Što se to sumnjivo nazire u savezništvu ljevice i homoseksualnih lobija? Dr. Ivica Šola o tome ima tezu: „U svim zemljama u kojima je bio ozakonjen homoseksualni brak, to je bilo kada je na vlasti bila ljevica.“ Potkrijepljuje tu tvrdnju argumentima. Smatra da ljevica, koja je po tradiciji sklona borbi za radnike, u kapitalističkom i liberalnom društvu postaje gubitnik, jer radnici postaju potrošači. Zato se snage ljevice priklanjaju novim tražiteljima identiteta, a to su spolne manjine: „Vidimo koji se proces događa: smanjuju se radnička prava, a povećavaju se seksualna prava... Prestali su maziti radnike, počeli su maziti homoseksualce.“ Kod nas još nije ozakonjen homoseksualni brak. No, je li samo privid da se pred očima javnosti „razmjenjuju nježnosti“ ljevice i spomenutih lobija iz čega bi se mogli roditi pokušaji „ozakonjenja“ krivotvorenog braka?

Referendum

Riječ referendum, nakon dubrovačkog slučaja o golfu na Srđu, priziva određenu sumnju. Može li kod nas uspjeti nešto što treba pokrenuti narod? U završnici smo pripreme prikupljanja potpisa za referendum o braku. Traži se unošenje odredbe u Ustav RH po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca! Prikupljanje potpisa je od 12. do 26. svibnja na više od dvije tisuće mjesta u Hrvatskoj. Tema braka nije ničija politička povlastica. I treba je sačuvati od političkog tereta. Ona nije niti strogo crkvena, što pokazuje i odnos prema braku nekatoličkih zajednica, pravni sustavi i civilizacija proteklih stoljeća. Dakle, imamo temu koja nas ne bi smjela politički dijeliti na lijeve i desne, već sačuvati od francuskog scenarija. Nije li dovoljno da brakovima „prijeti“ sve intenzivniji porast broja razvoda, sve kasnija životna dob onih koji se odluče za vjenčanje, sve manje rođene djece? Bez braka žene i muškarca nema djece, nema budućnosti. Nezavisna istraživačka agencija Hendal istražila je da je 90% ispitanih građana za jasnu ustavnu odredbu da je brak životna zajednica žene i muškarca. Iza poziva na referendum stoji građanska inicijativa „U ime obitelji“ koja nije nastala na poticaj crkvene hijerarhije ili političkih stranaka. Krenula je od ljudi, s terena, od onih koji žive brak, razumiju ga i poznaju njegovu životvornu snagu.

Što se dogodilo u Francuskoj?

Priča o referendumu u našoj zemlji u javnosti se zakotrljala kada je francuski Parlament legalizirao istospolne brakove i omogućio homoseksualnim partnerima u tim brakovima usvajanje djece. Bilo je to 23. travnja. Francuska je postala 14. zemlja u svijetu s ovakvim zakonom. Iako je usvajanju zakona prethodilo nekoliko prosvjeda, vlast je bila zadovoljna političkom nadmoći u parlamentu. Omjer glasova = 331 za : 225 protiv. Da, ključ uspjeha je politička nadmoć. Tko pita za posljedice? Zakon je bio političko obećanje predsjednika Francoisa Hollandea i on ga je ispunio. Međutim, svijet bi još mogao i „povjerovati“ u pobjedu homoseksualnih lobija, predstavnika svega između 2 i 3% Francuza koliko ih se deklarira kao homoseksualci (jer je heteroseksualna većina prepuštena (ne)volji političara), da se u javnost nije probio glas stvarnih homoseksualaca, a ne njihovih (dobro plaćenih) aktivista. I dogodila se, na prvi pogled, neočekivana suradnja. Svoje su snage udružili zagovornici obitelji i braka žene i muškarca, te homoseksualci koji sebe smatraju pravima i zapravo šutljivom homoseksualnom većinom. Ova pomalo neobična koalicija po naravi suprotnih strana, u medijima je opravdana time što su u Francuskoj više godina dopuštene istospolne zajednice. No, čini se da su francuski homoseksualci skupili snage javnosti dati svjedočanstvo o svojem opredjeljenju dokazujući time da i oni koji im donose naoko povoljne zakone, ne čine to zbog njih i njihova dobra, već zbog političkih bodova.

