Ovo prenosim sa weba povjerenstva za mlade ZG nadbiskupije.
Iako se ja i Dodo nismo slagali jer je moze se reci branio moj rad u nadbiskupji ipak mu objavom ovoga na blogu zelim reci jedno HVALA.
Razloga je puno.

Nakon cetiri godine rada i radosti koje nam je pruzio, dosadasnji povjerenik za pastoral mladih vlc. Domagoj Matosevic odlazi na novu funkciju – rektora djecackog sjemenista na zagrebackoj Salati. U „oproštajnom“ razgovoru s vlc. Domagojem pretresli smo dojmove sa Svjetskog dana mladih, prisjetili se bdijenja s Papom u Zagrebu te razgovarali o njemu najdrazoj temi – mladima.

Iza nas je 26. Svjetski dan mladih. I ti si bio u Madridu predvodeci glupu od 162 mladih hodocasnika. Prije samoga Madrida, posjetili ste mnoga sveta mjesta. Koji su to trenuci koji su te posebno dotakli na vasemu hodocascu?

Posebno mi je ostalo u sjećanju klanjanje koje smo imali odmah prvu vecer u Lurdu. Vec je jedan dio ekipe bio na klanjanju u kapeli za adoraciju, mi smo dosli kasnije i tada su zapocele spontane pjesme i meditacije. Tada sam bas osjetio Bozju prisutnost, osjetio sam kako Bog vec na pocetku nasega puta zeli blagosloviti sve nas. To klanjanje mi je bilo veoma duboko i snazno… Svakako da su mi ostale upecacene i svete mise, osobito one sa svjedocanstvima koja su bila jako lijepa, zahvaljujem mladima koji su ih podijelili s nama i zao mi je sto svjedocanstava zbog neke stalne trke za vremenom nije bilo vise… Ipak nekako najupecatljiviji trenutak mi je bilo hodanje u tisini prema Santiago de Composteli, a prekrasna je bila i radionica nakon dva sata tisine na kojoj su mladi razmjenjivali svoje misli. Ljudi su se tako otvorili da je to bilo nesto posebno… Snazna mi je takodzer bila misa u Avili, kratki razgovor sa sestrom Editom i ostalim sestrama Hrvaticama…

Svakako me se dojmio i sam Madrid. Vjerojatno nikada necu zaboraviti taj vjetar i tu kisu koji su unijeli u nas jednu zabrinutost, mozda cak i strah, ali onda su ljudi poceli moliti. Možda nas je upravo ta oluja jos vise zblizila tako da je bdijenje kroz noc proteklo dobro. Zapravo, u Madridu je fascinantno vidjeti toliki broj mladih ljudi. Tko može okupiti danas dva milijuna mladih i da sve protekne dobro? Ja mislim da to jedino Bog moze uciniti preko svojih namjesnika na zemlji.

Za tebe, ali i vecinu mladih Hrvata koji su prisustvovali SDM-u, ovo je bio drugi susret sa Svetim Ocem ove godine. Možeš li usporediti bdijenje s Papom na glavnom zagrebackom trgu s onime na Cuatro Vientosu?

U Zagrebu sam bio u organizaciji i kada je pocela padati kisa na Cuatro Vientosu, prvo sam pomislio na organizatore i rekao: „Joj, jadni ljudi, potrudili su se, dali su sve od sebe, a onda na neke stvari ne mozes utjecati“. Mislim da je nase bdijenje na Trgu bilo intimnije jer je bilo manje ljudi, i duhovno snaznije. Mislim da smo mi imali toliko bogat predprogram i program koji je uspio ukljuciti sve mlade koji su bili na Trgu. Ovdje mi se cini da su se odredzeni mladi ukljucili u program bdijenja, a odredzeni bas i ne - što je normalno buduci da se radi o milijun mladih i o sirokome prostoru - mozda svi ne cuju najbolje, ne vide… Ne bih zelio biti subjektivan, ali mislim da je bdijenje s mladima na Trgu u Zagrebu bilo snaznije – duhovno snaznije. Barem sam ga ja dozivio tako. Nesto posebno se tada dogodilo u Zagrebu i mislim da je to neponovljivo. Taj susret je bio pun Duha Svetoga i mislim da je Bog kroz njega dotaknuo ljudske duse.

Hodocasce u Madrid na 26. Svjetski dan mladih ujedno je bio i tvoj oprostaj od funkcije povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije koju si obnasao protekle cetiri godine.

