Knjigu “Marijanov put” možete kupiti na promocijama, naručiti preko FB stranice, maila (hjputopis@net.hr) ili telefonom (092/137 6581).

Bilo je negdje oko tri sata u noći, stajao sam uz peć i čekao da prokuha nova džezva turske kave. I večeras je isti scenarij – bilješke po cijelom stolu, pohabana i s puta kišom natopljena bilježnica prepuna iskustava, otvorene napolitanke i desetak wordovih dokumenata. Na radiju je svirao neki blues, kao i inače, i nakon kratkog odmora ponovno sam krenuo na pisanje.

Nema tu neke velike filozofije, ili ju ja nisam niti tražio, ali tako je već nekoliko mjeseci. Zatvoren u radnu sobu, tek s nekoliko knjiga i, kad se posreći, kojom poznanicom, radio sam na svom prvijencu koji je upravo ugledao svjetlo dana. Dugo sam se pripremao na sam početak pisanja i u glavi sam uglavnom vrtio film „nemoj pisati putopis“. Prijatelji su me pitali zašto tako razmišljam, a jedini iskren odgovor bi bio da nisam imao pojma kako napraviti takvo štivo, jer se još nikada nisam uhvatio u koštac sa pisanjem pravog putopisa. Da budem iskren, mrske su mi isprazne rečenice koje se nižu i nižu, opisivanja i radnja „bez mesa“. Za pravo djelo potrebna je teza koja se pobija, događaji koji će otkriti emocije glavnog lika, bile one dobre ili loše. Mogao bih reći da sam se dobrim dijelom u knjizi njima i vodio, baš kao i na putu.

Nekoliko njih pitalo me koji je pravi recept za pisanje knjige. „Sjedneš i pišeš, valjda. Možda napišeš pjesmu, nekakav tekst, priču, scenarij, natuknice, što god ti u tom trenu izađe iz glave. Nakon nekog vremena možda od toga nastane knjiga. Ili sve pobrišeš, izrežeš, baciš i kreneš ponovno. “ – rekao sam, ali uglavnom su kimnuli glavom. Znao sam da nisu shvatili, ali ni na kraj pameti mi nije bilo razmišljati još i o tome. Istini za volju, nakon što sam završio sve priče, pročitao ih po nekoliko puta i krenuo spajati konceptom koji sam osmislio još prošle godine, shvatio sam da bi bilo itekako pogrešno ako ovo ne bude putopis. Poprilično je bila zamorna ta kombinacija i moja želja da napravim nešto „novo“, pa sam se ostavio otkrivanja tople vode i bez ikakvog tereta krenuo sa igrom. To je bila najbolja odluka, bez obzira što mi je trebalo dva mjeseca kako bih to shvatio.

Kako je sam koncept smišljen kroz razgovor dva glavna lika, za koje komotno mogu reći da su sudar dviju krajnosti, poznanici koji su pročitali dio štiva rekli su mi kako je napeto, čitljivo i vrlo tečno. Glupo bi bilo kad bih sam hvalio svoju knjigu, ali to mi je zasigurno imponiralo da tako nastavim dalje. Ono što sam pokušao, a nadam se i uspio, je približiti čitatelju sve likove i sva događanja na taj način da se osjeća kao dio priče, kao da je ondje i da sudjeluje u svemu. U mojim likovima se svatko može pronaći jer su ranjivi, arogantni, sretni i pomalo tvrdoglavi. Sve ljudske osobine, a ponajviše naivnost mladog lika, isprepletene su sa stvarnim događajima s putovanja i dobrim dijelom situacijama i likovima koje nisam spomenuo nigdje. Ne jer nisam htio, nego jer zaista nije bilo vremena.

No, kako mi je još uvijek falilo nešto „mesa“, kao što sam gore naveo, ipak sam se odlučio u cijelo štivo staviti i „ljubavnu priču“. Drage kolegice iz „Dobro jutro, Hrvatska“ su bile u pravu, ta priča je itekako bila ono što ja nikako nisam htio priznati, ali kroz knjigu ćete shvatiti i zašto. Vjerujem da će bolje polovice biti oduševljene time, pogotovo jer je cijela priča ispričana kroz lice djevojke s kojom sam imao prilike se družiti, ali morao sam biti poprilično oprezan kod stvaranja ovog lika. Žene su komplicirane i neka mi oproste zbog toga, ali stvarati ženski lik iz muške prespektive i pri tome kroz pomno odabrane rakcije i riječi dočarati atmosferu i stanje lika, bio je velik izazov. Natipkao sam gotovo 70 stranica, ali dobar dio bio je čista priprema za ono najbolje. Upravo sam takve scene i izabrao – zaljubljenost, ljubav i izgubljenost. Kako bi sama priča i cijela knjiga dobila dodatnu dimenziju, tu sam iskoristio obrnuti redosljed radnje, tako da je cijela „ljubavna priča“ dobila još više na težini. Možda vam sada djeluje komplicirano, ali vidjet ćete, poprilično je zanimljivo.

Kroz nekoliko dana, nadam se, u vlastitoj nakladi izdat ću knjigu pod imenom „Marijanov put“ i iako je putopisni roman, bit će to idealan uvod u ostala štiva o Marijanu Ortinskom, nešto na čemu radim dugi niz godina. Smiješno bi bilo reći da u ovu knjigu nije uložen velik trud, ali pisao sam za sebe, onako kako ja volim čitati i na onakav način kako volim stvarati. Vjerujem da će biti oduševljenih, možda i razočaranih jer nisam sve priče stavio unutra, no ja tu više ništa ne mogu. Jednom završenu knjigu treba ostaviti ondje gdje joj je mjesto – među čitateljima.

Hrvoje Jurić