U uvodniku pod nazivom "Osobna Odiseja do Istine" svoje nove knjige "Sexual Sabotage" dr. Judith A. Reisman govori o svom životnom putu. Dr. Reisman opisuje kako ju je obiteljska tragedija ponukala na rad u otkrivanju prijevara u znanosti zlostavljanja djece te razotkrivanju "revolucionara" spolnog odgoja Kinseya.

Osobna Odiseja do Istine

Zamolili su me da se predstavim, kako biste vi, poštovani čitatelji, saznali više o mom životnom putu, i kako bi bilo jasnije što me zapravo dovelo do otkrića Kinseyevih protokola zlostavljanja djece, pogrešnih podataka u njegovim istraživanjima, te načina na koji je on oblikovao suvremeni spolni odgoj, zapadnjačku seksualnu kulturu i ponašanje. Također, zamolili su me da objasnim kako sam postala povjerenik vlade SAD u međunarodnim istraživanja o prevarama u znanosti, zlostavljanju djece, pornografiji, zloupotrebi droga i ostalim kritičnim pitanjima našega vremena. Pokušat ću dotaknuti i neke od osobnih trenutaka iz svojega života, koji mogu biti od koristi čitateljima u ovom razotkrivanju Kinseya.

Rođena sam kao Judith Ann Gelernter, 1935. u Newarku, New Jersey. Moja je velika obitelj, ruska s majčine a njemačka s očeve strane, pripadala drugoj generaciji Američkih židova. Moji su djedovi pobjegli pred progonstvom u Europi, i stigavši na Ellis Island u New Yorku s zahvalnošću prihvatili zemlju koja ih je prigrlila, te odmah počeli intenzivno raditi podigavši uz to i velike obitelji uspješnih ljudi.

Moj otac Matthew rođen je u Massachusettsu, a moja majka Ada u New Jerseyu. Bili su vlasnici „Matthew's see Food“, od kojeg su razvili uspješan posao u Irvingtonu, u New Jerseyu. Gelernteri su se svakih par mjeseci redovito okupljali na obiteljskim druženjima, kod tete Laure u South Orangeu. Više od četrdeset odraslih, i deseci djece, sjedili su za ukusno uređenim stolovima, uz besprijekorne manire. Nakon večere, bez suvremenog izuma – televizije, vodile su se političke debate između mojih roditelja i obitelji. Moji su roditelji bili obiteljski radikali. Vjerovali su u naširoko oglašavanu propagandu savršenog novog svijeta, u novi poredak socijalizma ili komunizma. U to vrijeme, niti jedne novine u Americi nisu još otkrile milijune Staljinovih žrtava u Rusiji. No svaka je debata bila izglađena kad bi tata i tri tetke uz klavirsku pratnju sestrične Ruth četveroglasno pjevali stare Jidiš i Američke narodne pjesme. Ja sam bila očarana.

Za mene su oni bili glazbeni divovi. Moj otac je za mene izgledao kao filmska zvijezda, zgodan, pokraj moje tetke Mary, prekrasne crvenokose i zelenooke sopranistice koja je odbila ponudu Metropolitan Opere, kako bi se udala i podigla obitelj.

Otac me je često podsjećao da „Gelernter“ na njemačkom znači „obrazovan“, i to je ime kojim su se zasluženo ponosili moji preci. „Tvoj život mora biti na ponos tvojem imenu“, znao je govoriti. Moja je majka Ada bila iz obične „Goldberg“ obitelji. Šarmantna i profinjena, igrala je glavne uloge u važnim produkcijama malih scena u YMHA (Young Men's Hebrew Association), koje su vodili Moss Hart, Dore Shary i ostali lokalni dečki, a koji su kasnije postali veliki Hollywoodski moguli 1930-tih godina.

Umjetnički talent naslijeđen od roditelja omogućio mi je uspjeh u glazbenoj profesiji, no od njih sam naslijedila i ljubav prema istini, brigu za nemoćne te otpor prema tiraniji, sve što me uputilo na težak put opisan u ovoj knjizi.

