Redovito džogiranje kao psihoterapija

Odavno se, možda nikad, Zagrebom, po nasipu, Jarunu, Maksimiru, nije tako masovno trčalo kao u zadnjih šest mjeseci. Nekoliko organiziranih škola trčanja učinilo je da trče i oni koji za sebe ni u ludilu, kamoli zdrave glave, ne bi pomislili da će postati zadojeni džogeri, da će laka koraka i mirne duše trenirati i tri puta tjedno… da će im trčanje postati unutarnja prijeka potreba, ritual koji sve i da hoće sada više ne mogu preskočiti jer bi se ozbiljno posvađali sami sa sobom.

Pješačenje satima

Sve do prije godinu dana Mladen Gavrančić život je provodio ili na stolici u uredu ili za volanom. Sjedeći. Sa 44 ga je oštećenje kralježnice natjeralo da – stane na noge. “Počeo sam baš puno hodati, toliko da sam na Iphoneu evidentirao 1000 prijeđenih kilometara. Pokušao sam ja i trčati, ali vidio sam da je trčanje totalna katastrofa. U stanju sam pješačiti dva sata, ali trčati ne mogu niti dvije minute.” Surfao je internetom, tražio savjete kako trčati pametno, slutio je da iza lakonogih džogera mora stajati nekakva “taktika”, da im to nije samo tako, bogomdano. Izguglao je Adidasovu školu trčanja; školu koja odrasle, ne nužno sportske tipove, može ne samo naučiti kako dobro trčati, već i – kako se tome veseliti. “Trener nam je genijalac, vrhunski profesionalac koji je uspješno osmislio program čak i za nas trapave i debele, program po kojem se zapravo nismo trebali puno truditi i ubiti, nije nam bilo teško. Prvo smo puno hodali, malo trčali. U jednom smo času počeli i ozbiljno trčati, a sve nekako ‘spontano’”, kaže zadovoljni Gavrančić. U pola godine trčanja skinuo je 17 kilograma. Od 116 “istopio” se na 98. Da bude siguran da je na pravom putu, obavio je i liječničke preglede koji su pokazali da je sve pod kontrolom, neka dapače – slobodno nastavi trčati. Nedavno je tako istrčao i zagrebački polumaraton. “1:54:25”, precizno će, a onda dodaje: “Polumaraton se precjenjuje, to je marketinški i medijski praćeno pa možda i stoga.

Podrška obitelji

Meni je zapravo veći dokaz zdravstvene i atletske spremnosti bio kad sam ljetos rutinski počeo trčati treninge od pet, šest, sedam kilometara. E, to je bio veliki uspjeh”. Kad je trener u kolovozu upitao tko kani istrčati polumaraton, i Mladen je sramežljivo digao ruke u zrak. “Istrčati polumaraton mi je bilo kao neki tulum.”

Više puta spominje da trčati nije mogao – sam, bez pristanka obitelji. “Imam dvoje male djece, a treninzi su tri puta tjedno. Dakle, to je odluka koju morate donijeti s obitelji, obitelj mora vidjeti da to sve ima smisla, jer to je zapravo zajednički napor i odricanje.” Kad su Gavrančići vidjeli da je otac manje napet, da je dobre volje, nisu dvojili da ga trebaju pustiti da trenira dalje. “Nije rijetka priča u školi trčanja da polaznici kažu ‘rekli su nam trčanje bi vam moglo promijeniti život, ali nam nisu rekli da će nas trčanje posvađati s mužem, ženom, djecom, prijateljima…’” Tijelo je u ovim godinama kao stariji auto – treba ga održavati. Tako da, uz to što trči, redovito radi i vježbe za kralježnicu. “Ležao sam u krevetu i trebao sam nešto uzeti. Bez razmišljanja sam se podigao. To prije nije bilo moguće, bojao sam se osloniti na ruke, a sad sam, iz ležećeg položaja, ustao lagano…” Ostali su podjednako zatečeni i Mladen i supruga.

