelom zato što O’Neill brusi pitanje sirove političke moći u rukama elita (koje nisu samo ˝kulturne elite˝, nego i bogati i moćni ljudi koji žele biti još bogatiji i moćniji) – pitanje koje budi ozbiljnu i legitimnu zabrinutost koju bi katolici i ostali trebali isticati što je moguće češće. Kao što O’Neill kaže: ˝Elitistička priroda kampanje za gay brakove ogleda se i u načinu na koji oni tu temu tretiraju kao nešto o čemu se ne bi trebalo ni javno raspravljati niti trpiti različito mišljenje o tom problemu.˝

Dok se neki podsmjehuju izrazu ˝rat kultura˝, to uopće nije smiješna stvar, pogotovo kad sve više postaje rat na život i smrt, u ovom slučaju, željenu smrt braka. U samo nekoliko odlomaka O’Neill opisuje širu sliku, po mom mišljenju, s oštroumnom jasnoćom i preciznošću:

˝Čini se jasnim da izmaštana slika radikalnih aktivista za ljudska prava koju su cinično izlizali aktivisti za gay brakove nastoji prikriti da se zapravo radi o vrlo elitističkoj kampanji, alergičnoj na svaku raspravu. Jer, u osnovi, gay brak se ne obraća nekoj javnosti željnoj revizije braka, nego uskim potrebama nekih od najelitističkijih slojeva našeg društva. Dobrobit gay brakova za naše vladare i elite je dvostruka. Kao prvo, omogućuje im da se pokažu prosvijećenima i obrazovanima, hrabrima da uvedu dosege civilizacije u suprotnosti sa zadrtom svjetinom koja čini tradicionalni, religiozni ili zaostali sloj društva.

Kao što je jedan promatrač baš jučer rekao: gay brakovi su postali ‘crvena linija’ u politici koja određuje je li netko dobar ili zao. Podupiranje gay brakova postao je ključni kulturalni znak, ponajprije moralne ispravnosti, koji se upotrebljava za sve- od političara preko medijskih kuća do bankara, tj. članova elita koje imaju sve manje prilika za moralno držanje u ovim relativističkim vremenima. Kao drugo i ključno, gay brak zadovoljava instinkt vlasti da se petlja u bračni i obiteljski život, on otvara prostor državnom uplitanju u ono što joj je ranije bilo zabranjeno, uključujući i samo značenje naših najintimnijih veza…

Ono čemu ovdje svjedočimo je da država određuje da uloga braka koja je bila urezana u bezbrojne zajednice tijekom iznimno dugog povijesnog perioda, slobodna od vodstva države, sada više nema značaj ni kulturnu vrijednost, jer od sada državnom intervencijom za brak postaju važni ‘ljubav i predanost’, a ne ‘istaknuta svrha u podizanju i odgoju djece’.˝

Razmislite, na primjer, kako je u siječnju 2012. godine Kalen Holmes, izvršna dopredsjednica Starbucksa izrazila javnu potporu istospolnim brakovima u državi Washington riječima: ˝ Važni zakoni su u srži onoga što mi jesmo i što cijenimo kao tvrtka.˝ Ne pravljenje dobrog espressa. Ne prženje kvalitetnih zrnaca kave. Ne posluživanje kupaca. Ne, ništa od toga nije toliko važno kafiću kao potpora radikalnoj redefiniciji braka. Brilijantnost strategije ne može se poreći: umjesto da se ulove u zamku debate koju jednostavno ne mogu dobiti činjenicama, suštinom ili logikom, podupiratelji ˝gay brakova˝jednostavno kažu: ˝Hej, svi koji su cool vole to i podržavaju!˝ To je kao da smo ponovno u srednjoj školi kad super cool klinci koji nemaju pojma ni o čemu govore manje cool i zbunjenim klincima što da rade i kako da to rade- jer je to jednostavno tako.

Prije mjesec dana O’Neill (koji je napisao nekoliko djela na tu temu) nadovezao se s djelom ˝Gay brak: studija konformizma˝ (11. travnja 2013.), u kojem je istaknuo da u dvadeset godina koliko piše i debatira o politički vrućim i kontroverznim temama ˝nikada nije naišao na temu kao što je gay brak, temu u kojoj se prostor za neslaganje smanjio tako brzo i u kojoj se sporazum tako nemilice guši.˝ Primio je prijetnje smrću. Prijatelji su mu, kako piše, rekli da se ostavi te teme, da nije vrijedna toga. ˝Je li to˝, pita O’ Neill,

˝dobra stvar, dokaz da smo zagrijali debatu o novom građanskom pravu i da je ona strana koja je za ljudska prava pobijedila? Ja ne mislim da je tako. Mislim da to uopće ne možemo nazvati konsenzusom, jer ta riječ jednostavno podrazumijeva dobrovoljni dogovor različitih elemenata. Prije bi se to moglo opisati konformizmom, sporim, ali sigurnim žrtvovanjem kritičkog mišljenja i različitog stava pod pritiskom da se prihvati ono što su gornji slojevi društva definirali kao dobro: gay brak. Zaista, kampanja za gay brakove pruža dobru studiju konformizma, bolni uvid u to kako se meki autoritarizam i elitistički pritisak primjenjuju u moderno doba kako bi se marginalizirao i na koncu, suzbio svaki stav koji se smatra previše osuđivačkim, zaostalim, diskriminatorinim, ‘fobičnim’ ili na neki drugi način nepodesnim.˝

