Ovaj intevju prenosim u cijelosti.
Ja i Ivica se znamo jos iz Navjestenja. Veliki je radnik i drago mi je da je dobio ovu sluzbu.
Ne ocekujem nista jer znam da ce radit na dobrobit svih mladih i nas malo starijih koji se jos svercamo pod mlade.

Nakon cetiri godine svecenickog rada s mladima po zupama, povezanost vlč. Ivice Budinscaka i mladih prelazi na jednu novu razinu. U obnasanju, kako ju je sam nazvao, „najljepse sluzbe u nadbiskupiji“, novi povjerenik za pastoral mladih zacrtao si je jedan cilj – pretociti geslo „Zajedno u Kristu“ u djelotvornu akciju.

Za pocetak, predstavi se ukratko mladima.
Zovem se Ivica Budinscak, dolazim iz zupe Sveta Jana pored Jastrebarskog. Srednju skolu zavrsio sam u Jastrebarskom, zatim sam krenuo na bogosloviju. Svecenik sam cetiri godine. Kao dzakon, bio sam na sluzbi u zupi Krapina i Dugave. Tri godine sam bio zupni vikar u župi Navjestenja Blazene Djevice Marije u Velikoj Gorici, zatim godinu dana u zupi Svetog Blaza u Zagrebu.

Hodocasce mladih u Mariju Bistricu tvoj je prvi izazov kao povjerenika za pastoral mladih Zagrebacke nadbiskupije. Je li bilo kakvih problema s organizacijom? Spremas li kakvo iznenadzenje mladima ili radis prema vec provjerenom receptu?
Tesko je kao novi povjerenik u dva tjedna izmijeniti cijeli program, a ovo je zapravo moj prvi polu-projekt jer je to pola Domagojev, a pola moj projekt. Kardinal Bozanic, vlc. Domagoj i ja smo se dogovorili da ce Domagoj sloziti program za hodocasce mladih u Mariju Bistricu, a ja ću iznijeti organizaciju. Moj prvi pravi projekt, dakle u mom vlastitom aranzmanu, bit će zaziv Duha Svetoga za studente u katedrali. Što se tice same organizacije, nakon Pape nema vise nikakvih problema s organizacijom, a imam i veliko iskustvo od ranije. U Velikoj Gorici sam tri godine za redom organizirao oko 2600 pjesaka koji vikend prije mladih hodocaste na Mariju Bistricu pa iskustva imam dovoljno. Izazov je kao povjerenika, ali u organizacijskom smislu - tu je uhodana ekipa mladih i nema nikakvih problema. Sto se tice samog programa, ono sto je možda dobro istaknuti, uz hodočasnički vlak jest hod pjesice – oko 2 sata imamo hodati do samoga svetista. Prvi nas susret biti ce u 15 sati kada ce katehezu i svjedocanstvo imati don Damir Stojic. Pod tim susretom biti ce mogucnost pokornickog bogosluzja, ispovijedati će svi mladi svecenici Zagrebacke nadbiskupije koji ce tamo biti. Nakon toga slijedi susret s biskupom. Ove godine bit ce to s pomocnim biskupom Mijom Gorskim koji je ujedno i biskup za mlade HBK pa mislim da je povezanost mladih s njime jako bitna. Uz put svjetla, ove godine nece biti koncerta, vec scenski prikaz zupe Kraljice svete krunice pod nazivom „Ljubav ili strah“ - to je nesto novo. U 22:30 biti će sveta misa, a prije nje pripremam jedno iznenadzenje za sve mlade koji ce biti na Mariji Bistrici, ali necu vam otkriti koje, saznat ćete tamo.

Sto si prvo pomislio kad si saznao kako ces zamijeniti vlc. Domagoja na funkciji povjerenika za pastoral mladih? Je li bilo kakvog straha?
Bio sam u soku. Jednostavno sam bio u soku. Dosao sam prosle godine u sveti Blaz nakon tri godine u Navjestenju. To je bilo nešto normalno, cekao sam premjestaj, ali ovo je doslo skroz neocekivano. Nazvao me kardinal u nedjelju popodne i rekao da oko pola 7 dodzem do njega. Prvo nisam znao zasto, pa sam razmisljao – Papa je prosao, mozda bi nesto trebalo s volonterima ponovno raditi ili tako nesto. Kada sam dosao kod njega i kad je on rekao da bih isao dalje, ja sam ostao „paf“. Kud sad dalje? Tek sam godinu dana na zupi, za Uskrs sam zadnju kutiju smjestio na njeno mjesto, uhodao se… Sad opet sve to premjestati, nije mi bilo svejedno. Pa rekoh – kako tako brzo, zar nesto ne stima na zupi, niste zadovoljni? Ne, ne, sve je super, ja imam novu sluzbu za tebe. Kad je on rekao „sluzbu“, znao sam da vise nije zupni vikar, nego nesto drugo, a tek kad je rekao – povjerenik za mlade… Moram priznati da je u tom trenutku covjek malo u soku, ali to je izazov. Domagoj je rekao u katedrali nesto sto sam bas ja mislio reci, ali me pretekao pa se nisam htio ponavljati. Za mene je to najljepsa sluzba u Zagrebackoj nadbiskupiji. Najzahtjevnija i najizazovnija, ali najljepsa. Svaki kapelan se bavi s mladima, ali sada imaš „fah“ – samo mladi, i s mladima si od jutra do sutra. Sada vise nisi u zupnom uredu, u vjencanjima, krstenjima, sprovodima, nego si samo za mlade. Prvo – puno lakse ti se posvetiti; drugo – sad je cijelo tvoje razmisljanje usmjereno u to i mozes se u potpunosti dati. Neizmjerno me raduje nova sluzba.

I kakvi su planovi? Ocekuju li nas kakve promjene u radu pastorala mladih?
Pa ja nikad nisam za velike promjene. Ja sam uvijek za – idemo oplemeniti ono sto je, idemo dati jos vece temelje. Prvo ono sto imamo, a onda cemo kasnije razmisljati što bismo jos mogli. Ja sam uvijek za nadogradnju i otvaranje novih mogućnosti. Posto sam s mladima u nadbiskupiji na siroj razini poceo raditi za dolazak Svetog Oca, ja bih ostao kod toga gesla – Zajedno u Kristu. I na tome geslu bih temeljio svoj rad s mladima, probao bih se jos više otvoriti prema drugima – onima koji su promatraci sa strane ili mozda nisu bili u mogucnosti doci do toga. Volio bih otvoriti novi centar za mlade u Karlovcu i Zaboku pa da probamo ujediniti nadbiskupiju. Ono što se dogadzalo ovdje u Institutu da se dogadza i tamo, da probamo i tamo napraviti taj centar koji je u Zagrebu, da mladima tamo omogucimo isto ovo sto imaju mladi iz grada Zagreba. Tri razine - tu ja vidim sebe i ono što bih zelio u svome mandatu napraviti – koordinacija i povezivanje cijele nadbiskupije. Sve sto će se dogadzati u Zagrebu, volio bih da se dogadza i na ova dva punkta, a onda pred kraj razmisljati još i o dva nova punkta, al o tome uz Božju pomoc.

Jako puno vremena provodis s mladima, sad ces još i vise. Dobro poznajes mlade, na kraju krajeva i sam si mlad. Sto mislis da je najveca potreba mladih danas?
Zajednistvo. Mislim da je danas najveca potreba zajednistva. Ako gledamo da smo danas ljudi mobitela, ljudi Interneta, Facebooka, ljudi profila, ljudi statusa… Pa smo onda ljudi koji su zaposleni, ljudi radnog vremena, ljudi svojih privatnih obveza…
Covjek se cesto puta pita gdje je on, a kada proba potraziti sebe, tesko je jer covjek nije covjek samoce, nego zajednistva. Bitno je pronaci drugoga. Vrlo jednostavno. Vidimo da je svima nama lako napisati status dana – lose sam volje, tuzan sam, u depri sam, danas nije moj dan, sve mi ispada iz ruku,… a koliko puta je puno teze to izreci nekome. Ako ja nekome kazem: „U depri sam, lose sam volje, danas nije moj dan“, on ce me pitat: „Pa sto ti je?“, a ja cu morati to obrazloziti, morat cu o tome razgovarati. E sada – upravo u tom zajednistvu trebam pronaci covjeka s kojim cu to moci. Povjerenje je velika stvar za covjeka. Da bi bilo povjerenja, moramo osjetiti zajednistvo. U zajednistvu se radza povjerenje prema covjeku, kada osjetim da netko kuca pored mene isto kao ja. Kad se nadze ta poveznica, to zajednistvo - to je najjaca stvar, onda se sve moze, bas kao sto smo pjevali kad smo bili mali: „Kad se male ruke sloze, sve se moze“.

Imas li kakvu poruku za mlade na pocetku svog mandata?
Mladima zelim da budu ono sto jesu. Najvaznije u zivotu jest da covjek prihvati sebe takvog kakav je. Prvo da sebe cijene, a kada sebe nauce cijeniti, znati će i drugoga cijeniti. I naravno – da stvarno budu svjesni da Bog covjeka vodi u zivotu, ali mu to treba dopustiti. S Njegovom blizinom, Njegovom ljubavlju, razgovorom s Njime, Njegovom toplinom,… covjek moze sve u zivotu uciniti. Bas kao i u Evandzelju – Petar lovi, nista ne ulovi, Isus dolazi i kaze: „Petre, baci!“. On mu kaze: „Cijelu noc sam lovio, ali na tvoju rijec – bacam“. I kada je na njegovu rijec bacio, tada je morao dozvati jos jednu ladzu da pokupi ulov. To znaci da kad s Bogom nesto krecemo, to zna biti pet puta obilnije. Tada nisam ni umoran, ni lijen, tada nisam ni u depri… Drugacije sam jer idem s nekim. Nisam sam za sebe, nego s nekim racunam. To je jako bitno u zivotu. Volio bih da u mom mandatu geslo „Zajedno u Kristu“ pokazemo u praksi - i u uredu, i u projektima, i u nastojanjima, ali prvo u sebi.
Autor: Valentina Gusić