Nakon sloma Hrvatskog proljeća od 1971. do 1991. nastupila je tzv. hrvatska šutnja. U tom razdoblju ključnu ulogu u redefiniranju hrvatskoga nacionalnog identiteta odigrala je Crkva, a ne sekularna intelektualna elita. Danas, Crkva mora nastaviti taj posao jer naša nacionalna priča Europi djeluje nazadno, rekao je u petak na Fakultetu političkih znanosti Nikša Spremić koji je magistrirao ekonomsku i društvenu povijest na Oxfordu, a vrlo ozbiljno razmišlja o pristupanju svećeničkom redu
Priznavši da je to jedna verzija viđenja povijesti, njegova historiografska priča, a ne nužno objektivna istina, Spremić je istaknuo da je nacionalni identitet konstrukt koji se uvijek iznova redefinira iako se nastoji predstaviti kao nešto trajno. Crkva je, rekao je, uzela određene elemente hrvatskih ranijih nacionalnih paradigmi i rekonstruirala ih u narativ koji je kasnije društveno prihvaćen, dok se glas sekularne intelektualne elite od 1971. uglavnom čuo samo u malim krugovima.

Neki britanski diplomati, rekao je, pokušali su 1972. objasniti Londonu što se zbiva u Hrvatskoj. Po njima je slučaj Hrvata bio jednostavan: postojalo je nekoliko snažnih komponenti hrvatskog nacionalizma – romantični, koji su predstavljali pisci, lingvisti i sl. koji su htjeli učvrstiti hrvatski identitet u Jugoslaviji. Drugi, kao Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, bili su partijska politička elita koja je htjela nešto promijeniti, ali nije dovodila u pitanje postojanje Jugoslavije; oni su samo željeli više autonomije, osobito gospodarske. Treća skupina bili su radikalni studenti; da je po njihovom, Jugoslavija bi pala, no to je bilo prihvatljivo jer su bili mladi i stoga ne odveć artikulirani.

Spremić ističe da je Vatikan 1971. hrvatskim biskupima jasno poručio da se ne miješaju u politička zbivanja. No mala intelektualna elita okupljena oko Kaptola ipak je odlučila pokrenuti jak nacionalni program. Glavni arhitekt toga programa bio je don Živko Kustić, a hrvatskim ga je biskupima progurao preko tada mladoga biskupa Iva Gugića. U dijaspori je ključna osoba za uspjeh ovoga nacionalnoga programa bio mons. Vladimir Stanković.

Spremić je podsjetio da se prema uglednom australskom društvenom teoretičaru Paulu Jamesu formacija nacije odvija u tri stadija. Prvi je stvaranje velike nacionalne priče. Primjerice, svatko od nas ima neku ideju o kralju Tomislavu koji se nalazi na Glavnom kolodvoru i na novčanici od tisuću kuna. On vjerojatno nikada nije okrunjen, vjerojatno nije ni postojao, on je povijesna kreacija Ivana Kukuljevića Sakcinskog u knjizi koja je objavljena 1925., no ta je priča postala važna u našim umovima.

U drugom stadiju nacionalna intelektualna elita redizajnira tu veliku priču. Prema nekim analitičarima kao što je Allex J. Bellamy u Hrvatskoj je to učinila elita okupljena oko Tuđmana i hrvatskog povijesnog prava, dok Katolička crkva, za razliku od Pravoslavne u Srbiji, nikada nije uspjela okupiti narod. No Spremić u svom magistarskom radu pobija ovu ideju i tvrdi da su Crkva i njezini intelektualci predvođeni Franjom Kuharićem, Živkom Kustićem i Vladimirom Stankovićem, zaslužni za redizajn i diseminaciju nacionalnog narativa.

To se očituje tako što upravo Crkva veliku nacionalnu priču širi na likove kao što su kralj Zvonimir, knez Branimir ili kraljica Jelena i redizajnira njihov identitet. Tako primjerice kraljica Jelena, mada o njoj znamo vrlo malo, postaje nebeatificirana narodna svetica i primjer uzorne kršćanke, a na jednom skupu u Solinu slavi je preko 150.000 ljudi. Crkva također stvara hrvatsku nacionalnu simboliku poput Višeslavove krstionice i Branimirovog zavjetnog križa, premda ne znamo sasvim sigurno ni odakle je točno Višeslavova krstionica ili kakav križ možemo vezati za Branimira. Hrvatski povjesničar Neven Budak, dok je još bio mladi profesor, odlučio je u slobodno vrijeme napisati romansirane priče o hrvatskim kraljevima. Don Živko Kustić je, za razliku od Budaka, u svojim povijesnim pogledima slične priče tumačio kao stvarnu znanstvenu istinu.