Vrijeme moje mladosti bilo je idilično: majka me dočekivala kući svakog dana, a otac je podržavao sve što sam činila. Osjećala sam se sigurno među susjedima, stričevima i bratićima, zahvaljujući blagom represivnom utjecaju onog vremena. Udala sam se, u sigurnosti živjela sve do 1966. kad je moja desetogodišnja kćer bila zlostavljana od trinaestogodišnjeg obiteljskog prijatelja, kojeg smo voljeli i vjerovali mu. Rekla mu je da prestane, ali on je bio uporan. On je znao da će joj se to svidjeti, govorio je, i to na temelju onog što je vidio u časopisima svog oca, u „Playboyu“ jedinoj „prihvatljivoj“ pornografiji onog vremena. Dečko je napustio zemlju nekoliko tjedana kasnije, kad se saznalo da je moja kćer bila samo jedna u nizu djece koje je silovao, uključujući i vlastitog malog brata. Moje se srce slomilo zbog svih tih obitelji.

Kasnije sam saznala da je ovaj, za nas tako strašan događaj, zapravo uobičajeni model ponašanja kod mladih seksualnih prijestupnika, kako ih zovu u zakonodavnim krugovima.

Da moja kćer nije pala u duboku depresiju vjerojatno nikad ne bih saznala ništa o tom silovanju. Tek kad sam joj obećala da neću pozvati policiju, ona mi je rekla što se dogodilo. Nakon što sam je uvjerila da to nije bila njena krivica, nazvala sam tetku, moju osobu od povjerenja. Ona me s razumijevanjem poslušala i izjavila, „Judy, ona je možda to sama tražila. Jer djeca su seksualna bića od rođenja“.

Zaprepaštena, odgovorila sam da moje dijete nije tražilo seks, i nazvala Carole, školsku prijateljicu s Berkleya, koja me ovako savjetovala: “Judy, ona je možda to sama tražila. Jer djeca su seksualna bića od rođenja.“

Čudila sam se kako dvije toliko različite osobe, geografski razdvojene, mogu izgovoriti istu misao. Prepoznala sam ideološku „partijsku liniju“. Kao mlada majka ušla sam u Kinseyev svijet, a da to nisam ni znala. I kasnije ću često čuti tvrdnju da su „djeca seksualna bića od rođenja“. No, otkriti ću što se skriva oko izvora takvog stava.

1973. sjedila sam u zamračenoj filmskoj knjižnici televizije CBS, tražeći snimku „Sajma u staroj Engleskoj“ Encyclopedia Britannice, koju sam htjela upotrijebiti za novi spot moje dječje pjesmice. Naslijedivši očev glas i majčin stas, zarađivala sam pišući i pjevajući pjesme za djecu. Bila sam producent video spotova za „Captain Kangaroo“, programa za djecu kojeg su ljudi u SAD dugo godina voljeli i vjerovali mu.

Zaposlio me Jim Hirschfeld, producent emisije, čim je vidio izvadak iz moje produkcije za „Children's Fair,“ ETV (PBSTV) program u Wisconsinu, „Merry-Go-Round,“ i „Art Through Music“ za Scholastics Magazine u New Yorku. Do rada na emisiji „Captain Cangoroo“ producirala sam edukativne materijale za različite muzeje: Milwaukee Public Museum, Cleveland Museum of Art i Skirball Museum u Los Angelesu. Vodila sam računa o tome kako slike djeluju na mozak, um i memoriju.

Jim je bio pažljiv i pristojan čovjek, te predan otac, stoga mi je dopustio da radim od kuće u Clevelandu. Snimala sam u lokalnom studiju, dala da se pjesme ilustriraju, te slala konačan proizvod u New York. Bez agenta, oslanjajući se samo na svoj bogomdani talent, bila sam među najboljima u svom polju, duboko impresionirana činjenicom da Američki sistem nagrade-za-zaslugu to omogućuje.

No, tog dana Jim me pozvao u svoj ured i s nelagodom mi pokazao tekst nekog istraživanja: skrivenom kamerom proučavali su grupu djece, prateći pokrete njihovih očiju. Jim me uvjeravao da on voli moje misaone pjesme, ali - oglašivač želi da dječje oči budu prikovane za ekran, jer bez roditeljskog nadzora djeca se s našeg programa prebacuju na crtane filmove. Ja bih u svojim produkcijama trebala ubrzati tempo – kako bi se natjecala s brzom akcijom i rastućim nasiljem na crtanim filmovima koje emitiraju ostale tv postaje. Bob Keeshan (koji je tumačio „Captain Cangorooa“) bio je uznemiren takvim zahtjevom. Jim, i sam uznemiren, rekao nam je da nemamo izbora.

Shvatila sam da niti želim niti mogu pisati za djecu na taj način. No ipak, za mene nije sve bilo izgubljeno. S odličnim tantijemima od Captain Cangorooa, mogla sam si priuštiti povratak na fakultet i specijalizaciju na studiju mass medija. Kao supruga sveučilišnog profesora, bilo mi je jasno da svijet s poštovanjem gleda na one s znanstvenim titulama. Istovremeno osobno sam bila razočarana činjenicom da u društvu obrazovanih nedostaje intelektualne znatiželje i životnosti. Često sam primjećivala manjak zdravog razuma na njihovim druženjima i razgovorima. Unatoč silnim titulama, veći dio sveučilištaraca na mene je ostavljao dojam osoba koje se rado distanciraju od stvarnosti većine građana.

Umjetnički rad u muzeju i tv iskustvo ostavili su mi u zalog brigu o načinu kojim se na djecu utječe, reprogramira, i mijenja ih, obzirom da slike i ostali uzbuđujući stimulansi svakog dana mijenjaju strukturu dječjeg mozga. Ako je prestižan i odgovoran program poput „Captain Cangoroo“ morao ubrzati svoj format u onim naivnim vremenima, što će se tek dogoditi u nadolazećim desetljećima? Kakvu to djecu oblikuje televizija, i kako će ta promijenjena djeca promijeniti naše obrazovne institucije, teologiju, vladu, zakon, medicinu, obiteljske i mass medije?

Odlučivši da postignem doktorat u komunikacijskim znanostima, upisala sam se u Case Western University u Clevelandu, kako bih studirala utjecaj televizije, i otkrila na svoje veliko iznenađenje, kao osviješteni medijski profesionalac, da je već 1972. toksičnost televizije bila dokazana u izvještajima američkog ministarstva zdravstva o nasilju na televiziji.

No, mass mediji su uspješno relativizirali i sakrili opasnosti vlastite profesije ignorirajući to važno otkriće te cenzurirajući izvješće o tim studijama. Odlučila sam promijeniti fokus svog istraživanja, shvativši da takva istraživanja već postoje ali su sustavno ignorirana. Tomu je pridonio i jedan neplanirani eksperiment s verbalnim i neverbalnim ponašanjem.

Mladi student komunikacija, tek što ga je zaručnica ostavila, pripremio je za jedno od mojih predavanja video-projekt, koristeći eksplicitne fotografije iz Playboya, Penthousa, Hustlera i sličnih magazina. Dr. Lowell Lynn, nositelj katedre, uvjerio me da su svi studenti koji su radili na toj produkciji prethodno dali svoj pristanak na korištenje takvih sadržaja. Slike im nisu predstavljale problem, rekao je, i nakon što je prošlo početno nervozno mreškanje, tim studenata, kao i obično kolegijalan, utonuo je u duboku šutnju. Da bi stvar bila još čudnija, niti jedna fotografija seksa nije bila pravilno montirana u video uradak, ali unatoč tomu sve studentice koje su radile na projektu, od redatelja do kamermana, eksplicitno su porekle da su ih fotografije uznemirile na bilo koji način. To je za mene bila jedna fascinantna studija o dijeljenju prirodne i stvarne emocije od stvarnosti, jer je bilo očito da su studentice bile uznemirene temom i sadržajem produkcije.

Tj. bilo im je toliko neugodno, da niti jedna nije gledala fotografije koje su pristale snimiti. Svaka je porekla svoju reakciju, te okrivila druge što „ne gledaju“ na fotografije seksa. Otišla sam razmišljajući, ako su žene i djevojke izložene tim slikama širom svijeta, značajan broj žena i djevojaka širom svijeta zasigurno poriče stvarne emocije i averzije.

