Pleso, 28.09.2012., pa-pa Zagrebe. Ulazim u avion. Letim za San Francisco, 22 sata dugačak put nakon kojeg me čekaju cjelodnevne poslovne obaveze u sljedećih šest dana. Oracle Open World, 45.000 poslovnih ljudi iz cijelog svijeta će se okupiti u središtu grada. Tjedan dana prije utrke najvažnije se dobro odmoriti, pogotovo od prethodnih priprema, ali mi moje poslovne aktivnosti neće dati mogućnosti za odmor. Prvo će me 9h vremenske razlike lupati dva dana, a zatim će poslovne obveze uzeti svoj danak, a o noćnom životu koji se tu ne propušta da i ne govorim. Dakle, ništa od odmora pred utrku. Jedino u tih sedam ne sportskih dana što me je povezivalo s trčanjem bilo je pretrčavanje Golden Gate-a, jednog od najvećih simbola Amerike. Budući da volim simboliku, već neko vrijeme želio sam pretrčati taj most. Svoj prvi maraton, onaj njujorški započeo sam trčanjem preko Verazzano bridge koji za mene simbolizira ulaz u Ameriku, dok Golden Gate smbolizira izlaz. Logično je bilo da ih povežem pretrčavanjem. Nedjeljnih 13km trčanja preko mosta i natrag uzduž pacifičke obale bilo je zbilja predivno iskustvo koje mi je napunilo baterije za Chicago. Trčati i gledati u bespuće moćnog Pacifika ubrizgava ti nadčovječnu snagu. LED it be! Marathon stoji na mojoj mokroj majci na finišu na Cliff house, restoranu na stijeni iznad Pacifika. Prilazi mi bračni par i pozdravlja me. Oni su također maratonci. Pitaju me odakle sam? Iz Hrvatske, kažem. Kažu oni: ‘Dubrovnik!’ Ja potvrđujem. Pitaju me što je LED it be! Marathon? Kažem da je moj prijatelj osvijetlio dubrovačke zidine tom energetski učinkovitom rasvjetom te da ga malo reklamiram po svijetu. Oni tipično američki poduzetnički odgovaraju: Neka dođe osvijetliti onda i Golden Gate i Bay Bridge, bilo bi tu puno žarulja, he he!

Chicago, O’Hare zračna luka. Druga najprometnija zračna luka u svijetu. 1h je ujutro. 05.10., dva dana prije utrke. Sletio sam u grad Al Capone-a. Uzimam taxi koji me vozi Franjevcima u crkvu. Tamo sam imao osiguran smještaj, u Božjem domu. Fra Ivica me dočekuje u 2h. Divan čovjek. Pričamo, upoznajemo se i eto već je pola četiri, a u 10h imam dogovor s Ivanom i Ivanom na Expu. Ritam koji se u potpunosti protivi ponašanju jednog maratonca se nastavlja, no idemo dalje. Tako je kako je, barem mi nije dosadno.

Ujutro me budi vjeverica koja je ušla kroz otvoreni prozor spremiti mi doručak. Razbacala je pahuljice uokolo po kuhinju koje mi se nakon njezinog bijega kroz prozor baš i nisu jele. Fra Ivica i ja radije odlazimo u Sturbucks. Obožavam njihov Lemon Ice kolač. Maznuo sam odmah tri komada. Treba se početi šopati dva dana prije utrke.

Nešto iza 10h Fra Ivica me ostavio ispred Expa gdje sam se našao s Ivanom Milošević i Ivanom Stanićem. Ivana je sa mnom trčala New York 2010.g. i baš me je veselilo što ćemo opet zajeno na stazu. Ivan je došao uzetu svoju petu medalju na World Marathons Majors tour i time postati prvi Hrvat koji je to učinio. U pozitivnoj vibri pozvali su me k sebi da budemo cimeri, tako da me je Fra Ivica navečer prebacio do njih i još usput pokupio njih jer su bili u vlaku pod kojeg je naletio auto. Na sreću u silnom kočenju vlaka Ivana i Ivan su prošli neozlijeđeni. Ivan je doduše došao već ozlijeđen u Chicago, došao je trčati jedva mjesec dana nakon operacije koljenja.

Subota, dan uoči trke. Ja sam otišao u istraživanje grada. Chicago djeluje vrlo moćno. Treći je najveći grad u Americi. Čist poput Singapura. Nakon San Francisca bila je prava uživancija hodati ulicama jednog tako uređenog grada. U House of the Blues popio sam nekoliko piva i pojeo dvije porcije tjestenine, uhvatio dobar ritam i odplesao u Cheese factory Store na tortu od sira s čokoladom. Taman sam napravio carbo loading.