Pravi homoseksualci prevareni i poniženi

U medijima su gotovo prešućeni stavovi koje objavljuju na www.homovox.com. Homoseksualnu većinu „pregazila“ je skupina glasnih i medijima dragih homoseksualnih aktivista. Naime, stvarni homoseksualci reći će da ih ne zanima brak niti usvajanje djece. Tako Benoit (43), direktor poduzeća jasno kaže da je protiv takvog braka, jer on „počiva na laži, na pogrešci, na demagoškoj laži koja kaže da su homoseksualna i heteroseksualna unija ista stvar, a očito je da se radi o dvije različite stvarnosti, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što par muškaraca ili par žena ne mogu začeti život.“ Raphael (38) se osjeća ismijanim: „Uvjeravati nas da homoseksualni par može biti isto kao heteroseksualni par – to jednostavno znači rugati nam se.“ Herve smatra žalosnim što mediji uvijek o tome pitanja postavljaju onima koji jesu za homoseksualni brak, a drugo mišljenje se prešućuje. Jean-Marc ne smatra da su istaknuti aktivisti LGBT pokreta njihovi stvarni predstavnici, jer nitko za njih na tom mjestu nije glasovao. Alain je jasan kada kaže da „homoseksualac voli biti slobodan“, „brak je stega“, i pita: „Što brak znači homoseksualcima koji su, većinom, ne baš previše vjerni?“ Caroline (45) svjedoči o teškoj emotivnoj strani homoseksualne priče: „Život homoseksualne osobe je katkada bolan, uvijek kompliciran, to nas duboko potresa osobno, potresa našu okolinu, naše prijatelje i naše obitelji. Zato smo ekstremno osjetljivi. Tu pretjeranu senzibilnost katkada pokušavamo liječiti tražeći od drugih ili društva da nam da neku vrstu blagoslova.“ (Prijevod s francuskog izdvojenih i sličnih svjedočanstava na: http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=26997:lidija-paris-francuski-homoseksualci-protiv-homo-braka-i-usvajanja-stop-egoistikim-lobijima&catid=39:obitelj&Itemid=121. Priredila: Lidija Paris.)

Kod nas još neotkriveno područje

Postoje li u Hrvatskoj dvije strane jedne, homoseksualne priče? Za aktiviste LGBT skupina najavljeni referendum je „manipulativna inicijativa“. No, hoćemo li čuti glas onih homoseksualaca koji će biti spremni svjedočiti stvarnu narav svojega opredjeljenja, izbora ili sklonosti? U jednome su homoseksualni i heteroseksualni parovi vrlo bliski. Oni koji osjećaju istinsku ljubav, neće imati potrebu pokazivati je na ulici, pred katedralom, u povorkama, na prosvjedima. Sačuvat će je u intimi u kojoj su dovoljni jedno drugome. Čuvat će dostojanstvo osobe koju voli, ali i svoje vlastito. (Ne ulazim u ovome tekstu u moralno vrednovanje čina ljubavi, već spominjem ljubav kao osjećaj!) Njihova je intima razbijena kad izađe na ulice. Žele li to istinski zaljubljene osobe? Gore spomenuta Caroline iz Francuske, inače homoseksualka već deset godina, pozivajući se na biološku zakonitost muškarca i žene, kaže: „Homoseksualni par po definiciji biološki ne može dati život... Zbog te neplodnosti nećemo tražiti od društva da nešto smisli da promijeni tu stvarnost. Neću od okvira tražiti da se proširi da bih ja stala u njega. Ja sam pored okvira.“ U našim medijima ovakve se izjave ne mogu pronaći. Jesu li dobro skrivene, ili još uvijek neotkrivene?

