On je vrlo duhovan čovjek s velikim talentom za pastoralni rad i kontakte s vjerničkim pukom, čovjek koji dolazi s kontinenta na kojem živi najviše katolika. Novi papa Franjo, do jučer kardinal Jorge Mario Bergoglio, bio je punih petnaest godina nadbiskup Buenos Airesa nadaleko poznat po svojoj skromnosti, nenametljivosti i izrazitoj bliskosti narodu, osobito onima koji su najugroženiji.

Rođen je u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. godine kao jedno od petero djece u obitelji željezničkog radnika, imigranta iz Italije. Bergoglio nije odmah krenuo prema svećenikom pozivu. Studirao je i diplomirao kemiju na sveučilištu u Buenos Airesu. Nakon toga, 1958. godine ušao je u Isusovački red i počeo studirati teologiju i filozofiju na teološkom fakultetu u San Miguelu. Za svećenika je zaređen krajem 1969. godine, nekoliko dana prije svoga 33. rođendana. Vrlo brzo mladi je svećenik pokazao kako ima vrlo veliki talent za vođenje i upravljanje, pa ga je argentinski isusovački red 1973. godine izabrao za provincijala. Na toj dužnosti ostao je šest godina, a paralelno je bio i profesor teologije na teološkom fakultetu San Miguel.

‘Bergogliova generacija’

Godine 1980. postaje i rektorom toga fakulteta. Na toj je dužnosti također proveo šest godina, a nakon toga odlazi u Njemačku gdje je doktorirao. Potom se vratio u Argentinu gdje je služio kao ispovjednik i duhovnik u Cordobi, drugom po veličini argentinskom gradu. Za nadbiskupa Buenos Airesa izabran je 1998. godine, a tri godine kasnije papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom. Vrlo brzo postao je poznat po svojoj skromnosti, poniznosti i potpunoj posvećenosti društvenoj pravdi. Od samoga početka odbio je živjeti u biskupskoj palači i smjestio se u skromnome stanu. Odbio je koristiti i službenu biskupsku limuzinu i odabrao javni prijevoz. Gotovo da i nije imao poslugu, a u Buenos Airesu se pričalo da sam sebi kuha. Iako je obnašao nekoliko administrativnih dužnosti u Rimskoj kuriji, nadbiskup Bergoglio, kojega su u Argentini zvali “otac Jorge”, vozio se autobusom, posjećivao siromašne i bolesne, a najviše je volio čitati Dostojevskog i Borgesa. Osnovao je brojne župe, započeo brojne pastoralne programe, osnovao brojne inicijative i podržao laičke pokrete.

Nikada nije prestao pisati duhovnu i meditativnu literaturu namijenjenu vjernicima. Na osobit način pozabavio se pastoralom rastavljenih te izobrazbi mladih svećenika u toj mjeri da generaciju mlađih svećenika u Argentini nazivaju “Bergogliovom generacijom”. Bio je uspješan posrednik i pregovarač u svim politički i socijalnim konfliktima do kojih je došlo u Buenos Airesu, a većini istaknutih političkih i javnih ličnosti bila je čast posavjetovati se s nadbiskupom. Iako nikada nije bio primarno usmjeren na politiku, koristio je svaku priliku da vrlo jasno kaže kako poruke Evanđelja imaju snažan politički i društveni utjecaj.

Svi ljudi su braća i sestre

U vrijeme kada se Argentina nalazila u dubokoj gospodarskoj krizi vrlo je otvoreno govorio o gospodarskim, socijalnim i političkim problemima u kojima se nalazi njegova zemlja. Ni u jednom trenutku nije propuštao naglašavati da su svi ljudi braća i sestre i da Crkva i država moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi svi koji u toj zemlji žive osjećali sigurno i zbrinuto. Iako je uvijek naglašavao da treba poštovati osobe koje su homoseksualne, vrlo se žestoko usprotivio kada je Argentina 2010. godine legalizirala istospolne brakove, tada se sukobio s predsjednicom Cristinom Kirchner koja ga je nazvala “zaostatkom iz srednjovjekovnih vremena”. Pet godina ranije usprotivio se i legalizaciji pobačaja. Zasigurno će ostati zapamćen i po tome što je na Veliki četvrtak 2001. u jednom hospiciju poljubio noge 12 ljudi koji su umirali od side.