O temi ovog teksta sam htjela pisati s ushitom, a završih u sjeti i tuzi. Htjedoh s radošću pisati o tome što sve i koliko imamo, posjedujemo, a razgovor s Vesnom Matešić, vrsnom hrvatskom kulturnom djelatnicom me deprimirao u spoznaji koliko smo na dnu. Kad znate da je tako malo potrebno, i da baš toga malo nema. Koja frustracija!? Jer suočen si, ne s nedostatkom sredstava, nego s nedostatkom volje. Znanja. A, tek entuzijazma!? To rastužuje! Neke i boli!

Htjedoh pisati o raskoši (domovinske) kulture, a samo tako se ubacio jad (javnog) upravljanja. To se isprepliće! Kako je sve oko nas zapečaćeno, neotkriveno, nepoštovano. Ništa nismo otvorili. A, blago je svuda oko nas. „Vi koji imate priliku gospodariti i upravljati našim novcem, stavite sebi u svoju s(a)vijest i zadaću da to radite za dobrobit svih nas. Izgleda da su svima koji dođu na vlast najveći problem ljudi koji su ih izabrali. Najbolje bi bilo da njih nema. Ali to ne može biti. Mi tu postojimo. I mi tu ostajemo“ poručuje Vesna, iznimna poznavateljica bîla i baštine hrvatskog čovjeka, aktivna u djelovanju i afirmaciji kulturno umjetničkih društava. Žalosno je da vlastodršci (baš pravi izraz – držači vlasti) nemaju osjećaj da je svako dobro koje bi svojom odlukom učinili, dobro i za njih. Je li toliko sljepilo i odvojenost od naroda iz kojeg potječeš, da misle da će vječno imati trenutne povlastice? Čemu će se diviti, kad siđu s trona? U Hrvatskoj postoje brojne, ne legende, nego istinite priče. Treba samo zagrabiti u škrinju. A, škrinje su zatvorene. I muzeji naših mjesta. Ne muzej ustanova, zatvoreno zdanje. Nego, otvoreni muzej našeg prirodnog okruženja.

Traperice i vuštan

Oblačno je vrijeme ovih dana izmamilo na ulice dalmatinskih gradova mnoštvo turista. U rujnu, više nego usred ljeta, dolaze do izražaja lica turista. Jer su u razgledavanjima, a ne uz more na plažama. I žao mi ih je vidjeti, kao da lutaju. Kao da nemaju domaćina, vodiča, pripovjedača o mjestu koje su htjeli posjetiti, upoznati... Za čiji su pohod sredstva svoga rada izdvajali. Što smo im ponudili? Što vide osim naših povijesnih zdanja, koja se brzo obiđu? Čemu su poučeni, osim govoru vodiča koji malo čuju malo ne, u poput nabijenih košnica pčelinjem kretanju svojih grupa.

„Za KUD-ove svi misle da su organizirana skupina ljudi koja pleše neka kola i dobro se zabavlja. Ne! Kroz KUD se događa i promocija knjige, filma. KUD-ovi otvaraju cijeli jedan svijet onima koji ga žele vidjeti! Tu se odvija život!“ poručuje Vesna. Narodnu nošnju većina ljudi doživljava dijelom folklora, feštice, pa ćemo se nasmijati, čak i narugati kako se prije govorilo, radilo. No, ta je nošnja doslovno život. Po dijelovima odjeće može se zemljopisno i povijesno nacrtati krajolik. „Do prve polovice 19. st. to je narodno ruho bilo sasvim uobičajeno. Danas to nazivamo nošnja. Ali, to je odjeća koju su nosili naši stari. Zato bi bilo pravilnije reći narodno ruho. Crni vuštan u kojem i danas sretnemo žene najobičniji je i svakodnevni oblik nošnje“ ističe Vesna i dodaje: „Nedavno je francuska saborska zastupnica na veliko primanje došla u trapericama. Upitana je li to primjereno, odgovorila je: 'Da, jer su to traperice proizvedene u Francuskoj'. Talijani se voze u svojim automobilima. Vole li svi Zadrani piti Maraskine sokove? Ili Hrvati jesti svoju, domaću proizvedenu hranu? Mi smo poljoprivredna i turistička zemlja. Živjeli smo od toga. Jedini u Europi imamo dovoljno vode za sebe. Imamo posla za sebe. Samo ga treba pravilno rasporediti. U uništenim mjestima i u zadnjoj obrani od agresora, nije bilo puža, ptice, ičega što je davalo život. Sve srušeno. Za koliko je to hrvatski čovjek pretvorio u 'raj'? Nije problem u ljudima. Problem je u dobrom pravcu, smjernicama. Odnosno, onima koji usmjeravaju. Poljoprivreda treba biti poticaj za industriju“. Vesna smatra pogubnim da se seljaka otrgnulo sa zemlje i stavilo u tvornice. Tvornice propadoše, zemlja opustješe. Seljak postade 'čardak ni na nebu ni na zemlji'. No zemlja uvijek čeka! Jedino ona na napušta. Zemlja je uvijek vjerna supruga, a ne ljubavnica.

Na pola puta

Maslina je uspjela u Ravnim Kotarima jer se uključila struka. Educirali su ljude. Uključila se općina, pomogli su kupiti sadnice. Uključili su se stručnjaci za proizvodnju ulja. Naši ljudi su izvrsni maslinari. A, zna li netko da može kupiti djevičansko maslinovo ulje u Briševu, pet minuta udaljenom od Zadra? Ne zna. Jer nismo napravili ambalažu, bocu i ne prodajemo proizvod kao autohtoni. Hrvatska je uvijek na pola puta! Mi se nikad ne skidamo sa svog križnog puta! Jer sve napravimo djelomično! Imamo replike naših bunara, naš kamen, koji je sam po sebi umjetnost. Bi li stranac mogao razumjeti, kad kažemo da je naš kamen mek, pita Vesna. Puna je ideja za promidžbu našeg identiteta.

Nadin u zadarskom zaleđu, s više od četiri milijuna čokota trsa, proglašen je najekološkijim selom u Europi. „Ne vjerujem da dva autobusa ljudi ne bi otišli u berbu grožđa. Živjeli s tim ljudima, razgovarali s njima. Turisti traže sadržaj. Autohtoni. Amerikanci su za pokazivanje turistima izradili cijela sela, kako su izgledala u 19. st., potočiće, konje, kočije, ambulantu. (kod nas sve to još postoji, op.a.). U toj ambulanti je lutka. Novinari su pitali čemu. Etnolozi u tim tzv. otvorenim muzejima kažu da tada žene nisu dozvoljavale da ih liječnik dotakne pa je na lutki pokazivao gdje je boli. Znači, postoji priča“, pripovijeda Vesna. Ali, trgovački centri organiziraju besplatne prijevoze u svoje hale izvan gradskih središta. Valjda bi u proračunu turističkih zajednica, najmanja stavka mogla biti baš ta: organizirati besplatni prijevoz gostima da ljeti vide žetvu, u jesen berbu grožđa i maslina. Koji bi to doživljaj bio za stranca koji je sav u sivilu industrijskih pogona. Dotaknuti svojom ruku zemlju, hodati po travi, poljima... Ne samo organizirati izlet u Kornatsko otočje. Nego i u zaleđa, gdje im naši ljubazni ljudi prirede večeru. Malo je potrebno.

„KUD uvijek može postaviti kako su živjeli i radili naši stari. Možemo prati robu u kablu s tri uva, presti, šišati ovce, pokazati kad se ovca ošiša, opere vuna, raspreda, prede, kad dođe na preslicu. Rođen u Belgiji prije 50 godina nikad nije vidio motiku. Blago njemu! (je li zaista? op.a). Ali ta motika je održala naš narod! Put od motike do freze je velik. Čovjek u selu rođen 1955. godine vidio je auto u gradu u svojoj 20. godini života. Bude na kraju da smo mi interesantni samima sebi. Pa, novinar dođe i bude mu zanimljivo vidjeti takve situacije. A, kako ne bi bilo zanimljivo strancu“, kaže Vesna. Sjećam se prizora iz djetinjstva, smeđih, zelenih i plavih bačvi za vino na Gospinom mulu u Ninu. Koji špalir, pokraj mora. Nije više drvo u konobi, nego sivi lim i bijela plastika u podrumu. A, kažu 'Nema do drva...' Kvaliteta je sama po sebi jaka. Kako je to netko jači od nje, da je tako uspješno diskvalificira?

Nismo neuki, nego zapušteni!

