Na svečanom dvodnevnom programu okupilo se oko 700 štićenika, roditelja i prijatelja jedne od najpoznatijih i najuspješnijih terapijskih zajednica za liječenje ovisnosti.

„Zahvaljujem Gospodinu za dvadeset godina postojanja i djelovanja Zajednice ‘Cenacolo’ u Hrvatskoj, gdje danas ima osam kuća u kojima borave mladi iz naše zemlje i drugih dijelova svijeta. Prva hrvatska zajednica Cenacolo utemeljena je u Ugljanima pokraj Trilja, stoga prvo pozdravljam naše domaćine i slavljenike”, rekao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, predvodeći misno slavlje uz koncelebraciju petnaestak svećenika, u subotu 14. travnja u školskoj dvorani OŠ u Trilju. Na svečanom dvodnevnom programu obilježavanja 20. obljetnice okupilo se oko 700 štićenika, roditelja i prijatelja jedne od najpoznatijih i najuspješnijih terapijskih zajednica za liječenje ovisnosti.

„Cenacolo” je utemeljila talijanska redovnica Elvira Petrozzi 1983. godine kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik brojnih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i ne ovisnika, u potrazi za radošću i pravim smislom života. U tom je duhu nadbiskup istaknuo kako se svi osjećaju kao članovi obitelji što ju je utemeljila s. Elvira, kao djeca njezina duhovnog majčinstva. Podsjetio je da latinska riječ „cenakulum” označava mjesto druženja i blagovanja, mjesto na kojemu je Isus boravio sa svojim učenicima te je istaknuo: „To znači da nismo sami, Uskrsli Krist je s nama. Njegovi smo i povezani smo s Njim”.

Suradnici s. Elvire su dobrovoljci, posvećenici i obitelji, koji neprekidno i besplatno djeluju u službi Zajednice, čija je glavna kuća u gradiću Saluzzi. Do danas je otvoreno 56 kuća bratovština na svijetu, a u Hrvatskoj je sedam muških i jedna ženska; u Ugljanima, Vrbovcu, Varaždinu, Biogradu, Šarengradu, Šišincu i Novigradu. U „Cenacolu” je dan podijeljen na trenutke molitve, posla i prijateljskih razgovora, a liječe se ovisnosti svih vrsta: od droge i alkohola do kocke i računala. Jedan od najbližih suradnika s. Elvire don Stefano Aragno, talijanski svećenik i prvi duhovnik zajednice “Cenacolo” u Italiji, sjetio se dolaska u Ugljane 1992. godine. „Tamo nije bilo ničega nego malena crkva Gospe od zdravlja, ruševine i mnogo kamenja. I tri stvari: tišina, tišina, tišina. Bio je rat i svi su bježali, kuće su se rušile, a s. Elvira je rekla „da” te su momci počeli graditi. Brojni su ljudi dolazili k nama u Italiju tražeći pomoć, a neću nikada zaboraviti brata koji je dovezao svoja tri brata ovisnika. Ugljane, u kojima su nam zemljište darovali franjevci, činile su nam se kao kraj svijeta, bez vode i struje, bez ičega. Ali Bog je bio tamo, u toj tišini, a u crkvici je postojala krstionica, izvor naše vjere. U toj tišini trebao nam je rad. Dugo se čulo samo klesanje kamena, a trebali smo klesati i svoje srce. I uspjeli smo. Ugljane su postale mjesto izlječenja tijela i duha”, rekao je don Stefano, nazvavši članove „Cenacola” djecom milosrđa, ljubavi i srca Božjega. Među njima je u Trilju bio i don Ivan Filipović, bivši ovisnik, a sada duhovnik Zajednice i glavni koordinator za Hrvatsku.

U triljskoj dvorani kroz dva dana članovi Zajednice koji su došli iz svih krajeva Hrvatske te Italije, Poljske, Slovenije i Slovačke molili su krunicu, održavale su se kateheze, scenski nastupi, svjedočanstva i recitali. Ipak, najdojmljivija bila su svjedočenja članova bratovštine kako samih bivših ovisnika tako i njihovih roditelja.(ika/bitno.net)