Mara Čop Marlet bila je vizionar i borac za ljudska prava. Ona je globalizaciju, ne nazivajući je doduše tim imenom, promatrala kao konačni trend svjetskog razvoja, a različitost smatrala bitnim za život i društveni razvoj svijeta koji nije homogeni entitet.

Od 21. lipnja 2012. godine Zadar se može podičiti još jednom doktoricom znanosti, Slavicom Vrkić Žura, koja je na Sveučilištu u Zagrebu, uspješno obranila doktorski rad na temu "Hrvatska etnografkinja/etnologinja Mara Čop Marlet". Tom prigodom razgovarali smo s prof. Žura koja nas je uputila u temu svog rada te život i djelo hrvatske femme savante Mare Čop Marlet.

Profesorice Žura, nedavno ste na Sveučilištu u Zagrebu obranili doktorski rad na temu Mare Čop Marlet, hrvatskoj javnosti nedovoljno poznate književnice i prve hrvatske etnografkinje, koja potječe od poznate trgovačke obitelji iz Karlovca. Kako ste se i zašto odlučili baš za tu temu?

- Moj cijenjeni profesor, a kasnije kolega i prvi mentor Ivan Pederin, pisao je svojevremeno o hrvatskim književnicima na njemačkom jeziku u vrijeme realizma, pa je uočio i Maru Čop Marlet. Iako je proučio samo dio njezinog opusa, bogato ilustriranu knjigu o južnoslavenskim ženama i pripovijetke s tematikom iz hrvatske povijesti, ocijenio je da bi se njome vrijedilo više pozabaviti. Uložila sam izniman arhivski i stručni napor u rekonstruiranje njezinog životnog puta i pronalazak podataka o njezinim djelima, članstvu u etnografskim društvima, prepisci, ostavinskim spisima itd.

Rođena je u Livornu, a preminula u talijanskoj Gorizii. Živjela je u Karlovcu, Zagrebu, Bruxellesu, Alžiru, Beču i na imanju Blagovna kod Celja, a putovala po svijetu i o tome pisala kulturološke crtice i etnografske studije. U svom magistarskom radu obradila sam njezin život i književno djelo, dok se moj doktorski rad pozabavio Marom Čop Marlet kao etnografkinjom.

Ona je već bila uvrštena u brojne svjetske enciklopedije, književne i kazališne leksikone itd. Zanimljivo je da je jedino "Hrvatska enciklopedija" iz 1942. godine donijela točan datum rođenja. Austrijski leksikon za književnost Hrvatske i Slavonije ubraja je, primjerice, među domaće autorice pučkog komada i ženske predstavnice naturalizma. O Mari su, pored njezina biografa, urednika novina Wiener Zeitung, pisali i njezini suvremenici Milan Grlović i Mađar Hermann Antal, zahvaljujući kojemu saznajemo da prijateljstvo autorice s austrijskim nadvojvodom Josipom, s kojim dijeli zanimanje za Rome i njihovu kulturu, kao i članstvo u mađarskom etnografskom društvu, nije slučajno.

Marina prabaka s majčine strane bila je kumče Marije Terezije. Osnovni podaci o njezinom životu i radu mogu se naći u Hrvatskom biografskom leksikonu. Ja sam napisala natuknicu za Hrvatsku književnu enciklopediju i Hrvatski kazališni leksikon na kojem se u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža još radi. Ovaj doktorski rad trebao bi doprinijeti i omogućiti ocjenu njezinog doprinosa hrvatskoj etnografiji i etnologiji te jednoznačno odrediti njezino mjesto u povijesti hrvatske etnografije i etnologije budući da je sakupljena sva primarna i sekundarna literatura, pisana većinom na njemačkom jeziku i goticom, a nešto manje na mađarskom, slovenskom, francuskom, engleskom i češkom jeziku.

Šetnja umjesto igre s lutkama

Možete li nam u kratkim crtama približiti tu hrvatsku femme savante koja je stvarala na prijelazu stoljeća? Iz doktorskog rada možemo iščitati da je njezin život bio uistinu "filmičan" kao što su se i njezina književna i etnografska ostvarenja, kako ste naveli, pokatkad nesvjesno poslužila tim medijem koji se tek rađao.

