Sada malo tema za rekreaciju i dobru kondiciju:
Prenosim sa trcanje.hr

Nakon nekoliko tekstova o planiranju, programiranju i treninzima, evo jedne lakše teme. Prvi dio sezone utrka je ionako već pri kraju, barem za one koji su je započeli proljetnim polumaratonima i sad željno iščekuju Plitvice, tako da nema ni smisla napisati još jedan tekst o treninzima. Što ste trenirali, trenirali ste! Bilo kakvo daljnje savjetovanje može vam samo unijeti pomutnju u vaš trenažni proces i sumnju da li ste do sada dobro trenirali. Osobno, nema mi gore stvari nego kad mi netko 3 dana prije važne utrke kaže „nisi trebao raditi te treninge, bilo bi bolje da si napravio one druge“ ili „kupio si krive tenisice za trku, bolje su ti one plave“. I što napraviti u tom slučaju? Da napravite te prave treninge dva dana prije utrke? Da bacimo u smeće narančaste tenisice i odemo do prve sportske trgovine i iskeširamo još 700-800 kuna za te plave?

No nije za sve sezona utrka pri kraju. U adidas školi trčanja, a upravo o tome ću danas pisati, prve utrke tek slijede. Proteklog vikenda imali smo školsko prvenstvo na 3km i to je većini bila prva prava utrka u životu. Prije utrke su podijeljeni startni brojevi, uslijedilo je kratko odmjeravanje tko je izabrao trku, a tko trening u subotnje jutro, tko je što obukao (možda nisam najbrža, ali ću biti najljepša) i sl.

Nakon zajedničkog zagrijavanja i istezanja sve je bilo spremno za start. Staza utrke je atraktivno postavljena s dva kruga od 1250m i jednim malim od 500m tako da navijači imaju dobar pregled što se događa u trci i da mogu bodriti svoje favorite. Prvi su krenuli dečki, njih 17, najhrabrijih 17. „Prerace favorite“ Tomica opravdao je taj status i nakon početnog ispitivanja snaga nametnuo je jak tempo koji nitko od ostalih školaraca nije mogao pratiti te je s 15-ak sekundi prednosti došao na cilj. Prava borba se vodila za drugo i treće mjesto gdje se pokazalo da je Neno, ubojiti finišer, ostavio najviše snage za kraj i u samoj završnici se probio do drugog mjesta, dok je najveće iznenađenje priredio „pas koji laje, a ne grize“ Davor, koji je pokazao da itekako može zagristi i u prašini je ostavio iza sebe 14 kršnih momaka i dokopao se bronačne medalje i vrijedne nagrade sponzora subotnjeg natjecanja.

Curama je bilo malo lakše jer su vidjele kako izgleda utrka dok su dečki trčali, no konkurencija je bila kudikamo jača. Na startu ih se pojavilo 26! Dok sam ih prozivao jednu po jednu na startnoj liniji, temperatura se podigla do usijanja, a jugozapadni vjetar je bivao sve jači i jači. Čim je utrka krenula bilo je jasno da će ova utrka biti izjednačena do same završnice. Nakon prvog kruga izdvojila se grupa od njih 5-6, predvođene Dianom i Nikom, najmlađim školarkama ove godine. Iza njih su se poredale nešto „iskusnije“ Ana, Željka i Marta, a na pristojnom odstojanju sve je to pratila Jelena. Po ulasku u zadnji krug još ništa nije bilo riješeno, no Diana nije dala nikome da preuzme vodstvo i rekao bih da je rutinski obranila prvo mjesto koje je držala od samog starta. U samoj završnici Nika je uključila ruke, no to je bilo dovoljno samo za drugo mjesto, a treće je pripalo Marti koju bi mogli opisati izrekom „tiha voda brege dere“. Sjajan finiš pokazala je Jelena koja je u posljednjim metrima presprintala favoriziranu Željku i tako došla do drvene medalje za četvrto mjesto.

