Draga braćo i sestre!
U prošlu smo srijedu, tradicionalnim obredom pepeljenja, ušli u korizmu, vrijeme obraćenja i pokore u pripravi za Uskrs. Crkva, koja je majka i učiteljica, poziva sve svoje članove da se obnove u duhu, ponovno odlučno okrenu Bogu, odričući se oholosti i sebičnosti da bi živjeli u ljubavi. U ovoj Godini vjere korizma je prikladno vrijeme za ponovno otkrivanje vjere u Boga kao temeljnog mjerila našega života i života Crkve. To uvijek podrazumijeva duhovnu borbu, jer se duh zla, naravno, protivi našem posvećenju i nastoji nas odvratiti od Božjeg puta. Zbog toga se na prvu korizmenu nedjelju svake godine čita ulomak iz Evanđelja o Isusovim napastima u pustinji.
Isus se naime nakon što je svečano "postavljen" za Mesiju – "pomazan" Duhom Svetim – prilikom krštenja na Jordanu, bio je odveden od istog Duha u pustinju da ga ondje napastuje zloduh. U trenutku kada započinje svoje javno djelovanje, Isus mora raskrinkati i odbaciti lažne slike o Mesiji koje mu napasnik predlaže. Ali te su napasti također lažne slike o čovjeku, koje u svakom vremenu vrebaju savjest, prerušavajući se u zgodne i probitačne, čak štoviše dobre ponude. Evanđelisti Matej i Luka predstavljaju tri Isusove napasti, razlikujući se samo, dijelom, po redu kojim ih donose. Njihova se srž uvijek sastoji u instrumentaliziranju Boga za vlastite ciljeve, dajući veću važnost uspjehu ili materijalnim dobrima. Napasnik je podmukao: ne navodi izravno na zlo, već na lažno dobro, uvjeravajući da su prave stvarnosti moć i ono što zadovoljava osnovne potrebe. Na taj način, Bog postaje sporedan, svodi se na sredstvo, u konačnici postaje nestvaran, na njega se više ne računa, iščezava. U konačnici, u napasti je u igri vjera, jer je u igri Bog. U presudnim trenucima života, ali, kada malo bolje pogledamo, u svakom trenutku, nalazimo se pred jednom dvojbom: želimo li slijediti Boga ili ne? Želimo li slijediti pojedinačni interes ili pravo Dobro, ono što je stvarno dobro?
Kao što nas uče crkveni oci, napasti su dio Isusova "silaska" u naše ljudsko stanje, u ponor grijeha i njegovih posljedica. Taj je "silazak" Isus prešao do kraja, sve do smrti na križa i pakla najveće udaljenosti od Boga. Na taj način, on je ruka koju je Bog pružio čovjeku, izgubljenoj ovci, da ga ponovno vrati na sigurno. Kao što uči sveti Augustin, Isus je preuzeo od nas napasti, da nama dadne svoju pobjedu. Ne bojmo se dakle i mi borbe protiv duha zla: važno je da se u nju upustimo zajedno s njim, s Kristom, Pobjednikom. A da bi bili s njime obratimo se Mariji: zazivajmo je sinovskim pouzdanjem u času kušnje i ona će nam dati osjetiti moćnu prisutnost svoga božanskog sina, da odbijemo napasti Kristovom riječju, i tako ponovno stavimo Boga u središte našega života.