Donosimo vam intervju sa Snježanom Gobac, čiji je sin u znak potpore majci oboljeloj od raka dojke obrijao glavu.

Godišnje u Hrvatskoj od raka dojke oboli 2 500 žena. Riječ je o ozbiljnoj i teškoj bolesti čije liječenje može biti dugotrajno i iscrpljujuće. Snježana Gobac iz Siska jedna je od tih žena, ali je njezina priča drukčija od drugih...
Snježana Gobac doznala je prije nekoliko mjeseci kako boluje od bolesti koja će joj uvelike promijeniti život, ali i način na koji gleda na njega i kako ga živi. Presudnu ulogu u tome odigrala je njezina obitelj, suprug Goran, kći Anja i sin Juraj, zbog čije se ljubavi odlučila ne predati tužnim mislima već skupiti snagu i boriti se.
Petnaestogodišnji Juraj iz solidarnosti prema bolesnoj majci odlučio se na jedinstveni potez – obrijao je glavu, a zatim zajedničku fotografiju popraćenu riječima: "Volim ju najviše, sve bih napravio za nju! Zajedno ćemo proći tu bolest!" podijelio na Facebooku i sve oduševio svojim optimizmom!
Sa Snježanom smo razgovarali o ovoj dirljivoj gesti njezina sina, suočavanju s bolešću te ljubavi i potpori koju svakodnevno prima.
Možete li reći nešto više o tome kako ste doživjeli dijagnozu raka dojke?
Krajem prošle godine saznala sam da bolujem od raka dojke i da moram na hitnu operaciju u Zagreb. Kako smo se u to vrijeme spremali proslaviti sinov petnaesti rođendan pa zatim Božić, suprug i ja smo mu dogovorno odlučili prešutjeti ovu lošu informaciju kako bismo ga poštedjeli. Vijest smo mu rekli tek nakon njegova rođendana i vidjela sam da ga je to prešućivanje povrijedilo. Najviše zbog toga što je htio biti uz mene u tim teškim trenucima. Svima nam je teško pala ta spoznaja o bolesti i o tome u kojoj mjeri će nam ona svima promijeniti život. Sisak je mali grad i ubrzo su svi znali da sam bila na operaciji i da mi predstoji liječenje. Najteže mi je bilo kada bi me ljudi sretali na ulici pa počeli plakati i sažalijevati me. Onda bih se naravno i ja rasplakala, ali ubrzo sam shvatila da to nema smisla.

Kako vam je bolest promijenila život i jeste li kroz podršku prijatelja i obitelji našli i nešto dobro u svojoj situaciji?
Sama spoznaja o bolesti me je šokirala a bojala sam se i kako će se s time nositi moja djeca i suprug. Ispočetka zbilja nikome nije bilo lako. Teško mi je bilo vidjeti kako se kći trudi oko mene, razveseljava me i tješi, a kada me primi za ruku, osjetim kako su joj ruke hladne i znojne, sve od te brige i straha za mene. Suprug mi je pravi prijatelj i partner, uz mene je cijelo vrijeme. Neki dan sam tako gledala jednu emisiju u kojoj su spomenuli kompot od bresaka, meni omiljenu slasticu. Nisam suprugu ništa rekla, nisam ni primijetila kada se odjenuo, a on je već otišao u lokalni dućan i donio mi kompot. Prijatelji i poznanici me svakodnevno zovu i provjeravaju kako sam, nude društvo i pomoć. Sve me to dodatno ohrabrilo. U teškim situacijama teško je biti sam.

Najveće iznenađenje priredio vam je sin Juraj obrijavši glavu u znak potpore. Kako je došao na tu ideju?
Posve spontano. Nisam znala što se sprema. Nakon prve kemoterapije liječnici su mi rekli kako će mi kosa početi opadati pa sam odlučila obrijati glavu prije nego se to dogodi. Otišla sam kod svoje frizerke i zamolila je da mi obrije glavu. Plakale smo skupa dok me šišala. Kod kuće sam dobila komplimente od obitelji i prijateljica. Sve smo okrenuli na šalu, komentirali su kako mlađe i bolje izgledam. No, najveće iznenađenje uslijedilo je sutra. Juraj je nakon škole otišao kod moje frizerke i zatražio da ga obrije kao i mamu. Nisam mogla vjerovati svojim očima! Odmah smo se naravno fotografirali za uspomenu, nas dvoje ćelavaca. Ne mogu vam opisati taj osjećaj! Nisam uopće znala što bih rekla i mislila. No, tu iznenađenjima nije bio kraj. Te večeri sam se spremala na spavanje kada me nazvala moja Anja i rekla kako je Juraj fotografiju stavio na Facebook i kako ima već više od 100 lajkova. Ispod zajedničke fotografije napisao je: "Volim ju najviše, sve bih napravio za nju! Zajedno ćemo proći tu bolest!"
Kako ste se osjećali kada ste vidjeli fotografiju i komentare potpore sinovih prijatelja?
Bila sam u potpunom šoku. Nisam mogla vjerovati da je to napravio, objavio i napisao te riječi… Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala. Voljela bih da i drugi roditelji imaju priliku osjetiti toliko ljubavi od svoje djece. Juraj je sam došao na tu ideju, nikome nije ništa rekao. Poput pravog učitelja pokazao mi je da se itekako imam za što boriti i na koga osloniti. Nevjerojatna je spoznaja da vaše dijete više nije samo dijete nego osoba na koju se možete osloniti. Na svoj način mi je iskazao podršku i ljubav koja ruši sve pred sobom. Ta ljubav koju mi pružaju moja djeca je uistinu neizmjerna i kroz nju sam spoznala pravu vrijednost i dragocjenost svoga života. Otada svoju bolest ne doživljavam kao tragediju. Pogotovo sada kada znam kakvim sam ljudima okružena. A crne i negativne misli zamijenila sam pozitivnima. Nadam se da će uz ovu novu dozu samopouzdanja i pozitivnih misli i moja terapija biti djelotvorna. Ljubav je najbolja garancija za ozdravljenje!
Branimira Mrak

Izvor: ordinacija.hr