Svog djeda se uvijek rado sjetim. On je bio čovjek od malo riječi i puno djela. Mnogo sam mogao naučiti iz njegova života, iz svakog dana koji je proživio. Međutim, puno više u sjećanju su mi ostale neke njegove riječi. One su bile izrečene kao šapat, naizgled tako krhke da bi ih i malo jači povjetarac odnio u zaborav. No, djed je uvijek mudro pričao. Te bore po licu i ispucale ruke su previše toga vidjele i čule da bi njegove riječi bile prazne. Uvijek se ranom zorom budio i odlazio spremiti doručak i pobrinuti se oko životinja. Brat i ja bismo mu se pridružili tek oko 10 sati, no tada je sav rad oko životinja bio gotov, bar na neko vrijeme. Sjedeći u hladu, često je držao molitvenik i mrmljao sebi u bradu. Naravno da se molio, al nama je to uvijek smiješno izgledalo. Djed nas je često znao pitati kako nam škola ide, što je sa treninzima i što ćemo jednoga dana biti. Iskreno, mislim da ga to nije nikada pretjerano zanimalo, ali ne zato što mu nije bilo stalo do nas, već zbog mudrosti o kojoj nam je često govorio. "Budite pošteni što god radili u životu! Svejedno, bili odvjetnici, košarkaši, trgovci ili ekonomisti, samo budite pošteni. To je put koji vodi u raj! I ne zaboravite na Gospodina i na svoju obitelj. To je jedina stvar za koju se vrijedi boriti!"

Gdje je nestala obitelj?

Te riječi mi danas odzvanjaju jače nego ikada. Obitelj i borba za obitelj. Naravno da mi to tada nije bilo jasno. No, danas smo svjedoci želje za razaranjem obitelji. Obitelj, kao temelj, kao snaga svakoga od nas, došla je na sam rub svoga postojanja. Ona, koja je do jučer bila sigurnost, danas je sve samo ne to. Očito je dobro znao Sotona gdje treba prvo udariti. Ako se sruše otac i majka, ako se udari po djetetu, što ostaje? Samo bol i praznina, koliko god mi to poricali. Vidimo da nam se danas pod nos gura sve što se smatra normalnim i prirodnim. Istovremeno, nameće mi se jedno pitanje: Zašto je svakim danom sve više i više tuge, boli, patnje i suza? Zar nismo izgubili nešto što su nam naši djedovi prenosili? Gdje je to i kako nestalo? Gdje smo pogriješili? Prvi, a i glavni razlog - odvojili smo se od Njega. On je taj koji nam je svima zaštita, koji nas budnim okom prati i čuva. Ako nemamo Gospodina, što imamo? I zato je jako važno da se mlade obitelji ne odvoje od Njega. Uostalom, On je i spojio te obitelji, On je rekao: "Neka bude!" I samo tako će biti dobro, samo u Njegovoj prisutnosti. Samo takva zajednica, gdje dijete odrasta u očevoj i majčinoj ljubavi može biti pravi (i prvi!) svjedok Kristove ljubavi.

Superman poslan od Gospodina

Zašto se danas pokušava maknuti ulogu oca i majke iz obitelji, iz braka? Zar netko može zamijeniti njihovu ljubav i žrtvu prema nama? Majčinu žrtvu i očevu sigurnost? Jedna stara židovska poslovica kaže: "Bog ne može biti svugdje, pa je zato stvorio majke". Zar to stvarno nije istina? Mog mlađega brata i mene je odgojila samo majka. Što stariji postajem, shvaćam koliko je ljubavi ona dala, tj. koliku je žrtvu za nas podnosila. Sve bi učinila za nas dvojicu - branila nas, čuvala, pazila i hranila... Zapravo znam jednog pravog Supermana, ravno od Gospodina poslanog! Takvu ljubav ne bi moglo ni deset očeva zamijeniti! Uistinu, nema te vage koja može izmjeriti majčinu ljubav! E sada, negdje sam pročitao da jedan otac vrijedi više nego stotinu učitelja. To je isto istina. Iako se jako slabo sjećam svoga oca, neke sitnice i detalje je teško zaboraviti. Uostalom, gledao sam i druge očeve koji su živi primjer mudrosti, snage i sigurnosti. To je, uostalom, i moj djed bio. Oni su ti koji nas uče da budemo jaki i mudri, da samo svojim radom i znojem možemo daleko dogurati. Tako sam ja vidio svoga djeda, i očeve svojih prijatelja, i nadam se da ste vi imali takvu figuru svoga oca. Takvi primjeri, žrtve i ljubavi majke, te mudrosti i sigurnosti oca, uz Njegovo vodstvo će nas dovesti do puta sreće. Baš ta obitelj mora biti prvi svjedok vjere i ljubavi. Inače nam je sreća svima narušena, što danas možemo vidjeti na primjeru mnogih obitelji. Otuđili smo se od Njega, prihvatili neke druge stvari. Neće nam Bog nikada okrenuti leđa, samo se moramo što prije vratiti u Njegovo krilo. To nas je krilo uvijek čuvalo od svih napada Zloga.

Izumire li Hrvatska?

Nedavno sam bio na jednom seoskom imanju gdje sam od jednog starog djeda čuo pojam "umiruća Hrvatska". Duboko mi se taj pojam utisnuo u misli i već dugo promišljam o njemu. Zar stvarno Lijepa Naša umire? Što točno umire? Da, Hrvata je sve manje, ali ubrzo sam shvatio da se ne radi o broju ljudi, o djeci koje se sve manje rađa... Djed je mislio na duhovni svijet, na umiranje ljudske duše. Zapravo je s tim pojmom pogodio u srž samoga problema. Čovjek bez duše je ništa, samo tijelo. To je čovjek koji ne osjeća, koji ne voli i ne ljubi. I stvarno, kada bolje pogledamo, puno je takvih zombija oko nas; puno je takvih koji su zaboravili na vjeru koju su nam ostavili naše bake i djedovi i sada lutaju ovim svijetom. Kako li smo samo uspjeli zaboraviti na temeljne vrijednosti koje su nam oni ostavili - Boga, našu vjeru, obitelj? Svijet se bez toga polako urušava. Međutim, ja se ne bojim. Jedan meni jako dragi fratar je rekao da posjedujemo najjače moguće oružje na ovome svijetu; oružje koje nikoga ne može ozlijediti, a može svima pomoći; oružje bez ikakvih velikih tajni i kemijskih spojeva; oružje koje može svaki čovjek koristiti. Krunica je ta snaga koju imamo. S njom u rukama i molitvom na usnama možemo pobijediti ovaj svijet. Ona je naš hod uz Gospodina, ona je naša pobjeda. Svako njeno zrno je poput pšenična zrna što pada na tlo te donosi stostruk plod! I jedna nam je misija ostala za kraj. Uzeti krunicu danas u ruke i pomoliti se da se vrate izgubljene duše na pravi put, i da se obitelj stavi pod siguran krov. Samo tako će nestati "umiruća Hrvatska", samo tako ćemo opet osjetiti pravu Radost u životu...

Autor: Marko Barišić

Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije