Imao je „posao iz snova“, karijera mu je bila u usponu, putovao je po cijelome svijetu... No, on je ipak odabrao jedini pravi put. Blagdan Svih svetih 2012. dvadesetšestogodišnjem Elviru Tabakoviću tako je postao osobit dan u njegovom životu. Naime, toga je dana krenuo prema augustinskom samostanu sv. Mihaela u mali bavarski gradić Paring kako bi jednoga dana postao član Augustinaca regularnih kanonika od Windesheima. S Elvirom smo razgovarali dan prije njegova odlaska.

Elvire, radeći kao fotograf za gotovo sve hrvatske novine, a u posljednje vrijeme najviše za magazin Auto klub, živio si vrlo dinamično. Samo u posljednje tri godine prešao si preko 240.000 km putujući svijetom. Uz to, ljubitelj si avanturističkih sportova poput kitesurfinga, snowboardinga, skejtanja itd. No, odlučio si krenuti posve drugačijim putem... Kako si živio prije te odluke?

Tako je, radeći u medijima otvarala su mi se mnoga vrata. Imao sam snimanja sa gotovo svakom poznatom hrvatskom javnom osobom, počevši od predsjednika i drugih vodećih političara pa sve do sportaša, glumaca, pjevača te drugih ljudi iz showbiznisa. Kao fotograf za Auto klub bio sam plaćen da putujem po svijetu bilo na najveće svjetske sajmove automobila, bilo da s ekipom iz redakcije testiramo nove modele vozila. Snimao sam najbrže, najskuplje i najnovije automobile na svijetu. Tri sam puta u vlastitom angažmanu putovao Vespom po Europi, a prošle godine sve do Nordkappa u Norveškoj. Bio sam nekoliko puta u Africi na surfanju po valovima. S kolegom Zvonimirom Jurčićem sam prokrstario kroz čitavu Ameriku od Los Angelesa do New Yorka. Zaista sam živio „punim plućima“. No, ništa me nije činilo trajno sretnim. Neprestano sam tražio nešto više. Čeznuo sam za ispunjenjem sve dok ga nisam pronašao u Bogu, jer samo je u Bogu mir. Zaista se mogu prepoznati u rečenici sv. Augustina: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“

U svojoj životnoj potrazi za Bogom, mnogo si lutao. U srednjoj si bio pravi „buntovnik“. Što je obilježilo tvoj život do odlaska u Zagreb?

Zapravo, ja sam rođeni Kuprešak, premda u Kupresu nikada nisam živio. Do završetka gimnazije sam živio u Osijeku sa svojom obitelji. Majka je iz katoličke obitelji, otac je ateist. Imam i dvije mlađe sestre. Već sam kao dijete imao averziju prema svakom obliku autoriteta. U osnovnoj sam se školi potpuno odmaknuo od vjerničkog načina života. Upisao sam gimnaziju, no želio sam se baviti samo stvarima koje su mene zanimale. Ubrzo sam se od uzornog učenika koji je sudjelovao na brojnim natjecanjima u osnovnoj školi, pretvorio u pravog buntovnog adolescenta. Počeo sam skejtati, svirao sam bas gitaru u bendu “Diverzija”, provodio puno vremena na internetu, a za školu nisam previše mario. No, kako sam se mnogo zanimao za web-dizajn, bio sam član tima na prestižnom natjecanju u web-dizajnu na razini države na kojem smo osvojili prvo mjesto! Nakon Gimnazije, upisao sam studij filmskog i televizijskog snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu koji nisam završio. Počeo sam dobro zarađivati, mogao sam dobro živjeti, stalno sam napredovao u poslu tako da je studij pao u „drugi plan“.

Da smo te prije nekoliko godina pitali o vjeri, rekao bi da si agnostik. Kako na to gledaš iz današnje perspektive?

U prošlosti sam se želio baviti samo „konkretnim“ stvarima. Znao sam i osjećao da postoji „nešto više“, ali se nisam želio zamarati takvim, meni tada, teško shvatljivim i apstraktnim stvarima. Radije sam se zadržavao u sferi ljudskom oku vidljivih, svjetovnih stvari. No, sva ova zanimljiva iskustva koja sam doživio me nisu ispunjavala. Kada me danas ispituju o najbržim automobilima ili sličnim iskustvima koje na prvi pogled izazivaju divljenje, shvaćam koliko čovjekovi vidici mogu biti uski, koliko čovjek može biti zaslijepljen lažnim sjajem i potpuno krivim i prolaznim ovozemaljskim stvarima. Bog mi je dao milost da sve ovo mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Ništa se ne može mjeriti s Božjom ljubavi, jedino ona ostavlja vječan i neizbrisiv pečat u čovjekovu srcu.

Kako si ipak spoznao vjeru?

