Hrvatski nogometni reprezentativac i novi član talijanskog prvoligaša Napolija Josip Radošević u ekskluzivnom intervju za Bitno.net otvoreno progovara o karijeri, novcu i uspjehu u svjetlu vjere, o življenju duhovnosti i molitvi, o izazovima koji se nameću mladima, kao i o kršćanskom gledanju na spolnost i brak.

S najmlađim hrvatskim nogometnim reprezentativcem i donedavnim prvotimcem Hajduka Josipom Radoševićem razgovarali smo samo nekoliko dana prije njegova transfera u poznati talijanski nogometni klub Napoli. Na razgovor smo bili potaknuti njegovim iskrenim življenjem vjere koju često i javno svjedoči. U trenutku dok smo razgovarali transfer još nije bio do kraja izvjestan i dojmljiva je bila mirnoća s kojom se nosi s velikim pritiskom. Iako odbija mnoge ponude za intervjue, rado se odazvao na razgovor za naš portal, koji redovno čita.

Ovih dana dok mediji nagađaju o Vašem transferu i nagađaju gdje ste trenutačno, Vi gotovo svakodnevno mirno dolazite na misu u crkvicu Sv. Duha. Kako se nosite s neizvjesnošću oko transfera i kako nalazite vremena za misu i u ovim okolnostima kada je mnoštvo poziva, pregovora i sl.?

Iako realan pritisak postoji, posebice ovih dana kad je transfer u pitanju, nastojim uvijek kontrolirati emocije. Imam unutarnji mir i znam da uz pomoć Božju mogu to na najbolji način privesti kraju. Bog mi je na prvom mjestu i naravno da nastojim naći vremena za Njega.

Po medijima se malo s čuđenjem pisalo o Vašim izjavama da odlučujete uz Božju pomoć. Što to za Vas konkretno znači?

Radi se o tome da uvijek na prvo mjesto stavljam Božju volju za svoj život. U skladu s tim je i to da smo ja i moj brat Antonio, koji je moj zastupnik, te moja obitelj već prije donijeli neke odluke, dali nekim ljudima riječ i htjeli smo stajati iza toga. Nismo htjeli da nas bolja financijska ponuda ili neka nova događanja pokolebaju da prekršimo svoju riječ. Upravo smo dakle u tome vidjeli volju Božju, da ustrajemo, da s nutarnjim mirom donosimo odluke, bez obzira na vanjske pritiske.

Izjavili ste da novac nije najvažniji, pa ni kad su transferi u pitanju, međutim činjenica je da će transfer biti financijski izdašan, da je pred vama, s materijalne strane uzevši, mirna budućnost… Bojite li se možda da će, posebice s obzirom na to da ste još vrlo mladi, novac negativno utjecati na Vas, je li Vas strah da će to poremetiti Vaš duhovni život?

Sigurno da novac u životu može predstavljati opasnost pa i nekakvo zlo, posebice u današnje vrijeme, jer kad imaš puno novca svakakve ti misli padaju na pamet. No znam da Bogu mogu biti zahvalan za sve što mi je omogućeno te se nadam da ga uz Njegovu pomoć neću iznevjeriti. Dat ću sve od sebe da mi novac ne bude na prvom mjestu. Znam do čega mi je najviše stalo, a ako je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na svom mjestu.

Kad pogledate vlastitu karijeru, kako gledate na ulogu vjere pri tome? Mnogi su skloni misliti da vjera nije spojiva s uspješnom karijerom bilo kojeg tipa, posebice s onima koje sa sobom nose velike zarade, slavu itd. Kako Vi gledate na to?

Po mom mišljenju nogomet i vjera imaju dosta toga sličnoga. Naime, i nogomet i vjera podrazumijevaju upornost, borbu. Nikada ne možemo biti uljuljani, ne znamo što nam život donosi, tako je i u nogometu i u vjeri. Ispočetka nisam uočavao povezanost, ali s rastom u vjeri to sve više uviđam. Tako primjerice i napredak u profesionalnom sportu i vjerski rast podrazumijevaju odricanje, spremnost na žrtvu i ustrajnost bez odustajanja.

Ipak, nogometni život, posebice vrhunskog sportaša, nose sa sobom i negativne stvari. Uspjeh, slava, bogatstvo itd. kod mladih ljudi znaju se često pretvoriti u obijest, potragu za svjetovnim zadovoljstvima, izlascima koji postaju svrha sami sebi itd. Kako se suočavate s takvim izazovima?

Sigurno da se nije lako nositi sa svim tim stvarima, ali uz Božju pomoć se može. Važno je imati vlastite ideale i težnje. Primjerice već danas trebamo razmišljati o djevojci s kojom ćemo stupiti u brak i provesti čitav život s njom, o obitelji koju želiš zasnovati i koja će cijeli život biti uz tebe. Ako njeguješ te vrijednosti i težiš takvom životnom putu, jasno da se trudiš i svoje ponašanje uskladiti s time i tražiti društvo koje misli slično. Ako se i nađeš u društvu koje je neprikladno, vrlo brzo se pokaže da tvoj način ponašanja njima ne odgovara. Naravno da mogu sa svakim razgovarati, objašnjavati mu svoje stavove, ali ne mogu utjecati na njihovo prihvaćanje, ne mogu nikome ništa nametati. Prihvaćam da svatko ima svoj život, a ja sa svoje strane tražim društvo koje mi je prikladno, koje može donijeti nešto dobro i lijepo u moj život.

Koliko je uopće moguće primjerom i riječju svjedočiti među kolegama, koliko ima onih koje zanimaju teme vjere, smisao života? Jeste li sa svojim stavovima osamljeni, uspijevate li uopće svjedočiti drugima?

Smatram da ima puno prilika za svjedočenje, a prije svega je važno da svjedočimo upravo svojim djelima. Vjera se najviše svjedoči vlastitim ponašanjem, spremnošću na pomoć drugima. Drugi također u nama, ako smo doista vjernici, prije svega primjećuju toplinu, veselje, istinsku radost. Upravo to naše ponašanje i nas same ljudi najprije vide. Potom se otvara prilika i za iskreni razgovor, u kojem je moguće ukazati nekome tko je u problemima i poteškoćama na izlaz koji Bog uvijek nudi i daje, pa i onda kad izgleda da izlaza nema.

Mi i ne trebamo težiti prvenstveno tome da mijenjamo druge koji su oko nas, nego mijenjati sebe na bolje pa će pod tim utjecajem i sama okolina doživjeti pozitivne promjene.

Je li teško u svim okolnostima i naporima profesionalnog sporta, kao što su primjerice teški treninzi, neizvjesnost utakmica, napetost zbog rezultata i sl. zadržati duhovnu sabranost?

Naravno da će uvijek biti izazova i da ima trenutaka kad nije lako, ali ako stavimo Boga na prvo mjesto On nam pomaže, daje nam mir koji sami sigurno ne možemo postići, koji nam ne daje ni svijet ni društvo. Moje je iskustvo da i u profesionalnoj karijeri ima mjesta za Boga, a kušnje koje imam su prilika za rast u vjeri. Svjestan sam također da imam i određenu odgovornost, jer od onoga kome je više dano više će se i tražiti. Ali ne treba od toga bježati, za sve postoji rješenje.

Biste li iz te perspektive mogli podnijeti i eventualne neuspjehe, ozljede i slične poteškoće?

Kao što sam već kazao, sve u životu je s nekim razlogom. Možda u nekom teškom životnom trenutku nismo spremni ili nismo u stanju vidjeti te razloge, ali sigurno da poteškoće mogu poslužiti u našem duhovnom rastu. Stoga se nikada u životu ne bismo trebali tjeskobno brinuti, jer Bog iz onog naizgled najgorega može izvući dobro.

Ima li trenutaka kada pomislite da bi Vam ljudski gledajući bilo lakše kad biste ušli u neke kompromise, kad bi Vaša ljestvica vrijednosti bila niža?

Ne, mislim da s time ne bih bio nimalo uspješniji i sretniji, jer kad mi je teško u životu, kad se suočavam s problemima, sa zahvalnošću se sjetim koliko mi je Bog stvari omogućio, a kako sam živio dok njega nisam istinski upoznao, tj. dok je moja vjera bila samo formalna i bez dubine. Dubljim poniranjem u vjeru i moj se život mijenjao.

Dolazite iz vjerničke obitelji u kojoj se prakticira vjera. No, naravno da mlad čovjek prolazi i različite kušnje na putu, tijekom koje vjera obitelji iz koje potječe postane njegova osobna. Kako je kod Vas tekao taj vjerski put sazrijevanja, osobnog susreta s Kristom?

Do drugog razreda srednje škole kršćanstvo sam živio poprilično tradicionalno. Te godine, u dva navrata na ispovijedi, jednom pred primanje sv. Potvrde, doživio sam doista susret s Kristom. I do tada sam se ispovijedao, ali su moje ispovijedi bile više stvar formalnosti… Jedna od tih ispovijedi bila je u Splitu i doživio sam nakon toga kao da se na mene spustila Božja milost, kao da sam postao drugačiji. Počeo sam se polako mijenjati, stvari su u mom životu počele drugačije funkcionirati. Prilikom odlaska u školu ušao bih kratko, na pet minuta u crkvu pomoliti se, ali tih pet minuta bili su za mene doista susret s Bogom, koji je bio puno dublji nego moji dotadašnji odlasci na misu. Prije bih s obitelji išao na misu ali je za mene to bio samo jedan formalan čin. U crkvi bih gledao na sat, i vrijeme do kraja mise mi se uvijek činilo predugo. Sada pak misa za mene ima velik značaj i imam osjećaj da se odvija vrlo brzo. Kad si u potpunosti u onome što se događa na misi, kad sabrano slušaš Božju riječ, izgubiš osjećaj za vrijeme.

