Svega sat vremena hoda od samog središta Zagreba u smjeru sjeveroistoka, nalazi se crkva Uznesenja Marijina, poznatija kao crkva Majke Božje Remetske. U mirnoj i skrovitoj dolini u podnožju Medvednice smješteni su crkva i ne tako davno obnovljeni samostan. Prostor crkve i izvorni dijelovi samostana neprocjenjiva su sakralna kulturna baština hrvatskog naroda o kojoj je podosta toga napisano. Mnoštvo je vrijednih djela ili pak podataka koji svjedoče o iznimnoj važnosti ovog mjesta za hrvatsku kulturu, povijest, znanost, a posebice za vjerski život hrvatskog naroda koji je upravo Gospu Remetsku počastio nazivom Zagovornica Hrvatske najvjernija Majka presveta Djevica Remetska (Advocata Croatiae Fidelissima Mater Sanctissima Virgo Remetensis).

Ključna godina u povijesti remetskog samostana jest 1786. kada car Josip II. ukida pavlinski red. Crkva je tada pripala markuševečkoj župi, a 1812. godine biskup Maksimilijan Vrhovac utemeljio je župu Remete kojom su upravljali biskupijski svećenici. Najnovije razdoblje remetskog svetišta vezano je uz dolazak karmelićana koje je 1959. godine u Remete pozvao kardinal bl. Alojzije Stepinac. Od 1963. karmelićani upravljaju remetskom župom. Od tada, a poglavito zadnja dva desetljeća, karmelićani su učinili velike pomake u obnovi svetišta i došlo je do mnogo vrijednih otkrića vezanih uz povijest remetskog samostana i crkve velikim dijelom restaurirane su Rangerove freske, obavlja se stručna i sustavna restauracija dijelova svetišta, ponovno je izgrađen samostan u gotovo izvornom obliku, napravljena su brojna arheološka istraživanja. Godine 1988. svečano je proslavljena 700. obljetnica svetišta, tog najstarijeg hrvatskog marijanskog prošteništa, koje je od dolaska pavlina pa sve do danas, unatoč svim mijenama, bilo i ostalo mjesto tišine, molitve i kontemplacije.

Bitno je probuditi osjećaj pripadnosti

Otac Anto Knežević, sedam godina je župnik župe Uznesenja Marijina u Remetama. Kao karmelićan, sa svojom braćom po karizmi reda posvećen je molitvi u zajednici i za zajednicu. Župa ima oko 10.000 vjernika, a na svom području djelovanja karmelićani imaju tri vrtića, dvije osnovne škole, pet domova za starije i nemoćne te skrb nad zatvorenicima u jedinoj zatvorskoj bolnici u Hrvatskoj.

Otac Knežević kao župnik je vrlo zauzet u pastoralnom radu, poznat je župljanima, ali i drugim vjernicima Zagreba i Hrvatske kao duhovnik. Kaže kako sve više i više ljudi, iz drugih župa, dolazi tražiti pomoć – u hrani, potrepštinama, no najviše dolaze na razgovor.

„Sve je više onih koji traže razgovor upravo o krizama vrednota, braku, obitelji. Ljudi, kako se kaže, često „pucaju po šavovima“, a pomoći ni od kud. Ljudi bi naravno htjeli iskusiti, ako smo vjernici onda bi sad tu Bog trebao poduzeti nešto za nas, učiniti da mi ne budemo u takvom položaju. Oni koji na toj razini vjere dožive neko iskustvo, lako će prepoznati da vjere bez križa, žrtve i odricanja nema.“

Otac Knežević podsjeća da nam Isus nije obećao da ćemo zato što smo vjernici, imati lagodan život. Slaže se da su nastupila teška, krizna vremena i da se ljudi ne snalaze, no ipak podsjeća da nikad nismo imali više materijalnih dobara nego danas, koliko god kukamo, te da pamtimo vrijeme kad puno toga nismo imali, pa nismo bili tako nezadovoljni.

„Važno je i dobro što ljudi traže pomoć, to puno znači, ali puno ih koji ne traže pomoć ili je ne traže na vrijeme, ili traže tek kad postanu ruševine i kad im se teško može pomoći. No, sve su to naša braća i sestre i svima treba izaći ususret. Vjera se potvrđuje u ljubavi prema bližnjemu, ako se ne potvrđuje, nešto nije u redu“, poručuje o. Knežević.

Sve nas je ohrabrio riječima podsjećajući da „kršćanin kad dolazi pred Boga, na sakramente, na svetu misu ili na molitvu, nikada ne dolazi sam. Uvijek u sebi nosimo sve ljude, osobito one najbliže i sve ih izručujemo Bogu.“

„Kad čovjek stane na put vjere i prepozna da je to bitno, razlike između beznađa, besmisla i tame i onoga što je izlaz,rješenje, svjetlo i budućnost nisu tako velike. Dovoljno je da čovjek stane na taj put i kad to učini, kad se otvori Bogu, kad ne zna kako drukčije, kad plače pred Bogom, onda Bog tu najbolje progovori,“, ističe o. Knežević i podsjeća kako nije dobro da čovjek ostane sam, ni u molitvi, ni u plaču, nego treba doživjeti i prepoznati podršku.

„Mi smo Crkva, zajednica vjernih, i ne bismo trebali mirno spavati dok god znamo da ljudi oko nas nemaju osnovno što im treba, da su nemirni i nesređeni, to je izazov vjerniku“.

Knežević je posebno naglasio važnost pripadnosti Crkvi. „Taj osjećaj pripadnosti je bitan. Po krštenju ulazimo u Crkvu i primamo tu pripadnost, a danas je upravo to ugroženo. Uzmite obitelj- posao-razdvojenost, ne stiže se ni na što, djeca su više vani, nego u obitelji, rastu s tim, i tu gube osjećaj pripadnosti. Zato je bitno ponovno probuditi taj osjećaj.“

Proslava 200. obljetnice je 14. listopada u 10.30 sati, a misu će predvoditi zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski.

Izvor: Laudato/vjr