U nizu Isusovih prispodoba koje je oblikovao evanđelist Matej, nalazi se i ova o kukolju koji je izrastao između posijanog zrnja pšenice. Mi znamo da je slika pšenice simbol dobroga, a kukolj je zlo.

Možemo ovu prispodobu povezati s prispodobom o sijaču. Pšenica je nikla iz dobrog i plemenitog zrnja, koje je posijao sijač. To jest plod dobroga. Sva dobra djela, riječi, sva dobra srca se skrivaju u slici pšenice. Kukolj je zlo. Onaj koji je namjerno posijao kukolj je neprijatelj i sijača i čovjeka. Neprijatelj želi nanijeti zlo ljudima. Ne dopušta da dobro urodi obilatim plodom. Znamo također da je teško razlučiti pšenicu od kukolja dok zajedno rastu. Naprosto, ne vidi se uopće razlika između biljkama.. Međutim kukolj je običan korov. On smeta. Pšenica i kukolj su izmiješani i dok su u početnoj fazi rasta nije ih moguće razdvojiti. To je slika dobra i zla u svijetu.

Svi osjećamo koliko su dobro i zlo pomiješani. Ali, dobro je u svojoj bit zauvijek dobro, dok zlo je zauvijek zlo. Također i u našim dubinama imamo iskustvo dobra i zla. To je i naša situacija. Jednako je tako sa svijetom oko nas, s ljudima s kojima živimo. Osjećamo da su ljudi oko nas divni, puni dobrote i ljubavi. Međutim, ti isti ljudi mogu katkad biti loši, zlobni i ograničeni. To su naša iskustva. Često se pitamo zašto je tako? Pitanje radnika, koji su došli svome gospodaru je i naše pitanje upućeno Bogu: „Gospodaru, odakle kukolj?“

I mi se pitamo odakle zlo u svijetu. U knjizi Postanka čitamo da sve što je Bog učinio bilo dobro i lijepo (usp.). Onda, zašto se događaju tolika zlodjela u svijetu? Čini se u nekim trenucima kao da je zlo zavladalo svijetom. Izgleda da neprijatelj i dalje sije kukolj. Mi ga prepoznajemo. Sotona je taj koji uništava radost i ljubav. Dovoljno je pogledati međuljudske odnose, patnje, bolesti. Trpe nevina djeca. Ljudi umiru. Tvrdoća ljudskoga srca još više potiče na rast kukolja. Kukolj je zlo koje treba izbaciti!

Nismo li mi radi takvih pitanja često kategorijski raspoloženi? Odmah bismo čupali zlo, misleći da ćemo time riješiti sve probleme svijeta. Čini nam se da bismo kroz taj potez osigurali sjemenu miran rast i bogatiju žetvu. Međutim, Isus nas opominje. Često smo izloženi kušnjama učiniti tako kako mi mislimo da je najbolje, a ne tako kako bi to učinio Isus. Prema tome, nije dobro odmah čupati kukolj. Bog je strpljiv. On gleda drugačije. Bog želi da se svi ljudi spase. Daje svakome milost i vremena. Za rast u vjeri, što će reći, za spasenje, treba vremena. Ono nam je darovano po Isusu Kristu, po njegovoj smrti i uskrsnuću. Mi smo dionici tih dobara dok živimo krsna obećanja Svatko također treba vremena kako bi otklonio sve prepreke koje ne daju rasti Božjem sjemenu. Što bi se dogodilo s nama, kad bi Bog odmah reagirao na zlo u nama?

Iako je čovjek dobar, ipak često izabire grijeh koji je zlo. Tada se opredjeljuje za neprijatelja. Postaje sam uzrokom zla u svijetu. Nitko od toga nije slobodan, pa čak ni svećenički niti redovnički stalež.

Isus nas poučava da stvarnost gledamo njegovim očima. On nikoga ne otpisuje i ne odbacuje. Zato, bilo bi dobro da učimo od njega još veću ljubav i strpljenje. Često su ljudi u našim očima grješni, ali u Božjim sveti. Božji je pogled sasvim drukčiji. Bog gleda svakoga s povjerenjem i nadom. Iskoristimo dobro podareno nam vrijeme.

p. Arkadiusz Krasicki, CSSp