Što je još bitno djelovalo na Vas u vjerskom rastu?

U mom istinskom susretu s Bogom značajnu ulogu imala su i svjedočanstva drugih ljudi, kroz koja se može najbolje upoznati Boga. Na mene je posebice djelovalo svjedočanstvo bivšeg nogometaša Hajduka Gorana Granića koji sa suprugom Tamarom vodi molitvenu karizmatsku zajednicu „Dobri pastir“ na Klisu. U tu zajednicu se najprije uključio moj brat, a potom i ja pa je i moj duhovni rast vezan uz nju. Zajednica je tu više godina, kad sam se ja priključio bilo nas je tridesetak, a sad na susret ponedjeljkom navečer dođe stotinjak ljudi. Nastojim biti redovan i dolazim na molitveni susrest zajednice uvijek kad mi to mogućnosti dopuštaju. Goran, njegova supruga i drugi članovi zajednice pomažu mi i savjetima i svojim prijateljstvom. Njima uvijek mogu kazati ako me nešto tišti, ako imam nekakav problem i sl. Goran je i sam bio nogometaš pa mi njegovo iskustvo i savjeti tim i više pomažu.

Vidio sam koliko je Bog djelotvoran u mom životu, postao sam svjestan vrijednosti poslanja, prepoznao sam da Bog želi da budem nogometaš, da me On želi u tom pozivu. Za svakog od nas Bog ima plan, različito poslanje i ako mu se prepustimo vidjet ćemo da nas On vodi u životu i da nam želi uvijek dati ono najbolje.

Kako svakodnevno prakticirate vjeru, osim odlaska na nedjeljnu misu i na molitveni susret zajednice? Na koji način u dnevni ritam uklapate duhovne sadržaje?

Trudim se uvijek kad mogu otići na misu i radnim danom, a u sklopu redovnog dnevnog ritma nastojim se posvetiti molitvi i to u vrijeme kad nisam umoran, kako bi moja molitva doista bila susret s Bogom. Svaki dan nosi svoje probleme i upravo uz pomoć molitve lakše se suočiti s njima. Nastojim njegovati i stalnu svjesnu zahvalnost Bogu za svaki trenutak jer sve što nam se dogodi, bilo dobro bilo loše, ima svoj smisao u Božjem planu za nas.

Pogodno mjesto za molitvu je svaki prostor, konkretno često molim u miru svoje sobe, tu sam opušten i najlakše mi se sabrati, staviti se u Božju prisutnost. Naravno da nam u nekim trenucima nije lako doći do sabranosti, ali valja se truditi… meni osobno dosta pri tome pomaže i kršćanska duhovna glazba.

Klikni like ako podržavaš Josipa Radoševića!
Kad uhvatim vremena često odem na klanjanje pred Presvetim. Isus je sigurno i u nama i oko nas, ali pred Presvetim imamo priliku stati doista pred živog Isusa, pokloniti mu se… i to je poseban osjećaj. Prije dubljeg življenja vjere i moj odnos s Presvetim bio je formalan, bez osjećaja. Sada je klanjanje za mene velika milost i to su trenuci u kojima kao da lebdim.

Draga mi je i molitva krunice jer ona je moćno molitveno sredstvo koje nas otvara zaštiti Blažene Djevice Marije. Uveli smo je i u obitelj u vidu zajedničke molitve kad god uspijemo naći vremena. Volim čitati i dobro duhovo štivo, a obogaćuju me i odlasci u Međugorje koji su za mene uvijek svojevrsna duhovna obnova.

Koji su vam životni i vjerski uzori?

Isus je moj jedini pravi uzor, njega trebamo slijediti, i ako idemo za njim sve će nam u životu biti lakše, neovisno i od poteškoća koje nas možda čekaju. On daje svakom križ koji može nositi i svaki taj križ ima neki razlog i s njime su povezani milosti za naš život.

Kako gledate na napade kojima je u posljednje vrijeme izložena Crkva?