Te slike mogu razoriti osjetljive bračne odnose, mislila sam. Obzirom da sam imala kćeri za koje sam željela sretan brak i dobre muževe, odlučila sam to pobliže istražiti. Bila je to 1976. godina. Još uvijek nisam imala saznanja o utjecaju Alfreda Kinseya na pornografiju, nisi sam znala kako „hard“ i „soft“ pornografija utječe na seksualno zlostavljanje djece, nisam imala pojma o tome koliko je taj problem zapravo težak, niti sam znala koliko ću se duboko angažirati u pokušaju da taj problem riješim. Ipak, već mi je bilo jasno da kulturološko prihvaćanje pornografskog poimanja seksualnosti utječe na porast razvoda i poremećaja seksualnosti.

1977. godine bila sam u Walesu, predstavljajući svoje istraživanje o ženama i pornografiji na međunarodnom kongresu Britanskog psihološkog društva o „Ljubavi i privlačnosti“, na sveučilištu Swansea. Kad sam stigla u London, čula sam da je u Engleskoj na turneji Tom O'Carroll, voditelj PIE - „Pedophile Information Exchange“ (Pedofilska razmjena informacija), koji javno promovira seks s djecom, kao uvod u vlastito predavanje na skupu u Swansea. U Engleskoj je nastalo veliko komešanje zbog svakodnevnih medijskih izvješća o ciljevima PIE i O'Carrolla. Izvijestili su da se PIE specijalizirao u pronalaženju preciznih popisa mjesta gdje pedofili mogu locirati i zavesti djecu. Kućno osoblje Swansea sveučilišta je krenulo u štrajk kad su čuli da će taj čovjek održati govor s podija njihovog fakulteta. Rekli su da neće pospremati krevete, kuhati hranu niti prati odjeću ako konferencija bude dala imalo prostora čovjeku koji promovira seks s djecom.

Donijela sam osamdeset slajdova za svoju prezentaciju, o otkrićima dječje pornografije u Playboyu i Penthouseu. Na konferenciji je bio i američki profesor Larry Constantine, član uprave Penthousa, zagovornik dječje pornografije u svom radu „Seksualna prava djece“, s kojim sam se tom prigodom sukobila. Kad je Constantine poslao poziv za interni susret sudionika kongresa, požurila sam se uključiti u njegovu grupu. Constantine je zamolio sve međunarodne sudionike da potpišu peticiju kojom se traži da se dopusti izlaganje predstavniku PIE O'Carrollu, te da kućno osoblje sveučilišta odradi sve usluge. Tražila sam od grupe da razmisli o tome. Mi odlazimo za par dana, rekla sam, imamo li pravo iza sebe ostaviti zajednicu uznemirenu time što smo dali prostora čovjeku koji zagovara zlostavljanje djece? Na kraju, bila sam jedina koja nije potpisala peticiju. Konačno je predstojnik Swansea University odlučio da O'Carroll nema potrebne kvalifikacije za nastup na konferenciji, a osoblje je nastavilo svoj posao.

Kako? Zašto? Čudila sam se, kućno osoblje sveučilišta bilo je sposobno agresivno braniti svoju djecu. Istovremeno, školovani sveučilištarci postavljali su se bez većih emocija prema O'Carrollu pedofilu, gotovo s simpatijom. Moje negdašnje razočaranje s sveučilišnom zajednicom potvrdilo se, shvatila sam da se ovi visoko kvalificirani muškarci i žene ponašaju indiferentno prema domaćim ljudima, ne poštujući njihovu legitimnu brigu u zaštiti vlastite djece.

Krenula sam prema vlaku za London, kad me jedan kanadski psiholog diskretno pozvao na stranu. Sigurno je, u pravu ste, rekao je. Slike djece u Playboyu i Penthousu potaknut će djecu na seksualno ponašanje. No, ako tražim razloge globalne epidemije zlostavljanja djece, uputio me da ne preskočim tekst o Kinseyu kojeg potpisuje Edward Brecher u „The Sex Researchers“. „Zašto?“ upitala sam. „Radio sam s Kinseyem i Pomeroyom“, rekao je. „Jedan je bio pedofil a drugi homoseksualac“. Koji je bio što, pitala sam? „Čitaj i otkrij“, odgovorio mi je.