Vratimo se nekoliko mjeseci unazad… Kad me Nedeljko početkom godine pitao da li bih htio voditi ovogodišnju adidas školu trčanja nisam ni trenutka dvojio. No, trebao sam pitati u klubu da li će to uopće biti moguće, kako uskladiti klupske obaveze sa školskim obavezama i na moju sreću koga god sam pitao pokazao je veliko razumijevanje i vrlo lako smo se dogovorili. Sada nekoliko mjeseci kasnije koristim priliku da im još jednom zahvalim na tome jer je proteklih sedam tjedana jedno zaista divno iskustvo i ne žalim ni jedan promil što sam prihvatio Nedeljkovu ponudu. U ovom periodu upoznao sam toliko zanimljivih ljudi, ne samo među školarcima, već i među suradnicima i vanjskim suradnicima škole. Svaki trening je jedno novo iskustvo.

Sjećam se scene iz prvog tjedna škole kad sam prije piramidalnog treninga (do 3min i nazad) pitao polaznike škole koliko njih je u zadnjih godinu dana istrčalo 3 minute u komadu i tek bi ih nekoliko u svakoj grupi sramežljivo diglo ruku dok su ostali samo gledali i smješkali se uz opasku da mnogi nisu u životu istrčali 3 minute. I onda sam u jednoj grupi na kraju te tri minute rekao „čestitam, istrčali ste svoje prve 3min!“ na što mi je Emir u svom stilu odgovorio „jel ti to nas zajebavaš?“

A evo sad, niti dva mjeseca poslije toga, više od 150 njih može istrčati 5km bez stajanja. Gotovo polovica njih ispod 30min što se možda nekom dugogodišnjem trkaču neće činiti kao neko veliko postignuće. Ali prisjetite se svojih početaka ukoliko ste počeli s trčanjem kao odrasla osoba. Priznajem, i ja sam znao ponekad podcijeniti neke rezultate, ne shvaćajući da nismo svi počeli trenirati kao klinci i da smo od malih nogu u sportu, no i dalje stojim pri stavu da svatko može napredovati do vrlo lijepih rezultata za rekreativce bez obzira kada se počeo baviti sportom, samo ako vrijedno i redovito trenira. I zato mi je ovo jedno novo, vrlo vrijedno iskustvo i htio bih zajedno sa svojim asistentima i suradnicima usaditi školarcima ljubav prije svega prema trčanju, ali i sportu općenito, da zavole treniranje i zadrže se dovoljno dugo u sportu kako bi došli do onih rezultata koji im se sada čine kao znanstvena fantastika.

Počevši raditi u adidas školi trčanja pitao sam se i kako ću uskladiti svoje treninge s treningom školaraca jer mi treneri sve treninge radimo zajedno s polaznicima što znači da uz svoje treninge imamo dodatnih deset treninga tjedno. To se odnosi na Kristinu i mene koji trčimo sa školarcima svaki dan, dok su Maja i Ivša na nasipu svaki drugi dan. Na početku je to bilo dosta naporno, trebalo se priviknuti na taj novi režim rada s malo trčanja i dosta hodanja na svakom treningu, puno razgibavanja i istezanja…

No nakon početne prilagodbe počeo sam osjećati koristi od ovih treninga i na svojoj koži. Kako školarci napreduju to je sve sličnije onim mojim laganim „recovery“ treninzima koje sam radio nekoliko puta tjedno. Ali prije sam ponekad znao preskakati te treninge, napravim onaj glavni jaki trening, a taj lagani bih u slučaju nedostatka vremena ili puno obaveza na poslu znao i preskočiti. A sada i dalje redovito radim svoje treninge, dok ove lagane ne smijem preskakati jer mi je to posao.

I sada ne da radim 10-12 treninga tjedno, nego ih imam 17-18 što se u zadnje vrijeme vidi i na utrkama koje trčim bolje nego prošle godine. A pravi pokazatelj da li sam u pravu ili ne vidjeti ću za manje od četiri tjedna kada trčim glavnu utrku cijele ove sezone – Plitvički maraton! A to će ujedno biti i prva utrka većini polaznika adidas škole trčanja, no naravno ne maraton, već utrka na 5km. :)

Trenira i piše: Goran Murić