- Maria Antonia Francesca rođena je 10. kolovoza 1858. u Livornu gdje joj je otac, ugledni Karlovčanin Anton Tschop, nakon napuštanja vojne službe u austro-ugarskoj vojsci, osnovao tvornicu olovaka u kojoj je, među ostalim zapošljavao i bivše kažnjenike kako bi im omogućio povratak u normalni život. Marinu majku, po ocu Nijemicu, a po majci dijelom i Talijanku, Anton je upoznao u Ferrari, nakon što je kratko službovao u Zadru.

Za Maru i njezinog brata bili su angažirani izvorni govornici francuskog jezika do njihove šeste godine. Mara je, kako pišu njezini biografi, više voljela šetnju u prirodi i jahanje nego igru s lutkama i krpicama. Dolaskom u Hrvatsku, gdje se njezin otac, o čijim brojnim zaslugama svjedoče Hrvatski biografski leksikon te napisi u onodobnim hrvatskim glasilima, bavio trasiranjem željeznice i isušivanjem Lonjskog polja, o čemu je pisao članke u zagrebačkim novinama na njemačkom jeziku, Mara se oduševila ljepotom hrvatskog krajolika i počela više učiti hrvatski jezik kojega je, iz opravdanih razloga, zapostavila.

U svijet književnosti Mara je stupila početkom osamdesetih godina 19. stoljeća. Svoje kratke priče i novele objavljivala je u zagrebačkim njemačkim novinama, a 1884. godine, u dobi od 26 godina, napisala je monografiju o hrvatskom narodnom kazalištu za firentinski Revue International i časopis Auf der Höhe kojeg je uređivao Leopold Sacher-Masoch. On će joj napisati uvod za zbirku pripovijedaka i novela s tematikom iz hrvatske prošlosti koju je u Parizu posvetila spomenutom nadvojvodi, a nju će usporediti s Ibsenom, Tolstojem i Dostojevskim. Hrvate će nespretno nazvati barbarskim narodom zbog čega će se na Maru Čop Marlet obrušiti Vienac 1892. godine, kada u Hrvatsko narodno kazalište stigne njezina drama "Lugoška svatovska pjesma". 1885. godine piše esej o mađarskom društvu, u kojem će pokazati da se razumije u politiku. U Beču će desetak godina kasnije držati političi salon, a politika, korupcija, licemjerje društva nerijetko će biti tematikom njezinih drama i romana. Već 1892. dovodi prvu hrvatsku dramu na strane kazališne daske. Radi se, naravno, o prvijencu Ive Vojnovića "Psyche" koji je prevela i adaptirala za kazalište u Grazu. I sama je stajala pred uspješnom dramatičarskom karijerom. Njezine će se drame prikazivati u Brnu, Olomoucu, Beču, Ljubljani, Pragu, Stuttgartu, Münchenu i drugdje. 1888. bila je članicom triju etnografskih društava: Gypsy Lore Society, Academie Internationale des Palmiers i Magyar Néprajzi Társaság), a nepotpisani autor članka, objavljenog u časopisu Journal of the Gypsy Lore Society, glasilu istoimenog društva koji je u nekoliko navrata na svojim stranicama izvjestio o Marinim publikacijama, naziva je "tako dobrom odvjetnicom društva". Leconte de Lisle, ispred pariškog etnografskog društva, zbog njezinih zasluga imenuje je počasnom članicom i dodjeljuje joj odgovarajuću diplomu i odličje nazivajući "Hrvatsku tako lijepom zemljom". Pred kraj života Mara Čop Marlet, budući teško bolesna, okrenula se pisanju romana u kojima je nemilosredno bičevala lažni moral austrijskog društva i pogrešan odgoj mladih.

U svoja je djela unosila humor, a cijeli joj opus odiše kozmičnošću i ljubavlju prema čovjeku, pa bi, čini se, baš kao i hrvatski seljak kad malo popije, najradije zagrlila svijet. Mara Čop Marlet bila je vizionar i borac za ljudska prava. Ona je globalizaciju, ne nazivajući je doduše tim imenom, promatrala kao konačni trend svjetskog razvoja, a različitost smatrala bitnim za život i društveni razvoj svijeta koji nije homogeni entitet.

U svojim brojnim književnim, etnografskim i publicističkim radovima (preko sedamdeset bibliografskih jedinica) anticipirala je perspektivu međureligijskog dijaloga između tradicionalnih svjetskih religija te, svjesno ili nesvjesno, otvorila vrata tzv. globalnoj teologiji. Pišući o islamu i muslimanima Mara Čop Marlet pokušat će dokazati da patrijarhalni sustav nije sustav potlačenosti spolova nego samo različitih komplementarnih uloga.

Izvor: Zadarski list