Kad sam se vratila u SAD, razmišljala sam o događajima proteklih tjedana. Svakako, sad znam, jer sam tomu osobno svjedočila, postoji jedan rastući i prozelitski „međunarodni akademski pedofilski pokret“, koji želi pristup djeci zbog seksa. Upala sam ravno među njih na toj konferenciji. Ponovno sam se upitala, kakvo to sveučilišno obrazovanje stvara grube i grabežljive intelektualce koje sam upoznala?

Po sugestiji Kanađanina, odmah po povratku, pročitala sam knjigu Edwarda Brechera, „The Sex Researchers“. Nisam sigurna što me više zaprepastilo: Kinseyevo korišenje djece u seksualnim eksperimentima, ili Brecherovo prihvaćanje tog korištenja, kao istraživačke metodologije. Bez riječi, posegnula sam za Kinseyevim izvornim tekstom, kako bih provjerila Brecherove navode. I da, Brecher je točno citirao Kinseya. Tad sam konačno shvatila da se djecu ovdje promatra kao seksualna bića temeljem jedinog temeljnog autoriteta; istovremeno, dobila sam osobni odgovor na pitanja koje sam si postavila puno godina ranije. Moja tetka i moja prijateljica Carole su ideju „da su djeca seksualna bića od rođenja“ pokupile od Kinseya.

1981. godine sjedila sam u svom uredu (na vrh brda Karmela) na sveučilištu u Hajfi u Izraelu, gledajući tablice i brojke, koje su mene gledale iz Kinseyeve svjetski poznate knjige „Seksualno ponašanje muškaraca“. Ponovno sam studirala stranicu 180, tablicu 34, pokušavajući shvatiti jesam li nešto preskočila, ili nešto nisam dobro shvatila. Provjerila sam sve Kinseyeve citate i reference u knjižnici, no nigdje se ne spominje zlostavljanje djece. Pretražila sam sve knjige o Kinseyu, pročitala sve biografije, stotine pozitivnih članaka o njemu i njegovom radu, i nekoliko oštrih članaka, ali nigdje nisam pronašla kritiku na njegove tablice i grafove. Počela sam prihvaćati činjenicu da tisuće međunarodnih znanstvenika koji su studirali Kinseya, nikad nisu vidjeli ono što je bilo pred njihovim očima.

U ožujku 1981. dobila sam pismo od Kinseyevog koautora, Paula Gebharda. Prethodno sam mu pisala, upitavši ga o podacima o djeci u tablicama 30-34. Gebhard, koji je naslijedio dr. Kinseya kao ravnatelj Kinsey Instituta, napisao mi je da su do podataka o djeci došli preko roditelja, nastavnika u školama i homoseksualaca koji su voljeli mlade dječake, te da su neki od muškaraca koristili „ručne i oralne tehnike“ kako bi evidentirali koliko „orgazama“ djeca mogu postići u određenom vremenskom razdoblju.

Naoružana Gebrhardovim pismom i priznanjem, 23. lipnja 1981.godine, podigla sam u Jeruzalemu, na Petom svjetskom kongresu seksologije, veliku galamu. Tamo sam imala izlaganje o dr. Kinseyu i njegovim podacima o djeci. Vjerovala sam da će moji kolege seksolozi biti kao i ja zaprepašteni s tim tablama, i podacima o djeci koji opisuju Kinseyevo oslanjanje na pedofile - kao „istraživače“ o seksualnosti djece. Za mene, kao znanstvenicu i majku, najgori podaci su dolazili sa str. 160 i 161, gdje je Kinsey tvrdio da njegovi podaci dolaze iz „intervjua“. Kako je mogao reći da 196 male djece – neki ne stariji od 2 mjeseca – uživaju u „gubljenju svijesti“, „vikanju“, „vapljenju“, „konvulzijama“ – kako je mogao nazvati ovakve reakcije djece svjedočanstvom o njihovom seksualnom zadovoljstvu i „klimaksu“?

Nazvala sam to dokazom užasa, boli, kriminalom. Netko je ovdje vrlo vrlo zbunjen.