Bila nepokretna

Ljerka Margetić ima 58 godina i prvi je put s trčanjem počela koketirati prije tri ljeta. “To mi se dotad činilo glupim, nisam znala zašto ljudi bezveze trče, a onda sam se na moru našla u društvu koje je trčalo. Probala sam i ja i svidjelo mi se. Kad bi ljudi znali što trčanje nosi, ne samo fizički nego i psihički, svi bi trčali. Nema psihoterapije koja vam to može dati, nema tih čarobnih tabletica za spavanje, umirenje koje imaju efekt kakav ima trčanje…” Nedugo nakon što se zaljubila u trčanje imala je nezgodu i frakturu lumbalnog dijela kralježnice. “Lani sam bila 13 tjedana djelomice nepokretna. Trup mi je bio imobiliziran, mogla sam pokretati ruke i noge, mjesecima su mi bili nedostupni prsti na nogama, tj. čarape sam navlačila ležećki, za sve što je bilo niže od dužine ruku morala sam kleknuti ili čučnuti. Oblačila bih se po pola sata i dulje, to su bili polagani pokreti koje zdrav čovjek ne može shvatiti.” Nakon rehabilitacije prijavila se u – školu trčanja. A danas trči utrke od 12 kilometara.

Zagrijavanje i istezanje

Na nekoliko prvih treninga, proljetos, bojala se padova, da se ne spotakne, da je slučajno ne gurnu. “Trebalo mi je dva mjeseca da ti strahovi prođu, ali nisam odustajala. U početku su mi treninzi bili jako teški. Kad nam je trener zadao da trčimo 10 minuta, meni je to bio šok, mislila sam da nije normalan. Što me držalo? Želja da budem pokretan čovjek koji može sam hodati bez pomagala, bez bolova, jer ljudi ne znaju što donosi mirovanje i nekretanje.”

Kad je počela trčati, okolina je bila sve samo ne poticajna. Govorili su joj “što će to tebi, nije to za tebe, nije to za tvoje godine”, “izmišljali su boleštine koje bi mi se mogle dogoditi ako trčim….”, sliježe ramenima. “Prijavila sam se u školu da ne trčim k’o guska u magli po nasipu, da to ima nekakvog smisla. Treba znati koliko trčati, kada, zašto, što raditi prije, što poslije trčanja…

Ranije se nisam zagrijavala prije, niti sam se istezala poslije trčanja, trčala sam nekakvim meni odgovarajućim ritmom, a u školi vas nauče da trčite određenim ritmom, sviđalo se to vama ili ne, ali rezultati se kasnije i vide… Uči se tehnika ubrzanja, način kretanja nogama…”

Ivana Ćorić u školu trčanja upisala se slučajno, prije se nije bavila sportom. “Imam višak kilograma, ali nemam problema s time i to mi nije bila motivacija da krenem trčati. Puno je veća blagodat antistres efekt koji dobijete, nakon treninga se čovjek osjeća odlično… Koliko god ti bio loš dan, ili ti se ne da, odradiš i odlično se osjećaš. Ako izostanem s treninga, imam grižnju savjesti k’o da sam markirala iz škole…, obavezno ga odradim, ma gdje bila.” Trči na službenim putovanjima, na godišnjem odmoru… “U Beču mi je hotel bio predaleko od većeg parka ili staze, pa sam trčala u parkiću, radeći bezbrojne krugove…” Iako je trener savjetovao da s polumaratonom pričeka, iz inata ga je – istrčala.

‘Nosio me adrenalin’

“Bila sam razočarana kad su nama koji trčimo u najslabijoj grupi rekli da nismo spremni, znala sam da ću ja trčati, pa makar samo hodala.” Na koncu je 21 km istrčala za dva i pol sata. “Nisam bila nervozna, bilo je predviđeno da mi iz škole trčimo u grupi, tempo je bio prebrz, pa sam nakon tri kilometra nastavila sama. Na tih 21 km bilo je puno navijača, dogodovština, nosila me atmosfera i adrenalin, ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih odustala, čak ni kad mi se pojavila bol u nozi, pomislila sam ‘ako sad počnem hodati, neću više moći potrčati’ i nastavila trčati do kraja…”

Gotovo 200 polaznika škole nastavit će trčati i tijekom zime, a na proljeće upisuju nove polaznike.

Napisala: Karmela Devčić
Članak je izašao u Jutarnjem listu, 2.11.2012.