Toliki poslovni prostori u gradovima su zatvoreni. Zašto grad i turistička zajednica ne osposobe te prostore da budu radionice i prodavaonice suvenira? Ne privlači li upravo takav sadržaj i način manifestacije varaždinski Špancirfest? Da turist vidi kako se plete boca Maraskina, pa zna da je bio u Zadru, gradu Maraskina. Jer samo tu se pravi takav liker od vrhunske višnje koji je došao i do Vatikana. Pročitano u vodiču se zaboravi. Ali ispleteno vlastitom rukom nikad! Da čovjek to vidi, sudjeluje u izradi. Sam sebi napravi suvenir, i još ga plati. „Ako netko ima voćnjak i proda prvu klasu breskvi, zašto se druga i treća klasa ne prerađuju u marmeladu i slatko? Ta nas industrija treba pratiti! Od čovjeka su napravili ni seljaka ni građanina. To je djelovalo na njegov način života i svjetonazor. Govorili su im da su nazadni jer djeca nisu išla u školu. A, nisu mogla ići zbog nedostatka cesta. Bukovica u zadarskom zaleđu je najbesputniji i najbezvodniji kraj u Hrvatskoj, a okružuju ga rijeke Krka i Zrmanja, s nizom tokova. Sustavno se zatirao identitet naroda! Zato je dobro da postoje KUD-ovi. Ekspanzijom KUD-ova počelo se uopće i pripovijedati o našoj tradicijskoj kulturi, jer sve što je imalo predznak hrvatskog htjelo se zataškati, zabraniti, ljudima oduzeti“, ističe Vesna. Proporcionalno broju stanovništva, Bukovica i Ravni Kotari Hrvatskoj su dali najviše intelektualaca i svećenika. „Znači, nismo bili neuki, nego zapušteni ili zabranjivani. Nitko se nije ni danas potrudio ulagati u ljude. Država je nakon Domovinskog rata uložila u kuće, infrastrukturu. Ali, nisam srela nikoga tko je ulagao u ljude! Nije uzalud da su baš svi htjeli taj komadić zemlje. Tu su raskrižja puteva, plodna zemlja, voda, neophodni za život“, ističe Vesna. Naši su ljudi u tim mjestima živjeli bez vode, puta, telefona, a svakih pedeset godina u ratovima su ginuli, davali se. Zapravo, stalno daješ. „Koji uzimaju, neka i vrate. Na način koji će olakšati njihov život. Dijete koje pohađa osnovnu školu u Donjim Raštanima, strunjaču ili kozlić prvi put vidi u petom razredu kad dođe u školu u susjedni sv. Filip i Jakov. To je dijete u startu zakinuto za osnovna znanja. Kako će gradsko dijete razumijeti ono koje donese svoja tradicijska ponašanja, jer njegov djed i sad ide na sprovod bilo tko da umre u selu, i danas na svadbenim običajima svi pomažu jedno drugome, i danas zvoni mrtvo zvono. I danas miriše kruh ispod peke. Još uvijek su živi običaji. Zašto mislimo da stranac ne bi uživao u tom kruhu? Tko daje pravo ljudima koji odlučuju misliti da ne bi nekoga zanimalo zastati na bunaru, slušati pjev ptica... Nema vanjske rasvjete, pa se jasno vide zvijezde. U europskim gradovima ljudi ne vide zvijezde“, zbori Vesna. Zato ih valjda tolike umjetne moraju producirati. Da stalno u njih gledamo, sa svih ekrana i stranica. No, kad čovjek spozna sjaj i visinu prave zvijezde, ne stvara umjetno ikoju koja bi narušavala veličinu izvorne na nebu.

I sjećanje je kultura

Nedavno je obilježen Međunarodni dan nestalih osoba, kao posljedica sukoba, zločina protiv čovječnosti i kršenja ljudskih prava. Vesna poznaje te sudbine. U zadarskom županijskom uredu državne uprave mnogim prognanima je pomogla da obnove kuće srušene u Domovinskom ratu. Susretala je ljude u najbolnijim trenucima progonstva. „Razbijete dio pokućstva, pa ste tužni. A, zamislite da ste cijeli život gradili život, ne samo kuću. Fotografije s vjenčanja, krštenja. Netko je došao, sve to zapalio, uništio. Otišao. I nije nikad za to odgovarao“, kaže. U razgovorima dok je rješavala dokumentaciju shvatila je koliko su ljudi u dijelovima naše zemlje pogođenima ratom zapušteni, ostavljeni sami sebi. „I sad čujem dobili su kuće, besplatno knjige za djecu... A, svi ratovi u Europi prošli su kroz ta mjesta. Zašto napadaju uvijek baš ta područja, ako su tako nebitna, ako su ljudi koji tu žive nebitni? Uvijek su ti ljudi davali žrtvu, za sve nas. Dakle, postoji kontinuirana borba tih ljudi za opstanak. Postoje djed, sin i unuk koji su u jednom stoljeću uvijek počimali ispočetka“, kaže Vesna. To ju je vodilo u želji da zagrabi ispod površine. I dovelo ju je do ljubavi prema KUD-ovima.