Bila sam uvjerena da će međunarodna, obrazovana zajednica stručnjaka za seksualnost reagirati kako sam i ja reagirala. Ovo otkriće o Kinseyu, njegovoj tehnici, i svi ti podaci o djeci i nejačadi užarili su atmosferu konferencije svjetskih doktora znanosti, i mnogi su se složili s mojim pozivom na istraživanje Kinseya. Na toj konferenciji u Jeruzalemu bio je svjetski trust mozgova suvremene seksologije od Velike Britanije, SAD, Francuske, Danske, Izraela, Norveške, Kanade, Škotske, Nizozemske, Švedske i drugih nacija. Svi su sudionici znali za moje izlaganje. To je bio najkomentiraniji segment kongresa, dobio je više pažnje čak i od Xaviera Hollandera (autora „The Happy Hooker“) i njegovog govora „Out of Touch With Sex“. Stalno se govorilo o pitanju Kinseyeve djece tijekom cijelog kongresa.

Moj naslov, „Znanstvenik doprinosi spolnom zlostavljanju djece: Uvodno razmišljanje o mogućim povredama etike“, najavljen je u sažecima kongresa. Rezultat je bio očekivan – to je bilo jedino predavanje na kojem nije bilo dovoljno stolica za slušatelje. Bila sam zadovoljna što su tim činom mnogi iskazali svoju zabrinutost. Nakon što sam pokazala svoju prezentaciju o Kinseyevim Tablicama 30-34, koje su opisivali Kinseyeva izvješća o brzini i količini „orgazama“ kod barem 317 djece i nejačadi (ponavljam, najmanji u dobi od samo 2 mjeseca), predstavivši Gebhardovo potvrdno pismo, završila sam svoje predavanje i pogledala slušatelje. U prostoriji je vladala potpuna tišina. Konačno, visoki, plavi, nordijski tip , koji je stajao blizu govornice, odvažio se i viknuo slušateljstvu: „Ja sam švedski novinar, i nikad nisam govorio na konferenciji. To nije moja uloga. No, što je s vama? Ova je žena upravo bacila atomsku bombu u ovu sobu, a vi nemate nikakvih pitanja? Nemate nikakvih komentara?“

To je probilo led, i počeli su nicati ruke koje su tražile riječ. Moderator je ograničavao komentare, no ispitivanje je krenulo. Reakcija u prostoriji bila je jaka – za neke su nova saznanja bila neugodna, drugi su bili ošamućeni.

Kasnije mi je pristupila voditeljica programa spolnog odgoja u Švedskoj rekavši mi da je šokirana činjenicom da su se djeca koristila bez suglasnosti roditelja. Ipak, revno me uvjeravala kako djeca smiju biti seksualno stimulirana od strane odraslih, čak i roditelja, naravno zbog terapeutskih razloga.

Moja mlada asistentica s sveučilišta u Hajfi vratila se tog poslijepodneva vidno potresena s ručka, tijekom kojeg je sjedila za privatnim stolom s međunarodnim voditeljima kongresa. Žustro su osporavali i naveliko osuđivali moje izlaganje, a svatko od dvanaest osoba prisutnih za njenim stolom srčano je branio tezu da djeca mogu imati nježnu spolnost (engl. „loving“ sex) s odraslima. Jasno sam shvatila da cjelokupno polje istraživanja spolnosti leži na Kinseyevom modelu ljudske seksualnosti, Kinsey je za njih neupitni autoritet, a ja govorim njegovim učenicima da je on - varalica. Razočarana takvom reakcijom, uvidjevši prisutnost mnogih međunarodnih agencija s ekonomskim i emocionalnim interesima u Kinseyevom svijetu, shvatila sam zašto kongres nije odlučio istraživati Kinseya.

