Pokušavam vam prenjet dobru vibraciju.
Sport je jedan dio toga.
Ovo sam preuzeo sa: http://www.crosport.hr/vrajic-imala-sam-odlicnu-pripremnu-sezonu-sada-je-na-redu-finalizacija

- Drago mi je da sam u prilici reći i pokazati kako ultramaratonci nisu freakovi kakvima ih naša javnost počesto percipira, nego sportaši s predispozicijama za druge pruge iza kojih stoje volja, upornost i kontinuirani rad – riječi su kojima nas je dočekala sitna, izrazito vitka, gotovo krhka djevojka, nasmijanih usana, guste tamne kose i sjajnih, živih očiju boje koja je nevjerojatna mješavina zelenih, smeđih i sivkastih tonova.

- Zanimljivo je koliko je dugoprugaško trčanje popularno na zapadu, diljem Europe i u Americi, a kod nas još izaziva podozrenje, čuđenje. Ne znam bi li se smijala ili plakala kada usporedim publiku na domaćim i stranim cestovnim utrkama. Dok kroz Italiju prolazim uz pljesak i riječi ” Brava, brava Championessa”, ovdje me počesto dočekuje podrugljiv smijeh uz: “Mala ‘ko te tjera, a?” Ipak, stvari se pokreću. U Zagrebu je sve više trkača i primjećujem hrvatski rekreativno-trkački bum koji me veseli.

Marija Vrajić, zasigurno je osoba koja ove riječi izgovara s dignitetom i pravom. Jer iza sitnog djevojačkog lika krije se žena koja u svojoj riznici trofeja i sjećanja ima nekoliko naslova državne prvakinje u maratonu i polumaratonu, pet pobjeda na ultramaratonu Zagreb-Čazma (61 km) i to četiri uzastopne od 2006. do 2009. te 2011. Prošla joj je godina donijela i drugi rezultat sezone na svjetskim tablicama, na 100 kilometara, a široj je javnosti zapela za oko ovogodišnjim nastupom na Svjetskom prvenstvu u istoj disciplini.

Mnogi su tada prvi puta čuli za tu dionicu koja je standardna dugoprugaška disciplina i koja bi u budućnosti lako mogla postati i olimpijska. Sa zanimanjem se pratio live prijenos rezultata koji je omogućio organizator u talijanskom Seregnu. Marija utrku nije završila, no prepuna je riječi hvale za organizatora.

- Organizacija je bila impresivna. Talijani su si dali truda, i nevjerojatno je koliko su involvirani u trčanje i atletiku. Ne samo kao natjecatelji, nego su za Svjetsko prvenstvo prateću opremu za stazu – zaštitnu ogradu, smjerokaze, displeje za prolazna vremena… – posudili od biciklističke utrke Giro d’Italia. Svaka je reprezentacija na svakih 5 kilometara imala vlastitu okrepnu stanicu, a organizator je postavio i jednu zajedničku. Budući da sam putovala samo sa suprugom, koristila sam upravo tu. Prolazno se vrijeme moglo pratiti iz kilometra u kilometar.

No dobro, što je onda pošlo po zlu?

- Moja prejaka želja. Jednostavno je – preforsirala sam! Željela sam, i ta želja ostaje, ove sezone istrčati europski rekord koji u vremenu 7:10,32 drži Tatyana Zhyrkova. Osobni rekord, onaj kojim sam prošle godine ostvarila drugi najbolji svjetski rezultat je 7:37,40. Startali smo ujutro, u Seregnu nas je dočekalo prohladno vrijeme, odlučila sam ga iskoristiti i potegnula. Do polovice utrke držala sam prolazna vremena za rezultat od 7 sati. No, došlo je podne, izašlo je sunce, postalo je vruće, sparno… preforsirala sam se. Nakon 40. kilometra osjetila sam bol u listovima, ipak, nisam popuštala do 50. Bol je bila konstantna i na 60. morala sam stati, odustati. Nisam uspjela povratiti snagu, premalo sam jela na okrepama, a zaboravila sam ponijeti svoje energetske gelove koji su mi vjerni pratitelji na ultramaratonima.

Što dalje?

- Naučila sam svaki dan, svaki uspjeh ili neuspjeh, ostaviti iza sebe, tom danu koji je prošao. Na žalost, s te utrke mi je ostao podsjetnik – istegnuti mišići lista obje noge. Morala sam smanjiti intenzitet treninga i pripremnih utrka. No, odradila sam jaku zimu.

Suprug Vam je trener?

- Tako je. Dejan i ja smo tandem već šest godina. Prije toga, moji počeci bili su teški. Najprije sam trenirala veslanje u Osijeku, a tek sa sedamnaest došla u atletiku, bila u AK Dinamo. Polako sam se usmjerila na duge pruge, no nisam imala podršku. Kada sam upoznala Dejana, kada smo započeli zajednički život i suradnju počela sam se bližiti svjetskim rezultatima, probijati osobne granice. Suprug i ja u svemu se nadopunjujemo i velika mi je podrška i pomoć. Dejan, bivši nogometaš (igrač NK Zagreba svojedobno, ali je zbog teške ozlijede koljena morao odustati od nogometne karijere op. a.) u potpunosti je posljednjih godina podredio svoju karijeru mojoj. Ima jako mnogo razumijevanja, i trud, usmjerenost na zajednički cilj se isplatio – rezultati su neprestano u uzlaznoj putanji. S početnih 3:20:55 1999. početkom ožujka sam istrčala osobni rekord i peti rezultat Hrvatske svih vremena 2:48:17. Prošlogodišnjom pobjedom na 100 kilometara u utrci u belgijskom Torhoutu ostvarila sam stipendiju 1. kategorije prema rješenju Hrvatskog olimpijskog odbora, a Dejan je u fazi ostvarivanja A trenerske licence, što nije mala stvar jer uvjeti su uz završen Kineziološki fakultet, usmjerenje atletika, rezultati s atletičarom prve kategorije i minimalno petogodišnji rad u atletici. Imali smo sreću i ostvarili divnu suradnju s Ivom Maronićem koji je odličan sparing partner na treninzima te s njegovim trenerom Goranom Murićem. Sada smo tim. Odličan tim. A nedavno je i Dejan dobio profesorski posao, na zamjeni, u Belomanastirskoj osnovnoj školi, pa nam je s financijske strane svakako lakše. Opet, taj njegov angažman nosi razdvojenost. Život na relaciji Osijek – Zagreb. No, i to će proći. Sretni smo da je to dobio.

Dakle, plan je napad na Europski rekord? No kada, gdje? Što s ozljedom?

- Ozljeda polako prolazi. Smanjila sam intenzitet treninga. Novi pokušaj je u Torhoutu, 22. lipnja. Uskoro nastavljamo s pripremama, no nećemo daleko. Naša je baza Zagreb. Bliznec, Puntijarka i Jelenovac su staze na kojima ću brusiti formu. Iako to i nije neka nadmorska visina, ipak nudi osvježenje.

Kako će se na te planove odraziti Vaša i Dejanova odvojenost?

- Već smo uigrani tim. Plan treninga je ovdje, a i vikendi su tu. Imala sam odličnu pripremnu sezonu, sada je na redu finalizacija.

Kako stojite s potporom institucija? Za vrhunske rezultate potrebna je, pretpostavljam, isto takva logistika.

- Iznimno lijepo surađujemo s Hrvatskim atletskim savezom i gospodinom Sinišom Ergotićem koji kao bivši vrhunski atletičar i trener razumije problematiku ovoga sporta i potrebe sportaša. Savez nam pokriva dobar dio godišnjih potreba vitaminizacije, putne troškove za Svjetsko prvenstvo, pokrio bi i pripreme, no odlučili smo se za Sljeme. Sportsku mi opremu sponzorira New Balance, a već pet godina ostvarujemo odličnu suradnju i s HOK osiguranjem (Hrvatska osiguravajuća kuća, op. a.)

Vjerujem da mnoge zanima i kako se ultramaratoni odražavaju na zdravlje žene?

- Baš mi je nedavno moja liječnica rekla kako sam jedna od rijetkih njenih pacijenata koji je po svim parametrima zdrav. Osim napuknuća mišića kvadricepsa na utrci Zagreb-Vukovar prije dvije godine nisam imala većih problema.

Zagreb-Vukovar?!? Pa to je mnogo više od 100 kilometara…

Smijeh.

- Da, 350! No, trči se u etapama. Kroz pet dana. Prvoga dana 50 kilometara, drugoga 75, pa, čini mi se… 92, 82 i 47 kilometara. Predzadnjeg dana mi je napukao mišić. No, nisam željela nakon tolikog truda odustati i došla sam do cilja.

Dobro, sad sam kompletno zbunjena. O čemu, k vragu, mislite dok trčite tolike razdaljine?

Novi, zvonki smijeh.

- Ovisi. Svaka utrka je različita. Ova na Svjetskom prvenstvu i u ona Torhoutu su organizirane kao kružne. Često je tako. Moja je specijalnost da dobro mogu spojiti dva maratona… Ma, najčešće brojiš krugove i čekaš cilj!

Pa, kako izgleda trening ultramaratonca?

- U pripremnom dijelu treniram dva puta dnevno. Jedan dan tjedno je obavezno odmor. Sada, u sezoni, tri puta tjedno po dva treninga dnevno, tri puta jedan. Po petnaestak kilometara dnevno. No, u sezoni mi je lakše. Trčim mnogo cestovnih utrka, maratona i time se bližim željenoj formi. Bitna je vitaminizacija, izotonici, prehrana i mnogo sna. Spavam po desetak sati dnevno.

Znači, uz atletiku trenutačno ne postoji ništa drugo?

- Iskreno, zanemarila sam fakultet. No, sada u 36. me od diplome pravnice dijele tek dva ispita i diplomski. Riješila sam iskoristiti ovo razdoblje razdvojenosti za učenje i polaganje tih ispita.

A planovi za budućnost?

- Rekla sam – pokušaj rušenja europskog rekorda na 100 km, polaganje preostalih ispita i diploma. Želim ostati zdrava i odraditi još jednu ovako kvalitetnu zimu i dobro se pripremiti za Svjetsko prvenstvo u korejskom Jejuju 13. listopada sljedeće godine. Riječ je o vulkanskom otoku, rezervatu prirode pod zaštitom UNESCO-a u Pacifiku. Ugurala bih, ako mi se posreći i ako neće kolidirati s Europskim prvenstvom u lipnju dogodine i ultramaraton u Hokkaidu, u Japanu. To mi je velika želja. A onda… proširenje obitelji, rješavanje stambenog pitanja, zaposlenje…

Ostajete u atletici?

- Voljela bih. Možda kroz zajednički rad u klubu s Dejanom, naravno, u svojoj struci. Voljela bih kapitalizirati fakultet, kroz pravo osigurati daljnju egzistenciju.

Dejan je i tu podrška?

- Dejan mi je podrška u svemu. Kod nas nema muško-ženskih poslova i podjela. Sve dijelimo. I to je jedini put napretka – zajednička usmjerenost cilju.