Napada će uvijek biti i to je normalno, ali Crkva je uvijek u vrijeme iskušenja najsnažnija, to je uvijek i vrijeme s najviše obraćenja. Snaga Crkve se vidi u poteškoćama i onda kad je napadana. I Isus je bio napadan i vrijeđan i jasno je da ne možemo tražiti drugačiji put, i mi trebamo biti spremni nešto pretrpjeti radi Njega. Nemamo dakle razloga za strah, trebamo hrabro ići dalje putem vjere.

Jedna od stvarnosti koja se često napada i kritizira jest i kršćanski pogled na spolnost, posebice na predbračnu čistoću. Kako Vi na to gledate, kao mlad čovjek? Je li u suvremenom svijetu prepunom izazova jednostavno zadržati ispravan, kršćanski stav?

Upravo na portalu Bitno.net koji redovito čitam nailazim na mnogo lijepih i korisnih tekstova i video uradaka za mlade o spolnosti, predbračnoj čistoći itd. Uvidio sam da sve ono što je u životu vrijedno zahtijeva borbu i ustrajnost. Tako i kad je u pitanju spolnost i predbračna čistoća treba gledati na budućeg bračnog druga i obitelj, ne na moguća trenutačna zadovoljstva. Kušnji će naravno biti, ali uz Božju pomoć mogu se nadvladati, imajući u vidu ono što je doista dobro za nas. I danas, bez obzira na okolnosti, ima mnogo mladih koji su ustrajni u čistoći do braka i sigurno da će se oni koji su jedno za drugoga uz Božju pomoć sresti. Za nešto što vrijedi treba se boriti u životu. Mene osobno ne zanimaju prolazne veze i molim Gospodina da mi podari djevojku koja će biti vrijedna mene i ja nje.

Već ste spomenuli da čitate portal Bitno.net. Kako ga doživljavate i koje biste sadržaje na njemu istakli kao vama najzanimljivije.

Doista sam oduševljen portalom i volim ga čitati, već znam gdje se nalazi koja rubrika, i u mnogim člancima nalazim utjehu i poticaj. Vrlo su mi dojmljiva svjedočanstva koja objavljujete i koja pokazuju koliko je Bog djelotvoran u životima mnogih ljudi, u različitim životnim okolnostima. Zanimljiva mi je i rubrika za mlade kao i tekstovi o kršćanskom življenju spolnosti, a posebice volim video uratke koje objavljujte. I ostali sadržaji su mi vrlo zanimljivi tako da više-manje pratim sve rubrike.

Kako ste doživjeli članak „Kako je Josip Radošević piknuo svetog jarca prstom u oko“ koji smo o Vama objavili?

Članak sam najprije dobio mailom kao poveznicu od prijatelja i naslov me je ispočetka zbunio jer nisam na osnovu njega znao kako je članak usmjeren. Ali kada sam vidio da je objavljen na portalu Bitno.net odmah mi je laknulo jer sam znao da mogu imati povjerenja. Kada sam članak pročitao bio sam oduševljen. Cijenim to što radite na portalu i nadam se da i ovo moje svjedočanstvo u ovom razgovoru može nekoga potaknuti na daljnje razmišljanje, da vidi koliko je Bog djelotvoran i živ u našem životu i kako jednostavno treba otvoriti svoje srce i predati mu se.

Koju bi ste na koncu poruku uputili mladima koji u velikom broju čitaju portal Bitno.net?

Mogu i njima ponoviti da otvore svoja srca za Boga. I da u to većoj mjeri koriste iskustva i svjedočanstva drugih ljudi i da na njima uče. Bolje se ne opeći na sebi, nego neka uče na iskustvu drugih, da ne bi trebali na sebi osjećati posljedice loših čina. Primjeri i iskustvo drugih neka im budu poticaj za bolji život, za nastojanje oko toga, a tada će sigurno i Bog priskočiti djelotvorno u pomoć.

Jasno je da mladi ljudi ponekad u nekim situacijama imaju neke negativne stavove, ali ti se stavovi polako ruše i zamjenjuju ih novi, oni koji su otvoreni vječnosti.

Htio bih još naglasiti svima koji će čitati ovaj razgovor, a posebice mladima: naravno, život nije lagan, podrazumijeva iskušenja, ali ako se pokušamo predati u potpunosti Bogu i ako sagledamo svjedočanstva drugih vidjet ćemo da ima smisla živjeti po vjeri, i da jedino tako možemo napredovati u životu. U našem društvu nažalost previše je tmurnoga, nema vedrine, čista i iskrena osmijeha. I kada se smijemo to je trenutačno, površno. Osobno sam se uvjerio da iz površnih zadovoljstava ne može proizaći istinska i stalna radost. Kad dopustiš Bogu da te mijenja, da mijenja tvoje stavove, sve biva drugačije i osjećaš Božju prisutnost koja te ispunja istinskom radošću.

Razgovarao P. B. / Copyright © Bitno.net 2013.