Nekoliko mjeseci kasnije, moja je kćer iznenada umrla od moždanog udara. Ne znajući je li silovanje u mladosti moglo doprinijeti njenoj ranoj smrti, ja provodim desetljeća radeći na zaštiti tuđe djece od rastućeg mnoštva Kinsey-Hefnerovih učenika. 1982. godine, ubrzo nakon jeruzalemske Konferencije, i diskusije o Tablici 34, pozvala me Vlada SAD, tj. Odsjek za pravosuđe, mlade i prevenciju delinkvencije, da se vratim u SAD iz Izraela. Postavljena sam kao profesor istraživač na Američkom sveučilištu, kao glavni istražitelj s budžetom od 800 000 dolara; s ciljem istraživanja Kinseyeve uloge u spolnom zlostavljanju djece i povezanosti njegovog rada s djecom koja se pojavljuju u pornografiji, mainstream časopisima Playboy, Penthouse i Hustler.

Komercijalna seksualna industrija ovaj put je udružila snage s Kinseyevim institutom, i akademskom seksologijom kako bi zapriječila da itko razotkrije njihov svijet. S vremenom sam dobila kopije tajnih pisama i pošiljaka, koje su Kinseyev institut i pornografi ilegalno slali po cijelom svijetu kako bi diskreditirali moje istraživanje Kinseya i djece koja se pojavljuju u njihovim časopisima. Kinseyev institut je u tajnosti zaprijetio tužbom Američkom Sveučilištu – ukoliko mi dozvole da nastavim svoje istraživanje.

Stoga, skrivajući prave razloge, Sveučilište je tražilo da ne istražujem ništa što je povezano s Kinseyem. Time se u potpunosti povrijedila akademska sloboda, kao i javno pravo na informaciju svakog poreznog obveznika. Kinsey institut je konstantno vršio pritisak, izbacujući mene i moja istraživanja iz tiskanih i elektronskih medija, svih relevantnih profesionalnih konferencija i časopisa, izdavača knjiga i slično.

1990. kad su neka od mojih saznanja o zlostavljanju djece tiskana u knjižici za ograničenu distribuciju, popularni tv voditelj i Kinseyev odanik, Phil Donahue, objelodanio je Kinseyevu važnost cijelom svijetu. Dijete u publici pitalo ga je zašto bi Kinsey njemu danas bio važan. Gdin. Donahue je poučio dječaka, pre mladog da zapamti:

„Kinsey je za seksualnost ono što je Freud za psihijatriju, Madame Curie za radijaciju, Einstein za fiziku. Ova žena (Reisman) je došla i rekla: „E nije jednako mc na kvadrat. Mi smo utemeljili cijelu generaciju edukacije seksologa na Kinseyu, a Kinsey je bio - stari pokvarenjak“.

Toga dana Donahue mi je kontrirao govoreći da je Kinsey fini obiteljski čovjek. Ja sam sugerirala kako je vrijeme da ljudi sami procijene tko i što je Kinsey bio. Unatoč tome što je gdin. Donahue rekao, ovo je sigurno: svijet ima pravo znati što je do sad bilo skriveno, ne samo pravo već i odgovornost spoznati što se dogodilo s djecom iz Tablice 34?

Vrijeme je da razlučimo kakav je efekt Kinsey, otac seksualne revolucije i seksualne edukacije, imao na živote tako mnogo ljudi. Od 1948. godine izvještaji o javnom zdravlju potvrđuju velike promjene u načinu na koji se Amerika i ostatak zapadnog svijeta odnosi prema ljudskoj seksualnosti. Rezultati teško da mogu biti umirujući. Promjene u vrednovanju spolnosti su se dogodile u posljednjih 50 godina, i jasno je, prema statističkim pokazateljima, da pravac kojim smo krenuli treba ponovno razmotriti. Kako je gdin. Donahue rekao, zapadna je kultura „obrazovanje cijele generacije seksologa utemeljila na Kinseyu, a Kinsey je - stari pokvarenjak“.

Što to nama znači? Nadam se da će ova knjiga odgovoriti na to pitanje. Obzirom da se Američki Kongres sprema za istragu o Kinseyu po točki HR 2749, po zakonu o Zaštiti djece i etici u obrazovanju, te da se Kinseyev institut sprema za retrospektivu 50 godina doprinosa društvu, moja je velika nada, kao znanstvenika i majke, da će se istina napokon pokazati, i da će svijet imati hrabrosti pogledati istinu za dobrobit nadolazećih generacija.

Izvor: Laudato/Dr. Judith A. Reisman