"Sestra i ja smo bili žrtve pretjerane ljubavi. Zatočenici majčine paranoje, djeca osuđena na kućnu robiju. Nitko nije smio znati da postojimo. Nismo išli u školu, zabranjeno nam je bilo da uzlazimo na ulicu. Možda je ružno reći, ali tek kad je ona umrla, mi smo dobili priliku da upoznamo vanjski svijet".

Ispričali su to za Večernje novosti brat i sestra Marko i Marijana Stanković iz Srbije koji su djetinjstvo i dio mladosti proveli u četiri zida.

Oni su danas odrasli ljudi. Marko ima 23, a Marijana 21 godinu. Njihova priča počinje kada njihovu majku napušta suprug dok je bila u visokom stupnju trudnoće s Marijanom.

"Drugi udarac uslijedio je nakon mog cijepljenja. Nije uspjelo, a ja sam se razbolio. S mojom bolešću i tatinim odlaskom, vjerojatno je počeo mamin patološki strah da nas može zadesiti i veće zlo. Njen odgovor je bio da nas sačuva među četiri zida. Kada o tome sada razmišljam, odgovor nalazim u njenoj pretjeranoj brizi i ljubavi, koja je graničila ili prešla u bolest. Nije mi lako ovo govoriti, jer je mama bila naš jedini oslonac. I žrtva. A mi, nas dvoje, žrtve takvog njenog stanja", priča Marko.

Dani u izolaciji koje im je nametnula majka trajali su do njene smrti - prije tri godine. Tri godine već osvajaju slobodu, ali je zatočeništvo ostavilo ožiljke.

Daskama pregradila vrata

"Majka nas je plašila pričama da će vani oteti otac ili da će nas, ako budemo glasni, socijalni radnici ukrasti i zatvoriti... Govorila je da na svakom koraku vreba opasnost. I mi smo joj, naravno, vjerovali", kaže Marijana.

Majka je, nadovezuje se Marko, daskama pregradila i vrata i prozore da ih nitko s ulice ne bi vidio ili da se ne bi usudili izaći. "Ali, ako ne računamo to što smo živjeli u izolaciji, dane smo provodili kao normalna obitelj puna ljubavi. Nas dvoje smo se igrali, ali uvijek u tišini da nas susjedi ne čuju, gledali smo televiziju, čitali novine...", priča on.

Baka i djed nekoliko su puta majku prijavljivali socijalnoj službi, ali ona je svaki put uspjela izmaći. Susjedima je lagala da su djeca kod oca u Crnoj Gori. Kad je majka umrla - šok. "Mislio sam da će se svijet srušiti. Bili smo preplašeni, nismo znali što nas očekuje", kaže Marko.

Baka i djed su ih uzeli pod svoje. Širom su otvorili vrata kuće, pustili ih vani i upoznali sa životom.

Danas u Požarevcu, uz pomoć programa "Druga šansa" pokušavaju nadoknaditi izgubljeno obrazovanje. Za godinu dana sa svim peticama završili su četiri razreda.
J.Š./Večernje novosti