Moja tvrdnja da kvalitetni svečenici odlaze iz Zagreba se još jednom potvrđuje. pater Tvrtko je jedan od njih.
Šteta.
Prenosim sa pastorala mladih ZG nadbiskupije.

Protekle akademske godine sigurno ste se barem jedan mjesec uputili na studentsku tribinu na Jordanovcu koju je s uvijek aktualnim i zanimljivim gostima organizirao p. Tvrtko Barun. Prije odlaska na nastavak studija ispričao nam je kako mu je bilo u službi studentskog kapelana, kako je to odrasti u brojnoj obitelji, kako novi mediji mogu biti u službi nove evangelizacije i još mnogo toga :)
Tvrtko, dolaziš iz brojne obitelji, sedmo si od dvanaestero djece. Danas, kad gotovo možemo reći da se mladi boje djece i osnivanja obitelji, možeš li nam ispričati kako je bilo odrastati u tako velikoj obitelji? Kako funkcionirate danas kad ste već svi odrasli?

Odrastanje u velikoj obitelji ima svoje prednosti i svoje mane - po mom mišljenju više prednosti nego li nedostataka. Naši roditelji su se cijeli svoj život trudili prenijeti nam i usaditi u nas neke vrijednosti; između ostalog zajedništvo, nesebičnost, osjećaj odgovornosti za druge. Odrastajući u toliko brojnoj obitelji naučili smo dijeliti, skromnost života kojim smo živjeli naučila nas je zahvalnosti za male stvari, kroz zajednički rad dobili smo smisao za odgovornost za zajedničko dobro, zajednička igra u nas je usadila zdrav smisao za humor i zabavu. Konačno, odrastanje u zajedništvu s drugih desetak ljudi :) potakli su u nama i smisao za organizaciju, spremnost na preuzimanje inicijative, pa i zdrav natjecateljski duh. Sve to danas, kad smo stariji, u svijetu u kakvom živimo, jako dobro posluži svakome od nas tamo gdje jest.

Danas, kad smo već odrasli (dakako da je tu i nova generacija od 15 nećaka/inja), odnosi su zanimljiviji - postoje trenuci radosti i slavlja (puno je takvih: rođendani, krštenja, vjenčanja...), ali postoje i trenuci sukoba ili poteškoća. To je stvarnost. Tu su i neki zajednički projekti koji nas kao obitelj na poseban način okupljaju: Barunijada, koja je susret šire obitelji Baruna i na kojoj se okupi 200-350 sudionika, i kroz zadnje dvije godine Klapa Barun u kojoj pjeva osmero braće i jedna sestra. I ti projekti doprinose našem zajedništvu, pogotovo sad kad svatko ima svoj život, svoje obitelji, obaveze...
Protekle dvije godine bio si studentski kapelan na Jordanovcu, a na mjesečne tribine koje si organizirao sa zanimljivim gostima dolazio je velik broj mladih. Kako je bilo raditi s mladima u toj službi?

Kako opisati zadnje dvije godine u ovoj službi? Jednostavno – uživao sam! Doista, nisam mogao zamisliti ljepšu službu od one koju sam primio: i za to zahvaljujem Bogu i mom provincijalu! Zahvalan sam i onim mladima (iako ta riječ tako izrečena – mladi – zvuči isfurano i jako neosobno); dakle, zahvalan sam ljudima kojima sam bio poslan i koji su mi iskazali svoje povjerenje dopuštajući mi da živim s njima njihove živote – osobne i(li) zajedničke radosne i žalosne trenutke, dvojbe, uspjehe, izazove i poteškoće. I vjerujem da smo zajedno rasli; i u svojoj zrelosti kao osobe i u svojoj želji i trudu da svjedočimo Isusa Krista pojedinačno i kao zajednica mladih ljudi.
Čak ni preko ljeta ne odmaraš se od mladih – bio si s njima u Taizéu, na Mladifestu u Međugorju, na Modravama... Što misliš, iz tvoje perspektive kao svećenika, što za mlade znače takvi susreti? Za čime tragaju kad u tako velikom broju, ponekad i umjesto mora, biraju drugačiju vrstu ljetnog odmora?

Nakon dvije godine koje su bile ispunjene jako lijepim iskustvima, ali u kojima je bilo i dosta umarajućih trenutaka ili perioda, ovo ljeto ipak sam se prilično odmorio. Inicijativa za organizaciju i odlazak jednog autobusa mladih u Taizé ili pak nas 25 u Međugorje imali su sami studenti. I oni su iznijeli sav teret organizacije i brige oko svega. Podržao sam njihove inicijative i pomogao malo svojim iskustvom, a što se tiče samih hodočašća, ja sam bio samo (duhovna) pratnja.

Svatko doživljava ovakve susrete na svoj način, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, s obzirom na svoj (duhovni ili životni) put, pitanja i očekivanja, traženja. Vjerujem da svakome tko Bogu pokaže angažman, želju i čežnju za pronalaskom sebe i/ili Njega (a odlazak na bilo koje ovakvo hodočašće jest izricanje te čežnje), da takvoj osobi Bog pokazuje svoje lice ljubavi i nježnosti. Siguran sam da takvi tražitelji i nalaze ono zbog čega su se dali u potragu.
Čekaju te dvije godine studija duhovnosti u Parizu. Možeš li u par riječi opisati specifičnosti ignacijevske duhovnosti?

Ljubav koju prepoznajem u sebi prema iskustvu i metodi sv. Ignacija Lojolskog najviše sam otkrio i razvio za vrijeme mog prvog boravka, odnosno studija, u Francuskoj. Duhovnost sv. Ignacija u kojoj sam se i sam prepoznao i po kojoj i sam susrećem Boga, oduševila me. Već tada, a onda i kroz službu koju sam se trudio živjeti protekle dvije godine uvidio sam ljepotu prilike koja mi je dana: da kao duhovni pratitelj izbliza svjedočim svemu što Bog čini u duši osobe koja se trudi nasljedovati Ga. To iskustvo razgovora s drugima, kad sam se osvjedočio kako Duh vodi ljude kroz nedaće i radosti života, sve to potaklo me na želju da steknem nova iskustva, vještine i znanja u domeni duhovnosti, duhovne pratnje, poznavanja Božjeg djelovanja.

Kao glavnu odliku ignacijevske duhovnosti odvojio bih pitanje odluke - životnih odluka, ali i onih svakodnevnih. Glavno pitanje je: kako živjeti odluku prihvaćanja Saveza s Bogom u svom svakodnevnom životu, kako se učiniti osjetljivim i kako prepoznavati njegov govor, njegov dodir u svom životu? Po Ignaciju je vlastito iskustvo, prošlost, u tom smislu neiscrpan sadržaj za molitvu, za traženje i pronalaženje Božjih znakova u svom životu.
Mnogi svećenici, časne sestre, ali i drugi mladi koriste društvene mreže i za promicanje vjere i širenje duhovnog sadržaja, a i ti si vrlo aktivan na tom području. Što misliš, mogu li i kako novi mediji biti u službi nove evangelizacije?

Živimo u društvu, u vremenu u kojem su digitalni mediji postali integralni dio života. Oni toliko utječu na nas da mijenjaju društvo, kulturu, samog čovjeka. Pogledajmo samo na razvoj interneta, mobilnih tehnologija itd.! Htjeli mi to prihvatiti ili ne, moramo priznati da smo uvjetovani digitalnim medijima, mlađe generacije niti ne poznaju svijet bez svih tih "gadgeta" (niti ga mogu zamisliti).

Ukratko, smatram da kao Crkva, zajednica vjernika, nismo potpuno svjesni mogućnosti i prilika za susret s Kristom koje se kriju u tom nezaustavljivom razvoju digitalnih tehnologija. Nažalost, toga su još najmanje svjesni oni u Crkvi koji donose odluke o novim projektima, idejama, ljudskim ili financijskim ulaganjima. Vjerojatno za to nisu ni krivi - jednostavno to ne razumiju, ne znaju, nitko ih u to ne upućuje. I to su žalosne činjenice. Jer dopuštamo da nas vodi neznanje - što onda rezultira strahom, a što kao posljedicu ima manjak kreativnosti i inicijativa na tom području.

Ono što mislim da je važno za one koji imaju sluha i osjećaja za tu dimenziju navještanja Evanđelja, jest da ne odustanu, da se trude. Jer plodovi (iako se možda odmah ne vide) su ogromni. Po jednom "twittu" Krista susreće tisuće ljudi. A o tome je sv. Pavao mogao samo sanjati :)
Autor: Elizabeta Mikulić