Svečana akademija u čast žrtava Vukovara i cijelog Domovinskog rata pod nazivom Srce i riječ za Vukovar održana je u utorak, 20. studenoga u organizaciji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Na samom početku istaknuto je da brojne žrtve koje su položene na oltar domovine nisu bez smisla i značenja te da ne smiju ostati bez ploda.

Akademija je započela skladbom Bože, čuvaj Hrvatsku u izvedbi Bogoslovskog okteta koji je kasnije izveo još nekoliko prikladnih skladbi. Prvi se okupljenima obratio rektor bogoslovije, vlč.mr. Anđelko Košćak koji je pozdravio okupljene u ime organizatora akademije. Nakon njega je bogoslov Mario Dukić pročitao tekst i svjedočenja ljudi iz ratnih vremena iz različitih mjesta od kojih su neka Petrinja, Sunja i Pokupsko. Između svjedočanstva gostiju izmjenjivali su se bogoslovi recitirajući stihove domoljubnih pjesama koje su uz prikladne slike u pozadini stvorile ozračje koje izaziva poštovanje i poklon onima koji su podnijeli žrtvu.

Vidanje tjelesnih rana, ali i duhovni poticaj

O svojem ratnom iskustvu prva je posvjedočila sestra Marija Zora Pavić koja radi u KBC-u Rebro već 38 godina. U vrijeme rata radila je na hitnom prijemu pacijenata u vukovarskoj bolnici. Napomenula je kako je tada pristizalo više od trideset pacijenata na dan. Prisjetila se i svojih danonoćnih smjena u vrijeme najtežih dana u Vukovaru, snježnih hladnih noći u kojima je odzvanjao jauk ranjenika koji bi stizali u kamionima zaštićeni tek ceradom, nerijetko bez nekog dijela tijela.

Ranjenici bi na svojim tijelima imali napisano ime i prezime kako bi ih se moglo identificirati. Sestra Marija Zora prisjetila se i 1992. godine kada je za vrijeme pada Kupresa zajedno s još nekim kolegama otišla na južno bojište te su tamo pokušavali spasiti što se više života moglo. Za rad na terenu, rekla je, potrebna je jako dobro izvježbana ekipa i isto takvo osvjetljenje i oprema. Dok je prvo bilo prisutno, ovo ostalo često je bilo vrlo oskudno. Na kraju svog svjedočanstva napomenula je kako je prisutnost redovnice u takvim situacijama veoma važna. Ranjenici od nje ne očekuju samo vidanje tjelesnih rana već i duhovni poticaj.

Hrvatska – to smo svi mi!

Nakon nje svoje je svjedočanstvo iznio primarijus doktor Željko Jelinčić. On je u Vukovaru proveo dva mjeseca prije pada grada – heroja. Da bi oslikao stanje, spomenuo je kako je teško bilo uopće doći do vode i struje. „Sve što se u bolnici događalo bila je bitka za život“, izjavio je doktor Jelinčić. Naveo je primjer jednog ranjenika koji je, stigavši u bolnicu svjestan da mu nema spasa, rekao osoblju neka iscijede ono krvi što je još u njemu ostalo i neka daju kome je potrebna.

Iznio je i brojke o tridesetero poginule djece, osamdesetak ranjene djece, ali također da je u to vrijeme rođeno osamnaestero djece. Navodeći primjere hrabrih ljudi koji su uz njega do zadnjeg dana vidali rane ljudima, prikazao je slike grada tada i danas te istaknuo: „Život se u Vukovar vraća, možda malo polako, ali sigurno i nezaustavljivo.“ Preformulirao je riječi Siniše Glavaševića, svima prisutnima dajući do znanja da se to i nas tiče: Hrvatska – to smo svi mi! A izlaganje je zaključio riječima: „Molim Boga da ono što sam vidio nitko nikad više ne vidi i ne trpi.“

Pobjeda pravde nad nepravdom

Posljednji je svjedočio autor knjige Župnik na prvoj crti, sisački biskup mons. Vlado Košić. On je rekao kako obilježavanje žrtve Vukovara mora biti ponos Hrvatske. Istaknuo je primjer pukovnika Predraga Matanovića kojega je vjenčao, ali nažalost i pokopao, a nekoliko godina kasnije krizmao njegovoga sina. Istaknuo je i sprovod jedne djevojke kojemu je prisustvovalo više od pet tisuća ljudi s lampionima u ruci koji su molili za mir. Postavio je pitanje zašto se puno više u medijima govori o žrtvama nakon Oluje, a onima uoči rata i za vrijeme rata se jako malo priča. „16. studenoga 2012. je dan koji se mora upisati u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao dan kada je pobijedila pravda nad nepravdom, kada je u Den Haagu istina konačno pobijedila. Bog je progovorio preko usta Theodora Merona“, riječi su biskupa Košića kojima je zaključio svoje izlaganje.

Na kraju akademije u bogoslovskom je dvorištu svaki od okupljenih ispred križa položio upaljenu svijeću u čast svih žrtava rata, a na poseban način vukovarskih. Dostojanstveno, u molitvi i tišini završila je akademija koja je ove godine imala optimističniji i vedriji ton zbog oslobađajuće presude generalima i cijeloj našoj domovini.

Biskup Vlado Košić podijelio je s nama i emocije koje ga prožimaju kada iz današnje perspektive govori o ratnim godinama – "ozbiljne i žalosne, ali dakako i radosne jer ta žrtva koja je podnesena sigurno treba naći mjesto u srcima svih Hrvata te priznanje i poštovanje, ali ona je i zalog našega duga, da i mi položimo sebe i da na istini o onim događajima koji su nas doveli do današnjeg slobodnog života nastavimo uživati u svojoj zemlji". Biskup je naglasio kako se ne može bez istine, "zato je važno i zato je radost u srcu što su generali oslobođeni, što je konačno došlo na vidjelo ono što je stvarno istina, da i svijet prizna da to nije samo neka naša osobna vizija i verzija događaja nego da je to objektivno bilo što smo pretrpjeli i što smo morali položiti za svoju slobodu, a to je onda i temelj budućnosti".

Biskup Košić također je na poseban način pozvao mlade da ne zaborave Vukovar: "To je vrlo važno i vrlo je važno istinito gledati na te događaje i tu istinu čuvati i širiti, govoriti, svjedočiti. Budućnost se ne može graditi bez temelja, a temelj je prošlost. Ako su ti temelji krivi, kako je Isus rekao – može lud čovjek graditi, ali na pijesku ili bez temelja ta će se građevina nažalost urušiti. A ako se gradi na temelju istine onda je sigurno moguće, čak ako je i teško, ali uvijek malo po malo graditi i to će opstati, to će trajati, to je ta naša budućnost koju svi moramo graditi, a posebno mladi koji nose tu odgovornost, teret i poslanje da budu graditelji naše budućnosti", istaknuo je biskup Košić za Pastoral mladih.

Autor: Matija Knok