Nakon bezbroj pitanja i mnogo lutanja u čežnji da nađem istinu, Duh Sveti me „slučajno“ odveo pravim ljudima te kasnije na pravo mjesto – u crkvu. Najveću ulogu oko mog obraćenja odigrao je jedan divni Božji čovjek Mijo B. Sada znam da Bogu ništa nije slučajno. Kroz nekoliko svjedočanstava koje sam osobno doživio u 2011. godini, dobio sam milost da povjerujem. Nakon mnogo sumnjanja i bježanja, i ja sam poput apostola Tome i Petra, shvatio da nemam kamo ići, jer jedino Isus ima riječi života vječnoga (Iv 6, 68). Dugo je to spoznanje klijalo u mome srcu, a ja sam ga, i dalje zaokupljen svjetovnim stvarima, u početku ostavljao po strani. Od travnja prošle godine pa sve do studenog sam potiskivao vjeru koju sam osjetio i doživio, ali krajem godine je Istina prevagnula. Promjena je na meni bila očita, jer sam se svjesno odrekao grešnih sklonosti. Bio sam poput izgubljenog sina koji se vratio ondje gdje pripada. Počeo sam živjeti vjerničkim životom. Redovito odlazim na sv. misu, vjeronauk, odbacujem lažni sjaj ovoga svijeta. I ne činim to samo zato što me Crkva tako uči nego i zato što racionalno uviđam da nauk katoličke Crkve ima savršenog smisla. Ovo sam ljeto sa studentima i članovima molitvene zajednice “Božja pobjeda” pod vodstvom don Damira Stojića ljetovao u mjestu Postira na otoku Braču, te sam sudjelovao i na međunarodnom festivalu mladih – Mladifest – u Međugorju.

No, tvoje obraćenje je značilo radikalan zaokret u tvome slučaju. Ti si odlučio postati svećenik! Kako si i kada odlučio odgovoriti na Božji poziv i postati svećenikom?

Kada sam spoznao da postoji vječnost, uvidio sam koliko je moj prijašnji život bio isprazan, ali istovremeno i koliko sam nezasluženih darova od Boga primio. Znao sam da Bog ima plan za mene i molio sam Ga da me upravi na pravi put. Moja je vjera iz dana u dan napredovala. U tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja, spoznao sam smisao svoga života. Odlazak u samostan prije svega bio je potvrdni odgovor na Božji poziv kojega sam spoznao u srcu. Ne žalim za materijalnim stvarima jer sam u životu dobio sve što sam ikada zaželio. Po miru u srcu znam da sutrašnjim odlaskom u samostan vršim volju Božju.

Kakve su bile reakcije tvoje obitelji, prijatelja i kolega nakon što si im saopćio svoju odluku da odlaziš u samostan u Njemačku kako bi jednog dana postao svećenik?

Naravno, mnoge sam svojom odlukom iznenadio. Mama je bila presretna poput svete Monike, Augustinove majke, jer je praktički izmolila moje obraćenje. Od oca sam doživio vrlo korektnu reakciju s obzirom da je on po vlastitim riječima ateist, no pomogao mi je pri seljenju i ostalim pripremama za ulazak u samostan. Obitelj mi je velika podrška, no, bilo je i poznanika koji su me zvali na telefon i pokušali odgovoriti od svega, no nakon što bi im strpljivo, uz pomoć Duha Svetoga, sve obrazložio odustali su od svakog daljnjeg pokušaja nagovaranja. Pamtit ću i komentar jednog kolege koji je rekao: „Nije baš da inače fotografi postaju svećenici“. Nakon što sam mu odgovorio kako je sveti Petar bio jedan obični ribar, samo je zašutio i zaplakao.

Elvire, odabrao si Hrvatima poprilično nepoznat Red Augustinaca regularnih kanonika od Windesheima. Reci nam nešto više o tom redu.

Pod “Augustince” spadaju dva potpuno odvojena reda - pustinjaci i kanonici. Augustinci pustinjaci koji su prosjački red poput franjevaca, bili su prisutni u Hrvatskoj u srednjem vijeku sve do 18. stoljeća, a za Augustince regularne kanonike nisam uspio naći podatak da su ikada bili u Hrvatskoj. Samostan u Paringu blizu Regensburga u kojeg ulazim pripada obnovljenoj kongegaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. Uzet ću kao usporedbu članove Družbe Isusove. Oni su regularni klerici, a mi smo regularni kanonici što dakle podrazumijeva svećenićko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevanu molitvu časoslova na latinskom jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su me ranije dovodile u Njemačku, prepoznao sam da me Bog želi upravo tamo. Čudni su putevi Gospodnji!

Za kraj, u Godini smo vjere. Ona je za tebe prepuna simbolike. Što ona za tebe znači?

Godina vjere za mene znači daljnje produbljivanje spoznanja o vjeri. Potrebno je neprestano proučavati i istraživati našu vjeru jer ona nije slijepa vjera, nego mi točno znamo što ona podrazumijeva, ispovijedajući je u molitvi Vjerovanje. Bitno je studirati Katekizam Katoličke Crkve, koji je za mene, nakon Svetog Pisma, drugo najvažnije štivo. Koristim ovu priliku da potaknem i druge mlade ljude na proučavanje naše vjere, posebno one koji možda nisu mnogo znali o Augustincima ili o samom sv. Augustinu koji je i dan danas smatran jednim od najvećih Crkvenih naučitelja. Moramo prvo vjerovati da bismo mogli znati. Svjedočanstva su instrumenti učvršćenja vjere, stoga i ja rado svjedočim da je Isus Krist živi Bog, da je učinio čuda u mome životu i da me pozvao k sebi. Stoga svi zajedno vjerujmo puni pouzdanja u Svevišnjega pošto “Znamo doista da se onima koji ljube Boga sve okreće na dobro.” (Rim 8,28).

Autor: Natalija Bačić

Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije