Upoznajmo Don Bosca

Čudo malih zidara

Tijekom tjedna zidari Torina počeli su gledati neuobičajenu predstavu: svećenik zasukava rukave i penje se na skele, među vjedra kreča i stupove od cigli. Bio je to don Bosco, koji je, nakon završenih poslova, išao gore tražiti svoje dječake. To je za njih bilo slavlje. Došli su iz dalekih krajeve u Torino tražeći posao kao majstori zidari i često su bili iskorištavani od škrtih i bezobzirnih poslodavaca. Don Bosco je često bio jedina osoba koja im je željela dobro i koja im je pomagala.
Ali, don Bosco nije samo odlazio kod njih na posao. Popričao bi i s gazdom. Želio je znati kolika im je plaća, imaju li slobodnog vremena, mogu li svetkovati blagdane. Bio je jedan od prvih u Italiji koji je zahtijevao pravilne radne ugovore za svoje mlade naučnike i pazio da ih poslodavci poštuju.
No, don Bosco je bio samo čovjek, a snage jednog čovjeka imaju svoje granice.
Jedne nedjelje, u srpnju 1846. godine, nakon iscrpljujućeg dana provedenog u ispovijedanju, propovijedanju, igri sa svojih 500 nestašnih dječaka, vraćajući se u svoju sobu, kod Male bolnice don Bosco se onesvijestio. Položili su ga na krevet. Doživio je tešku upalu porebrice i iskašljavao je krv. Temperatura mu se u noći strašno povisila.
Vijest se brzo proširila po skelama malih zidara, u radionicama mladih mehaničara: „Don Bosco umire“.
Te se noći, u sobi gdje je don Bosco proživljavao svoju agoniju okupila grupa siromašnih, uplašenih dječaka. Na sebi su još imali uprljana radna odijela, lica bijela od kreča. Nisu ni večerali, jer su dotrčali tu. Plakali su, molili:
- Gospodine, ne daj da umre!
Don Bosco je osam dana bio između života i smrti. Neki dječaci, u tih osam dana provedenih na jakom suncu, nisu popili ni kap vode kako bi od Gospodina dobili njegovo ozdravljenje. U svetištu Gospe od utjehe mali su se zidari izmjenjivali dan i noć klečeći pred Gospom. Često su im se oči sklapale od velikoga sna (dolazili su nakon 12-satnog rada), ali su ustrajavali jer don Bosco nije smio umrijeti.
I milost je došla, od Gospe su je izmolili ti dječaci koji nisu mogli ostati bez oca.
Jedne nedjelje, krajem srpnja, u popodnevnim satima, don Bosco se, oslanjajući na štap, uputi prema Oratoriju. Dječaci su mu poletjeli u susret. Oni najstariji su ga natjerali da sjedne na stolac, podigli su ga na ramena i trijumfalno ponijeli do dvorišta. Pjevali su i plakali mali don Boscovi prijatelji, a i on je plakao s njima.
Ušli su u kapelicu i zahvalili Gospodinu. U tišini, koja je bila napeta, don Bosco je uspio reći nekoliko riječi:
- Svoj život dugujem vama. Ali budite uvjereni, odsad ću ga trošiti samo za vas.
Tih dana zagušljive vrućine don Bosco je otišao u Becchi na oporavak. Ali, obeća svojim dječacima:
- Kad lišće počne padati, bit ću ponovno tu, među vama.

Izvor: Fejs udruženja salezijanskih suradnika.