„Mi imamo svoje. Moramo se preobraziti. Izbaciti iz glave da si loš ako voliš Hrvatsku, ako misliš i govoriš hrvatski. Jednak si kao Englez, Francuz, Talijan, Nijemac. To svi narodi rade. Svi narodi imaju kulturu sjećanja! Osim nas! Jer i sjećanje i spomenici spadaju u kulturu! Na mjestu gdje je spomenik odvija se život, susreti. 'Čekat ću te, naći ću te kod spomenika. Jelačića, Tomislava... Spomenik govori o našoj tradiciji, povijesti. O susretima. To je poruka!“ ističe Vesna. Nin, grad star više od 3.000 godina. Naši su se kraljevi tamo krunili, biskupi na saborima čuvali narodni jezik u liturgiji. Pitao me začudno Nijemac pet puta je li zaista točan taj podatak od 3.000 godina? Dotle da je mene zbunio jesam li sigurna u to što znam. Čovjek ne može vjerovati u postojanje grada od 3.000 godina. U Kninu postoji manifestacija 'Zvonimirovi dani', mjuzikl KUD-a o Zvonimiru i kraljici Jeleni Lipoj. Prođe se gradom, osvaja kninska tvrđava. Ali, nitko od predstavnika vlasti ne dođe, niti turističke zajednice pošalju turiste da to vide. U zagrljaju svoje kraljice Jelene Lipe umro je kralj Zvonimir, kojeg je kao suverenog hrvatskog vladara priznao i papa. Jelena mu je pritom pjevala 'Zvonimire, digni pogled!'.Ne može li takav zagrljaj biti broš, statua... Ljubav na djelu, poput Pieta. Priča i poruka... Ili, ulazeći u EU – there are so many croatian stories to be told...

Ples (pod) maskama

„Mi bi sve naše otoke i zaleđa mogli pretvoriti u muzeje. To su sve otvoreni muzeji! S mirisima. Zvukovima. Vizualnom i audio percepcijom. Sa svime što taj kraj pruža. Ljeto je uspješno ako na trgovima pjevaju strani pjevači. Kako bi izgledalo da npr. petnaestog u mjesecu, od svibnja do listopada, 40 KUD-a, a u svakom je prosječno 30 ljudi, prođe u narodnoj nošnji glavnim ulicama većih gradova“, priželjkuje Vesna. Ne samo za Đakovačke vezove u srpnju i Vinkovačke jeseni u rujnu. Grad ne bi trebao baš ništa učiniti. Ti ljudi u vlastitim aranžmanima dolaze, SAMO ih treba pozvati! Oni ne naplaćuju. Oni se daruju! Grad i turističke zajednice to ne bi koštalo. Samo vrata svoje volje otvoriti; da središtem grada 1.200 ljudi koji imaju vlastitu nošnju, prođu višestoljetnim ulicama: Zrinjevcem, Kaleragom, Korzom, Stradunom. Povorka narodne nošnje može postati suvenir, fotografija obilazi svijet. Bez da smo u tu promidžbu proračunske kune uložili. Koliki milijuni se baš u promidžbu ulažu. Nema bolje predaje od one živih usana, kad čovjek povuče čovjeka, bez pritiska. Kad ti je drugi promotor zbog doživljenoga, a ne ti sam svoj lobist. Koliki bi stranci blicali aparatima, koliko osmijeha i zadivljenosti. Poštovanja! Kao što u predsezoni zainteresirano promatraju Tijelovsku procesiju. Uspredbe radi, karnevale s maskama nije teško ni problem organizirati. Kako se samo za to polakome turističke i ine zajednice - za brazilsku Copacabanu usred Hrvatske. Štoviše, ta stavka lokalnog budžeta toliko košta da je treba godinu dana unaprijed ukalkulirati. Za izmišljeno treba unaprijed osigurati sredstva! A, originalnome, živim licima, koja su omogućila današnji ples maskama, niti omogućiti da dođu do izražaja.

Hrvatska baština će biti tema još kojeg nastavka Kapi. I povodom sakralno-kulturne priče koju će uskoro domovini i svijetu pričati baš Laudato. Jer naša kultura se tkala stoljećima. Priča se pripovijeda u poglavljima. Uči se iz niza lekcija. Škola se pohađa u više razreda. A, tek obrazovanje? Ono nikad ne prestaje. Nego traje život cijeli. Sve do trenutka sklapanja očiju iznad naših obraza... I baš tada slijedi najveća ocjena o čistoći istog.
Autor: Ines Grbić

Izvor: Laudato.hr