Moje prvo pravo iskustvo u trčanju dogodilo se s adidas školom trčanja ove godine. Svi prethodni pokušaji trčanja počinjali su nadobudnim dogovorom s prijateljicom na nasipu i završavali u obližnjem kafiću na kavi nakon 100 metara „iscrpljujućeg treninga“.

Činilo mi se da ni teoretski ne postoji mogućnost da ja otrčim od mosta od mosta u kontinuitetu, opravdavale smo ostale trkače s onom „ma oni sigurno treniraju od djetinjstva“.

I tad sam naišla na web stranicu adidas škole trčanja. Mislila sam, OK, probam još i to i onda definitivno odustajem od pomisli trčanja.

Prijatelji su mi se smijali, čekajući da odustanem. Prvi trening, hrpa nepoznatih ljudi, nije mi bilo svejedno, ali tad mi se otvorio svijet trčanja u najboljem svjetlu: pozitivni otvoreni motivirajući treneri, različiti odrasli ljudi s istom željom: prebroditi tabu trčanja, lijepa lokacija i strašno dobra cjelokupna atmosfera.

Prvi treninzi su izgledali smiješno: grupice ljudi koje crkavaju već na 4×100 metara zagrijavanja, o dinamičkim vježbicama fleksibilnosti da ne govorim, ali treneri su davali osjećaj sigurnosti i samouvjerenosti da vjeruju i znaju ono što rade, uvjeravajući nas da će svatko od nas kroz niti dva mjeseca moći pretrčati 3 kilometra. Tri kilometra?! Smijali smo se, ali i dalje dolazili na treninge pod hrvatskim geslom „ne mogu oni mene trenirati koliko ja ne mogu trčati“

Danas, nešto više od 3 mjeseca pohađanja adidas škole trčanja, trčimo 9 kilometara u komadu. U komadu!!! Na kavi s prijateljima palim Endomondo aplikaciju snimljene rute treninga i hvalim se. Iako i dalje ne vjeruju da zaista ja to trčim.

Bilo bi pretjerano reći da mi se život promijenio, ali definitivno je dobio nove nijanse boja. Veselim se svakom treningu, susretu s tim relativnim neznancima iz grupe s kojima dijelim dileme oko brzine odrađenih treninga, kupljenog šuškavca ili plana promjene prehrane. Međusobno pitanje „koliko minuta kilometar si trčao“ nam je jedna od češćih tema i čini me sretnom, daje mi osjećaj da mogu više i bolje. I kad propustimo trening ili padnemo u samopouzdanju, treneri nas dižu. Živa pozitiva.

I nekako se taj naš zajednički cilj, polumaraton, čini ostvarivim, sve vidljivijim tamo negdje iz magle. I taj osjećaj da možemo pomaknuti vlastite granice nas mijenja u svakom segmentu našeg svakodnevnog života. I to na bolje

O.B., polaznica adidas škole trčanja Zagreb