Upoznajmo Don Bosca

Dva svećenika u ludnici

Šupa koju je don Bosco unajmio, veličine 15x6 metara, bila je oslonjena na sjeverno krilo Pinardijeve kuće. Sagrađena nedavno, a služila je kao radionica nekom šeširđiji i kao ostava za pralje. (Pokraj nje tekao je kanal u nedaleku rijeku Doru).
- Ovdje ćemo napraviti crkvu – kaže don Bosco. – Trebamo odmah zvati radnike.
Došli su zidari, iskopali pod u zemlju, učvršćivali zidove i krov. Stolari su postavili drveni pod. Pomagali su i, u ono malo slobodnog vremena, dječaci don Bosca, od kojih su mnogi učili za zidara.
Na Veliku subotu uvečer zgrada je bila potpuno preuređena. Don Bosco je nabavio svete predmete, svjetiljke, svijećnjake, za novu kapelicu. A počeo je osjećati i teret dugova, teret koji će ga pratiti kroz sav život. No, Providnost mu je uvijek pomagala.
Dan 12. travnja bio je veliki dan. Na uskrsno jutro sva su gradska zvona svečano zvonila. Kod Pinardijeve šupe nije bilo nikakva zvona, ali je tu bila Don Boscova ljubav koja je pozivala dječake u oratorij Valdocca.
Sada kada mu je Gospa otvorila put don Bosco je bio uvjeren da će stići jako daleko. Sa svojim je prijateljima svećenicima razgovarao o projektima koje je imao u zamisli kao o sigurnim pothvatima.
- sagradit ću škole, laboratorije, radionice. Ja sve vidim, kao da već postoji.
Ispočetka su ga slušali sa zanimanjem. No, kasnije su počeli vrtjeti glavom:
- Don Boco ima nestvarne ideje. Poludjet će.
- Moramo ga zbrinuti prije nego što bude kasno.
Štoviše, i njegov je najdraži prijatelj, desna ruka u izgradnji Oratorija, teolog Borel, počeo sumnjati u njega. Jednoga dana dok mu je don Bosco sa žarom pričao o svojim planovima za budućnost, bacio mu je ruke oko vrata i briznuo u plač uzviknuvši:
- Jadan moj don Bosco! Baš je skrenuo.
Tada su, u velikoj tajnosti, dva don Boscova prijatelja, don Ponzati i don Nasi, rezervirali za njega mjesto u ludnici. Jedne večeri nekolicini je dječaka držao vjeronauk kada su došla zatvorena kola. Sišli su don Ponzati i don Nasi i pozvali don Bosca da s njima krene na šetnju.
- Umoran si. Malo svježeg zraka, dobro će ti doći.
- Vrlo rado. Uzet ću šešir i odmah dolazim.
Jedan od dvojice prijatelja otvorio je vrata:
- Uđi.
- Hvala, samo poslije vas.
Nakon kratkog nuđenja, da ne pokvare cijelu zamisao, dva prijatelja pristanu da se uspnu prvi. No, čim su ušli, don Bosco brzom kretnjom zatvori vrata i zapovijedi kočijašu:
- Vozite brzo u ludnicu! Ovu dvojicu tamo čekaju.
Kočija krene kao strijela prema obližnjoj ludnici. Neki bolničari, obaviješteni da će doći jedan svećenik vide kako dolaze dva. Bolnički kapelan morao je posredovati da oslobode nesretnike.
Od toga su dana don Bosca ostavili na miru.

Izvor: Udruženje salezijanskih suradnika.