Tražimo sumnjiv teren

Budući da je hrvatska priča o pripremi referenduma krenula paralelno s francuskim izglasavanjem Zakona o braku istospolnih zajednica i njihovom usvajanju djece, poslužimo se francuskim modelom kao primjerom. Francuski homoseksualci, poput Christophe, ne prihvaćaju da „heteroseksualnost više nije norma, da norma muškarac-žena više nije norma.“ Ako na temelju njihovoga iskustva pretpostavimo da i u Hrvatskoj postoji razlika između aktivista LGBT skupina i stvarnih, javnosti skrivenih homoseksualaca koji uopće ne žele brak niti usvajanje djece, onda smo na pragu spoznaje da je brak homoseksualnih partnera zapravo nametnuta tema. Tko želi homoseksualce Zakonom navesti da se ponašaju kao heteroseksualci? Je li se ova tema dogodila po principu Cezarove izreke „divide et impera“? Ili se i kod nas politika s vremena na vrijeme zaigra ovim, politički „lakšim“ pitanjima od spašavanja gole egzistencije nezaposlenih i svakim danom sve većeg broja siromašnih građana? Kome se zapravo žele dodvoriti političari koji koketiraju s ovom temom? Pogledajmo što se događa u EU.

Imamo li osumnjičenog?

Ako pravi, javnosti skriveni homoseksualci ne žele brak, zašto se nad njima vrši „nasilje“ i, štoviše, ono se smatra dometom civilizacije, tolerancije, prihvaćanja novih vrijednosti? Je li u igri neka treća strana? Nerado se bavim teorijama zavjere, no ne mogu zaboraviti rečenicu dr. Johna Colemana, autora „Hijerarhije zavjerenika: Komitet 300“ (Detecta, 2004.), koja prikazujući osnovnu ideju ove skupine, ističe: „Nebrojeno mnoštvo 'beskorisnih izjelica', koji troše prirodna bogatstva, koja nisu neiscrpna, treba eliminirati. Industrijski razvoj potiče rast stanovništva. Zato treba potkopati Božju zapovijed ljudima da se razmnožavaju i napune zemlju.“ Hm? Puno toga sumnjivo „miriše.“ LGBT udruge na svojim stranicama vrlo transparentno objavljuju popis primljenih donacija za svoje aktivnosti. Pogledamo li samo primjer udruženja „Zagreb Pridea“, vidjet ćemo niz donacija iz programa Europske unije, ali za ovu godinu i 4.981,00 USD Veleposlanstva SAD-a. Prošle je godine njihova inicijativa „Zakon o životnom partnerstvu“ dobila inozemnu institucionalnu podršku vrijednu 12.000,00 USD-a (Global Fund for Women). Za neke se aktivnosti navode iznosi i od 105.036,61 EUR godišnje. Dio novaca dolazi iz od nas, hrvatskih građana, poreznih obveznika! Nitko nas nije pitao što mislimo o tome, da mi financiramo gay prideove, plakate, publikacije, itd. Što sa svim tim iznosima imaju pravi homoseksualci kojima nisu potrebni zakonski okviri da bi „živjeli svoju ljubav“ za koju su svjesni da ne vodi stvaranju obitelji niti rađanju djece? Homoseksualne udruge i pojedini aktivisti odaju dojam da su vrlo dobro izmanipulirani pijuni, igrači koji slijede pravila Hrvatskoj nevidljive ruke, ruke koja ih „hrani“ inozemnom valutom. Drugim riječima, netko koristi njihovu ranjivost i uvjerava ih u pravo na jednakost s heteroseksualnim parovima, što – kako vidimo – ide protiv naravi homoseksualnog partnerstva. Na žalost, kod nas nikada nećete dobiti verbalne odgovore o tome koliko je Hrvatska „u šaci“ vanjskih igrača. No, djela su vidljiva i sve govore.