Moram reci da kada sam razmisljao, znajući da se u našoj Crkvenoj sluzbi stvari mijenjaju i da ja necu biti povjerenik citav život, gledao sam upravo taj Madrid 2011. kao neki kraj. Tamo je bilo puno mojih prijatelja i jako mi je drago zbog toga. Jos mi je draze što je ove godine Papa bio u Hrvatskoj i sto je upravo ured za mlade u moje vrijeme mogao organizirati taj velicanstveni susret. A u zadnje vrijeme sam se retrospektivno prisjecao svega što smo kroz ove 4 godine radili - svih Malih Losinja i duhovnih obnova, i misa i kateheza, i druzenja i kava i prijateljevanja… Sve je to nesto sto jako puno u mom svecenickom zivotu znaci… Mislim da se nikada necu prestati baviti s mladima. I ovdje gdje jesam sad - na Salati kao rektor zapravo nastavljam rad s mladima i vjerujem da ce mi mladi biti inspiracija, da cemo i ovdje na Salati razviti pastoral mladih, pastoral duhovnih zvanja da ponudimo mladima ona bogatstva koja u Crkvi postoje jer to je zelja ureda za mlade. U Crkvi postoji toliko bogatstvo koje treba ponuditi mladima i mislim da ured za mlade u tome uspijeva, osobito na velikim susretima – na Trgu s Papom, ali i svake godine u Mariji Bistrici vidimo da se broj mladih povecava, da mladi zele doci na to hodocasce mladih. Ima super sadrzaja, zelimo ih prezentirati sto vecem krugu mladih ljudi. Vjerujem da ce se i ovdje na Salati nastaviti taj rad i ta povezanost.

Bojis li se nove funkcije rektora sjemenista i nepredvidzenoga što te mozda ceka?

Iskreno da, malo se bojim. Kao povjerenik za pastoral mladih radis razlicite programe, s mladima si negdje, imas neku duhovnu obnovu, katehezu… a onda svako ode svojoj kuci, ti odes u svoj dom… a ovdje u sjemenistu zapravo covjek treba zivjeti s tim deckima sjemenistarcima od 0 do 24. Nemozes pobjeci. To je jedan sasvim novi izazov. Velika je odgovornost upravljanja samim sjemeništem, ekonomskim dobrima… Do sada nisam imao iskustva u takvome radu pa se toga,moram priznati, malo bojim, ali s druge strane vjerujem da sam ja tu samo sluzbenik, da i dalje moram biti u Bogu, s njim povezan i vjerovati ljudima koji su mi ovdje darovani da s njima suradzujem. Vjerujem da ce mi ovdje biti dobro i da Bog zna zasto sam ovdje. Mislim da je dobro da postoji jedan malen strah, ali ne onaj strah koji sputava, nego onaj strah koji te potice da se još više dajes.

Puno je razlicitih programa i susreta proizislo iz ureda Povjerenstva za pastoral mladih. Na sto si najviše ponosan?
Ja sam uvijek najsretniji kad su mladi sretni. Najsretniji sam kad vidim da su ti svi nasi susreti utjecali na zivot jednom mladog covjeka, da je on sada predaniji u svojoj obitelji, na svom fakultetu, u drustvu gdje zivi i radi. Osobito mi je drago kad vidim da je netko predan u svojoj zupi, u nekim malim, sitnim stvarima – mozda vodi neku molitvenu grupu, zbor, pomaze zupniku u radu s krizmanicima, sa srednjoskolcima. To mi je najveca radost. Kad vidim da ti nasi programi nisu ostali samo programi, nego su dotakli mlade ljude i sad ti mladi ljudi dalje siju to sjeme koje je u njihovom srcu urodilo plodom. I bas ovo geslo koje je Papa izabrao za Rio de Janeiro 2013. – Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evandzelje, učinite sve ljude mojim ucenicima – u tim rijecima se zapravo krije moja radost. Kada vidim da se netko susreo s Kristom, zavolio ga i nosi to dalje, onda sam sretan. Najponosniji sam na mlade koji su kroz programe Povjerenstva za pastoral mladih duhovno sazreli, obogatili svoj život, postali radosni ljudi i tu radost dijele drugima.

U svome radu stalno si okruzen mladima. Dotakao si njihova srca, zasigurno i oni tvoje. Imaš li nekakvu poruku za mlade?

Ponovio bih rijeci svete Terezije Avilske koje je na svoj nacin preveo blaženi Charles de Foucauld. Te rijeci su ujedno i moje mladomisničko geslo tako da uvijek kada mi je tesko ponavljam te rijeci. „Da, Isus je dovoljan, tamo gdje je on nista ne manjka“ - to je moja poruka mladima. Tko ima Isusa, tko ima Boga, ima sve! Samo Bog je dovoljan! Zelim i sebi i svima mladima da uvijek budemo na tom putu za Isusom. On uvijek ide ispred nas, on nas poziva i govori nam: „Podzi za mnom, dodzi i vidi gdje zivim, kako je zivjeti sa mnom“ i kad jednom krenemo u tu avanturu za Isusom, onda nam je zivot bogat, oplemenjen. Istina da je prisutna i kusnja i trpljenje, ali s Bogom uvijek pobjedzujemo.


Volim vas!
Ujedno koristim priliku da se zahvalim svim mladima s kojima sam kroz ove godine radio, koji su toliko oplemenili moj zivot i podigli naš ured na jos jednu vecu razinu i da se ispricam svim onim mladima koji su mozda vise ocekivali jer sigurno je bilo trenutaka kada nisam dao sve od sebe i kada nisam zamijetio talente koje oni nose u sebi, ali neka te talente dalje razvijaju u svojim obiteljima i zupama. Osobito one mlade koji su aktivni, zelim potaknuti da dalje ustraju, zelim im reći da njihov rad nije beskoristan, da njihov rad ima smisla – osobito u zupama, u malim zajednicama. Mislim da su ti „mali, nevidljivi“ ljudi jako bitni – oni iz baze sire te vjernicke krugove.
Dragi mladi, sve vas volim!

Autor: Valentina Gusić