Ovaj esej je također vrijedan čitanja u cijelosti, jer je O’Neillova analiza vrijedna ˝žvakanja˝. Na primjer:

˝U stvari, ovaj nevjerojatni ustanak za ozakonjenje gay brakova ne govori u prilog novom duhu slobode i jednakosti koji bi se mogao usporediti s onim koji je nadahnjivao pokrete za građanska prava u ‘60-im godinama, nego u prilog političkom i moralnom konformizmu našeg vremena, u prilog izvrnutoj praksi neosuđivanja koje osuđuje u ovom našem kompjuterskom vremenu. On govori u prilog načinu na koji, u ovako nekritično doba, ideje mogu postati dogme alarmantnom lakoćom i brzinom, u prilog teškoći izražavanja svog mišljenja i ustrajanja na svom uvjerenju u vremenu kad su sumnja i neslaganje patologizirani. Gay brak sjajno pokazuje kako se politički kadrovi kuju danas i kako se ljude može privoliti da ih private. To je kampanja koja je u svojoj srži elitistička u smislu da je, za razliku od starih boraca za ljudska prava, ona krenula s vrha društva prema nižim slojevima. To je kampanja koja je izrazito nepraštajuća kad je u pitanju neslaganje ili pogovor, implicitno zahtijevajući prihvaćanje svoje agende.

Tako da je od svih usporedbi pokreta za gay brakove i pokreta za građanska prava najupadljivija ona da gay brakovi imaju svoje porijeklo među elitom. Kao što je Caldwell rekao: ‘Još od progresivne ere (razdoblje socijalnog aktivizma u američkoj povijesti, od 1890. do 1920., op.prev.) nikad nije bilo socijalnog pokreta koji su toliko zagovarale elite kao što je to ovaj za gay brakove’. U svojoj novoj knjizi, Michael Klarman opisuje kako su suci, a ne borci na ulicama, predvodili pokret za gay brakove. On čak pomalo bizarno zove suce svojevrsnom subkulturom kulturnih elita koja ‘pokušava biti liberalnija čak i od općeg javnog mijenja kad su u pitanju rodna i gay jednakost’. Još jedna pogodna stvar u vezi pokreta za gay brakove je činjenica da su ga vodili ‘pravnici i profesori’ koji su savjetovali da se ne uključuje javnost jer bi ‘otvoreni zahtjevi za gay brakovima mogli dovesti do koraka unazad’.

Gay pisac John D’Emilio kritizirao je oslanjanje gay aktivista na sudove, s argumentom da je ta ‘uvjerenost da je pravo način na koji se mijenja svijet bila smatrana neobičnom tijekom najvećeg dijela američke povijesti’. Pa ipak, tamo se gay brak pojavio: u sudnicama i kasnije u vijećnicama političkih skupova, među onima koji su ‘liberalniji od javnosti’i, kako je Caldwell rekao: ‘Kad se elite jednodušno zalažu za neki cilj, to može postati neka vrsta zdravog razuma.’ To je bila prva etapa u velikom konformizmu oko gay brakova: njihova transformacija u zdrav razum kroz prihvaćanje i promicanje od strane pravne i političke klase koja se trsila pokazati svoje liberalne temelje i zauzeti povijesni stav u stilu Martina Luthera Kinga u našoj inače površnoj, neinspirirajućoj i neliberalnoj političkoj eri.˝

Jesu li takvi argumenti i analize privlačni onima koji nisu kršćani i koji naginju sekularizmu? Nisam siguran, ali sklon sam uzdahnuti: ˝Do neke granice, ali ne mnogo.˝ Ako su Amerikanci

nekad i željeli raditi po svome i ˝biti svoji ljudi˝ (iskušenje bremenito vlastitim opasnostima), danas se sve više čine zainteresiranima za ispunjavanje dužnosti da trče za popularnim klincima, omatajući se oko njihovih nogu kao psići koji traže gospodara, po mogućnosti nekog sa sjajem i slavom. Pritisak vladajućih je stvaran i strah od gubitka statusa, prestiža i mogućnosti je vrlo stvaran. O’Neill se pita: ˝Koliko drugih ljudi pristaje ne zato što vjeruju u gay brakove, nego zato što ne žele biti, Caldwellovim rječnikom rečeno, smatrani ‘gubitnicima’ koji su podbacili u ‘oponašanju svojih nadređenih’?˝

Carl E. Olson

Carl E. Olson urednik je IgnatiusInsight.com i Catholic World Report. Suator je knjige ˝Da Vincijeva obmana: Razotkrivanje grešaka u Da Vincijevom kodu˝, DVD-a ˝Da Vincijeva obmana˝ i autor knjige ˝Hoće li katolici biti izostavljeni?˝. Pisao je za mnoge katoličke časopise i redovito piše za novine National Catholic Register i Our Sunday Visitor.

Izvor: www.catholiceducation.org

Prijevod: L.Ć./Bitno.net