Nedjelja, 4:30h ujutro. Bude se moji Istriani i ja. Idemo na lagani doručak jer nas susjed maratonac u svom 15 godina starom Lexusu čeka u 5:30h kako bismo krenuli put Grand parka. Autoput je još prazan, konture nebodera paraju nebo koje se budi. Vani je 4°C i lagano se pribojavamo kakvo će biti čekanje starta, hoćemo li se smrznuti? Stižemo u grad po kojem hodaju maratonci. Ko mravi izlaze iz obližnjih hotela. Ivan i Ivana su u elitnom coralu, ja sam u onom za turiste. Oni startaju u 7:30h, pola sata prije mene. Pozdravljamo se, grlimo se. Zaželjeli smo si sreću. Čekam u svom coralu i nekak mi vrag ne da mira. Ne da mi se startati pola sata iza njih. Idem se probati pregurati. Napravim se blesav i s plavim startnim brojem koji sam sakrio, stisnuvši ruke na prsa kao da mi je hladno, upadam u crveni coral, jeeeeee. Start prelazim 7,5 min iza elite. Ivan, jedan od naših najvećih maratonaca prolazi start nakon 7 sec sa samim svjetskim prvacima.

Utrka je počela, držim ritam 5:05 prvih 5km i onda počinjem lagano ubrzavati. Najgore mi je prvih 7km dok se ne ugrijem. Prelazim pace lidera na 3:55h. Vrijeme idelno. Lagani prohladni vjetar hladi već oznojeno lice, oblačno, sunce se ne može probiti. Prelazim pace lidera 3:50h. Juhuu, ovo iskustvo jos nisam imao. Veselim se poput svog sina Odina kad pretičem aute na Jadranskoj magistrali. Sjetim se njega kad me pita: Tata jel nam ide vatra iz auspuha? Turbo radi bez problema. Prelazim pace lidera na 3:45h, dolazi 17km i čujem kako me Ivan zove: Bero, Bero! Prepoznao me u dresu. Usporavam da me stigne. Ivan trči na jednoj nozi. Ne mogu vjerovati. Trčim uz njega i pitam ga kako koljeno. Kaže boli, ali nema odustajanja. Tjera me da idem da me ne usporava. Zaželimo si sreću još jednom. Dajem gas i nestajem. Mislim na njega, Chicago ima trenutno gladijatora na stazi. Treba trpiti tu bol. Dolazim na 21km. Prosjek 5:00. Juhuhuhu, pa ne može bolje. Letim od sreće. Ništa me ne boli. Pivo, vino, whiskey, haburgeri, bifteci, kolači sve sagorijevam šta sam trpao u sebe posljednjih tjedan dana. Ulazim u 22km i motiviram se zamišljajući se da sam pilot Airbusa. Ona kapetanska poza u kokpitu, kad desnom rukom dodaješ gas, ubrzavaš mrcinu po pisti, dižeš je u zrak i onda se javlja sexy glas sekretarice u ušima: uhvatili ste putnu brzinu. Drmam 23km 4:09 tempo, prelazim pace lidera 3:40h, 24km prelazim u tempu 3:52. Nisam normalan, ali idem.

Rekao je moj Franjo: Bero nakon polumaratona gas, i ja ga slušam. Na 27km držim se na 4:11 tempo, ali mi se piša. Idem na WC. Gubim minutu no nije bitno. Letim dalje. Dolazi okrijepa s bananama. Bas su mi pasale. Kresnem jednu, a drugu uzmem u ruku i trčim. Prelazim pace lidera na 3:35h, na 32km vidim kako se približavam pace lideru na 3:30h, ali ispod desnog rebra počne me rezati slezena. Koči me. Ne želim se ubijati. Usporavam da popusti. Na 37km me stiže pace lider na 3:35h, držim se uz njih, muči me ta slezena i dalje. Pišanje i banane poremetile su mi ritam disanja. Lagano podižem ručnu, vadim kameru i snimam zadnjih 400m ulaska u cilj. Ulazim na 3:38:04. Nisam još svjestan što sam napravio. Boston sam prije 6 mjeseci trčao 1h sporije, ali uvjeti nisu bili regularni. Berlin prije godinu dana 25min sporije. Ivan mi kasnije govori: Bero zvjerka, pa 10min je puno skinuti od maratona do maratona, a ti si još k tome ušao u cilj s rezervom! Svatko tko trči zna što to znači.

Ivana je trčala 3:54h kao jedina Hrvatica, Ivan je postao prvi Hrvat koji je otrčao pet velikih, a ja sam bio najbrži Hrvat na stazi. Cimeri kakvi se teško pronalaze, jel da? :)

Napisao i istrčao: Berislav Sokač

Izvor: http://www.trcanje.hr/chicago-maraton-2012/4581/