Ovo prenosim sa fejsa 'U ime svake obitelji'.
Znam. Mnogi ćete reći da je ovo što objavljujem bolesno.
Po meni svi bi trebali pogledat drugu stranu medalje.
Svatko ima pravo uredit život kako toj osobi paše.
Cijenim sve i zbilja sam otvoren za sve stavove.

Jedan dečko poslao nam je pismo koje je njegova prijateljica namjeravala poslati - da li u medije, nama ili nekom trećem, ne znamo. No svakako pročitajte!

Draga javnosti, dostojanstvenici Katoličke crkve i preobožavana hrvatska zakonodavna vlasti, piše vam maloljetna djevojka iz pomalo zaboravljenoga dijela Hrvatske. Moje ime je Slomljena. Zovem se Slomljena jer su me slomila okruženja u kojima odrastam, uvriježena mišljenja mojih sunarodnjaka, slomila me ova vlade koja upravljaju mnome, ali nažalost i religija u kojoj sam odgojena. Pišem vam iz perspektive djevojke koja voli djevojku. Da, volim ju i neću se objašnjavati, svi vi znate što znači voljeti (dobro, gotovo svi) i moja ljubav nije ništa drugačija od vaše. Gospodo redovnici, moja ljubav jednako je jaka kao vaša prema Bogu, jednako je lijepa, jednako je velika i kao što je vi pokazujete i kao što joj se vi divite i ja želim. Gospodo, moji sugrađani, moja ljubav prema mojoj djevojci jednako je jaka kao i vaša prema vašim suprugama i muževima. Da, toliko je neograničena, toliko je moćna. Ovo pismo nije pismo nezadovoljstva ni protesta, ja ne tražim promjene u zakonima, religijama, ne paradiram ulicama... tražim malo suosjećanja, malo iskrenog razumijevanja. Vjerujem u našoj državi nema mjesta ni vremena za ovakve poput mene. Previše je nezaposlenih, previše je gladnih, bolesnih.... sugrađani, previše je nesretnih. Građani smo Tuge. No, ja nisam čovjek od vremena, meni se ne čekaju pravi trenuci, godine zrelosti, mene sada boli i sada vam pišem.

Ponukana sam prije svega hrpom subjektivnih, pristranih stavova koja se u posljednje vrijeme objavljuju na svim portalima i društvenim stranicama. Ne mogu samo zažmiriti na takve gnusne izjave konzervativnih mladih ljudi. Njihova pisma i odbojnost prema uvođenju bračne jednakosti samo pogoduju stvaranju još jedne šovinističke homofobne balkanske generacije. Srce me boli kada vidim među kakvim ljudima živim. Ne budite slijepi, sugrađani, otvorite te oči koje vam je dao vaš bog. Učite svoju djecu moralu, a ne Bibliji. Manite se knjige stare 2000 godina, nije svevremenska, nije znanstvena, pisalo ju je nekolicina ratara i stolara u tadašnjem socijalnom nazoru. Učite svoju djecu da dijele ljude na dobre i loše, na moralne i nemoralne, a ne na gej ili strejt.

Imam želju ispričati vam svoju priču. Rođena sam u predivnoj obitelji, majka je bila i ostala katolik, a otac se s godinama afirmirao u agnostika, odgajali nas jesu u katoličkome duhu, ali isto tako dali za pravo da se opredijelimo za ono što kasnije budemo željeli. Oni jesu konzervativni, ali su se uvijek trudili odgajati nas liberalno. Držali su se svojih stajališta, ali davali su nam za pravo da izložimo svoja i ako smo ih znali valjano argumentirati mogli smo ih zadržati i oni su ih kao takve poštivali iako nisu bili jednaki njihovima. U životu sam uvijek imala gotovo sve što sam željela, odgojena sam u mirnoj i velikoj obitelji, uvijek financijski stabilnoj, išla u normalnu osnovnu školu, imala nekolicinu pravih prijatelja, hvatala guštere po dvorištu, išla na more, smijala se i plakala i ni po čemu se nisam razlikovala od ostale djece. Bila sam najbolji učenik u generaciji, upisala gimnaziju, ostala jedan od najboljih učenika u generaciji, razvila se u djevojku kojoj je majka priroda bila naklonjena kod fizičkog izgleda. Izlazila sam s predivnim dečkima, isključivo onima kojima sam željela. Bili su to sve odreda odlični momci, držali me kao kap vode na dlanu, trudili se ugoditi mi, išli na zavidne fakultete, bili vjerni poput pasa, zaista bez premca. No, sredinom srednjoškolskog obrazovanja, u meni se nešto prelomilo. Bilo je dosta s glumatanjem i uklapanjem u obrasce društveno prihvatljivog ponašanja. Dragi čitaoci pa i vi homofobni, da sam gej znam od petoga razreda osnovne škole. Trebalo mi je 4 godine da toga postanem svijena i još dvije godine da se s tim pomirim kao sa svojom sudbinom. Nisam željela to biti. Ne želim ni sada. Noćima sam provela plačući, pitajući se zašto je baš mene dopala da prokleta ceduljica na rođenju? Noćima sam natapala jastuk i molila se, pitala Gospodina:''Što da radim? Reci mi!'' Zar da cijeli život provedem u dubokoj žalosti, da se suzdržavam i bježim od onoga što jesam samo zato jer je netko rekao da je to krivo? Što se očekuje od mene? Recite mi vjerski fanatici, svećenici, učeni ljudi...ŠTO DA RADIM? Kako da pregrizem to što osjećam? Kako da se pravim, kako da lažem sama sebi? No hajde! Recite mi način da zavaram sebe i svoje osjećaje. Ne možete, zar ne?
Jer ga nema. Pokušala sam ih sve i ne ide. Iako sam se gubila u molitvi, grčila od suzdržavanja još uvijek mi se zavrti u glavi kada vidim svoju djevojku kako se smije, još uvijek staje cijeli svijet kada me poljubi, još uvijek cijelim svojim bićem pripadam njom. Poštovani čitaoci, ne znam zašto sam gej, nisam imala nikakve traume u djetinjstvu, nije mi nedostajala ni majčinska ni očeva figura, nisam bila maltretirana, nisam živjela u oskudici, nisam bila društveno izolirana, nisam bila rob medijima niti roditeljskim svjetonazorima, nisam to ni od koga naučila ni pokupila, ne izmišljam to da privučem pažnju jer svim svojim srcem bih željela da sam kao svi. Svim svojim srcem bih željela da se mogu zaljubiti u nekoga dečka i s njim prošetati gradskim parkom i njega dovesti pred roditelje. Ali ne mogu, ne mogu protiv sebe. I zato vas molim, shvatite – mi postojimo. Većina nas nije sretna zbog toga, većina nas i ne želi biti to,ali smo primoreni prihvatiti jer moramo živjeti, mrzeći sebe - propadamo.