U kojoj ruci leži euro/dolar?

Da ne ostanemo samo na uzrečici da ovakve struje dolaze „izvana“, potkrijepimo to i činjenicama. Devet članica Europske unije donijelo je zakone koji jednako vrednuju homoseksualne i heteroseksualne brakove: Nizozemska, Belgija, Španjolska, Norveška, Portugal, Islan, Danska, te najnovije Francuska u kojoj je zakon izglasan, a stupa na snagu nakon potpisivanja. Desetak drugih zemalja donijelo je zakonske odredbe o registriranom ili civilnom partnerstvu homoseksualnih osoba. Iako nas naši političari uvjeravaju da Europska unija ima ograničeno područje djelovanja kad se radi o obitelji, Europski parlament je izglasao rezoluciju pod nazivom „O ravnopravnosti između žena i muškaraca u Europskoj uniji - 2011“ (2011/2244 INI). Rezolucija je nalik ideološkoj zbirci stavova o kojima se ne može pregovarati. Primjerice, čl. 7 izražava žaljenje „što neke države članice primjenjuju restriktivne definicije 'obitelji' sa namjerom da niječu pravnu zaštitu parovima istog spola i njihovoj djeci; podsjeća da pravo Europske unije treba primijeniti bez diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije u skladu sa Poveljom o temeljnim pravima u Europskoj uniji (prikaz rezolucije na: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=32603). Prije tri godine Europski sud donio je prve presude kojima je istospolnim zajednicama priznao da su obitelji. Europski parlament više godina traži način zakonski regulirati prava LGBT osoba, a u tom će se parlamentu sada naći i 12 naših zastupnika. Liberalni eurozastupnici, kako to najavljuju homoseksualne udruge, kažu da će se sada trebati „uhvatiti u koštac s dvije zastrašujuće skupine” – na jednoj su strani desno orijentirani političari, a na drugoj vjerske vođe (opširnije na: www.crol.hr/portal). Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding, koju je Europska komisija prepoznala kao zaštitnicu LGBT osoba, marljivo nadzire i, štoviše, “intervenira u nacionalna pitanja” kad su narušena prava homoseksualnih osoba. Reding prati i provedbu Povelje Europske unije o temeljnim pravima u državama-članicama. U čl. 21 ove povelje zabranjena je diskriminacija na temelju spolne orijentacije.

Poruka je jasna!

Kad se sva navedena svjedočanstva, reakcije i činjenice zbroje, je li nam malo jasnija potreba promjene ustavne definicije braka, što predstavlja (posljednju) priliku da u Hrvatskoj zaštitimo životno zajedništvo žene i muškarca? Iz male Hrvatske sigurno nećemo dohvatiti kreatore dokidanja Božje zapovijedi, kako to spominje dr. Coleman, ali možemo sačuvati jezgru iz koje se rađa novi život. I još jedna sitnica. Pogledamo li vremensko razdoblje u kojem će se prikupljati potpisi za referendum o braku, iščitajmo poruku. Potpisi počinju 12. svibnja - na Majčin dan i Svjetski dan medija, i nastavljaju se sve do 26. svibnja. Nemojmo pomisliti da je pitanje braka nešto o čemu se izjašnjavaju samo biskupi, svećenici, redovnici, redovnice. Oni čuvaju nauk i prenose ga, govore na temelju iskustva drugih, ali obitelji izrasle na braku, a to je ona velika većina u Crkvi – laici, sada imaju prilike biti odlučni pred pitanjem: Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? Nešto manje od 400 tisuća potpisa za referendum o unošenju ovakve odredbe bit će sasvim dovoljna potvrda jesmo li robovi struja ili još uvijek svoji na svome?

08.05.2013.Autor: Tanja Popec

Izvor: Laudato.hr