Kada sam svojoj majci rekla da volim djevojke, bila je slomljena. Nije vikala, nije me izvrijeđala, ali nije ni trebala. Njezin slom, njezino razočaranje u očima nijedna riječ nije mogla prekriti. Kasnije mi je rekla kako si ne može oprostiti što je godinama imala ne baš tako lijepe govore o ''nama'' dok sam ja to u sobi slušala i plakala. Pitam vas dragi roditelji, koliko ste puta pljuvali po osobama druge seksualne orijentacije pred svojom djecom? Lažite sebe pa recite da sam ja jedini ovakav primjer. Samo se zapitajte koliko suza je pustilo vaše dijete u svojoj sobi dok ste vi imali homofobne govore ne znajući kojoj seksualnoj orijentaciji pripada vaše dijete? Nemate pojam. Ne znate i ne možete znati dok vam to isto dijete ne kaže. Ja ni po čemu nisam odvala da volim isti spol. Po fizičkom izgledu odudaram snažno od uvriježenih stereotipa kako jedna lezbejka treba izgledati, izlazila sam s dečkima, bila sretno dijete, a u dubini propadala jer nisam znala kome i kako reći da sam drugačija. I onda gledam po tv i slušam u svojoj okolini kako nas mrzite i mislim u sebi: Pa hej! To je u redu i ja mrzim samu sebe! Ne shvaćate koliko je to tužno, kako je to bolno. Ako nas ne podupirete, to je u redu, ali nemojte nas još više spuštati, još više uništavati. Ni ja ne volim ananas, ali zato ne branim drugima da ga jedu niti mrzim ljude koji ga jedu.
Svećenici, ja sam vjernik, i snažno vjerujem da ako postoji da ću ići u raj. Nikome ne želim zlo, nikome nisam nanijela zlo, volim nevino i istinski, molim se svim svojim srcem, činim dobra djela, pomažem koliko god mi moje mogućnosti dozvoljavaju, trudim se svim silama biti dobar čovjek i usuđujem se reći da jesam. Ne kajem se što volim djevojke i ne namjeravm se nikada zbog toga pokajati. Prošla sam kroz pakao dok nisam sama sebi složila kockice u glavi i rekla: Hej, ti si drugačija i to je u redu! A za moj pakao krivi ste – Vi! Iziđite na svoj oltar i recite: Gej ljudi nisu loši ljudi, samo su drugačiji, nemojte ih mrziti, nemojte im odmagati, voli te ih, jer u duhu katoličanstva je voljeti! Koliko od vas može reći na svome oltaru ovako nešto nepristrano, ovako nešto ''biblijski''!? Koliko od vas je pravih svećenika? Koliko od vas je pravi božiji izbor? Hajde, pokažite se na svetim misama! Želite vi nešto nepristrano? Reći ću vam. Ja mislim da je u redu što nam ne dopuštate brak. To je zapisano negdje u toj vašoj knjizi i vi se toga držite (šteta što se ne držite svega napisanoga, bilo bi manje nemoralnih žena, manje trudnih udavača u bijelome)! Ja zaista mislim da je to u redu! Ali što ne mislim da je u redu jest da nam branite civilni brak. Nemate ništa s tim. Zašto onda skupljate te smiješne potpise? Protiv koga se borite?Što branite? Vjerujete li istinski u to za što se zalažete ili ste samo rob svome zanimanju? Dopustite nam da uđemo u te vijećnice i na trenutak budemo sretni sa svojim životnim partnerom. S tim nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne sputavamo. Vi ne znate što mi osjećamo i ne znam kako se usuđujete onda naše osjećaje osporavati! Mi isto tako nismo osjetili ljubav prema Bogu koju vi jeste tijekom vašeg poziva pa ju ne osporavamo. Uostalom u vašoj knjizi piše – blago onima koji ne vide, a vjeruju.

Želim završiti jer se već otegnulo. Za kraj voljela bih kada bi barem netko pročitao ovo moje pismo i shvatio o čemu govorim. Kada bi barem jedan homofobni roditelj nakon ovoga , suzdržao sebe homofobnih govora pred svojom djecom . Kada bi samo jedna osoba koja nas ne podržava, izraz ''pederi'' zamijenila sa homoseksualci, ja bih zaplesala od sreće. Kada bi samo jedan svećenik na oltaru rekao kako mi nismo loši ljudi, ponovno bih išla na misu. Ako se to ne dogodi, nikome ništa, ja sam svoj cilj ispunila – pokušala sam! Zapamtite – nije sramota promijeniti mišljenje, nije sramota promijeniti stavove, sramota je mrziti. Dragi roditelji, vjernici nemojte da o vama čitaju vaši unuci u udžbenicima iz povijesti za nekoliko desetljeća i da se zgražaju nad ovime što radite. Nemojte da vas žale kao što mi danas žalimo protivnike jednakih prava žena i crnaca. U konačnici, nemojte da vas se vaša djeca srame, jer vjerujte mi, nema gore nesreće! Učite ih voljeti i učite ih prihvaćati!
S poštovanjem, Slomljena.