U subotu, 4. prosinca 2010. kardinal Josip Bozanić u zagrebačkoj je prvostolnici zaredio petnaestoricu kandidata u sveti red đakonata. S đakonskim ređenjem u Katoličkoj Crkvi započinje razdoblje od nekoliko mjeseci u kojemu se kandidati pripremaju za svećeništvo kroz služenje ljudima i navještaj Božje Riječi, a koje završava svećeničkim (prezbiterskim) ređenjem. Ususret sutrašnjem svećeničkom ređenju u zagrebačkoj katedrali, razgovarali smo s đakonom Milanom Dančuom, rodom iz Vrbovca, koji će sutra polaganjem ruku i posvetnom molitvom zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića biti ubrojen među prezbitere Katoličke Crkve.

Kada si i kako odlučio odgovoriti na Božji poziv i postati svećenikom?
Odgovoriti na to pitanje nije jednostavano. Ne postoji precizan trenutak u kojem netko odluči postati svećenikom, nego je to Božji poziv kojeg netko osjeća kao iskru koja polako gori i obuzima osobu u cijelosti. Možda u početku nije potpuno jasno što se osjeća, ali kako prolazi vrijeme, sve više se otkriva taj poziv u sebi i onda je na čovjeku da ga prihvati i odluči slijediti Boga na takav jedan poseban način.

Jesi li se susretao s kakvim predrasudama? Što ljudi koji te ne poznaju misle kada saznaju da se nalaze u društvu budućeg svećenika?
Predrasuda ima uvijek. U današnjem vremenu lakše je nekoga osuditi i obilježiti etiketama, negoli ga upoznati. Predrasude o svećenicima su različite i doživio sam često da ljudi koji nisu toliko vezani uz Crkvu osjećaju neku nelagodu kada se nalaze u društvu svećenika, ali to ubrzo nestane jer shvate da su i svećenici potpuno normalni ljudi, možda njima malo neobični zbog specifičnog poziva, ali dostupni i komunikativni. Mislim da je većina predrasuda danas bez temelja jer moderni svijet gleda na institucije i tradiciju sa sumnjom i neshvaćanjem, a budući da je Crkva vrlo stara institucija i drži do nekih tradicionalnih vrijednosti, često je se bez poznavanja doživljava kao neku zastarjelu ustanovu pa onda i svećenike na isti način. Osobe se nikad ne smije suditi na temelju pripadanja nekoj određenoj grupi ili strukturi, nego na temelju osobnih kvaliteta i vrijednosti.

Je li danas teško biti svećenik? S kakvim se sve kušnjama svećenik danas susreće?
Ako se čovjek prepusti potpuno Božjoj providnosti i uvijek misli na Boga u svemu što čini, nije teško biti svećenik. U današnje vrijeme, kao i u prijašnjim, mnogo je kušnji i samo onaj tko je ustrajan može živjeti svoj poziv unatoč svim problemima na koje može naići. Kušnje se mogu naći u bilo kojem segmentu života, bilo onom osobnom, emotivnom ili materijalnom i nitko, u bilo kojem pozivu, nije imun na takve poteškoće.

Imaš li u svojim profesorima ili duhovnicima uzore?
Naravno. Puno je svećenika koji su ostavili traga na mom životnom putu i oni su također zaslužni da sam se odlučio odazvati Božjem pozivu i slijediti ga na ovakav poseban način. Bog zove puno ljudi, ali zbog straha i drugih okolnosti ne odazovu se uvijek svi pa je od presudne važnosti ponekad i dobar primjer svećenika. Papa Pavao VI. jednom je rekao da današnjem svijetu nisu potrebni učitelji, nego svjedoci i ako svijet sluša učitelje, to je zato što su i sami svjedoci. Mislim da je to jako bitno. Svjedočanstvo pojedinih svećenika, ali i cijele Crkve vrlo je važno da bi se mladići odlučili slijediti Božji poziv i da bi sama Crkva bila autentična u svojem navještaju Božje Riječi. Na mojem putu veliki trag su ostavili moji župnici, mnogi poglavari u sjemeništu i profesori na fakultetu. Oni su za mene primjer kako slijediti Boga, a uzor je ipak jedini: Isus Krist.

Bojiš li se nepredviđenoga što te čeka?
Vrijeme u kojem živimo nije jednostavno za nekoga tko se odluči slijediti Boga i normalno je da svatko može osjećati strah zbog specifičnosti poziva, ali ne bojim se nepredviđenoga. Puno puta sam u svojem životu vidio da je uz Božju pomoć sve moguće. Potrebno je samo prepustiti se Božjoj providnosti i slijediti ono što osjećamo u srcu. U takvom stavu jednostavnosti i poniznosti moguće je premostiti sve probleme i poteškoće na koje se može naići.

Što je, prema tebi, najveća radost svećeničkog poziva?
Puno je radosti, malih i velikih, u svećeničkom pozivu, ali mislim da je najveća radost kada Bog ispuni nečiji život, a mi smo u tome pomogli. Služenje drugome glavna je odrednica svećeničkog poziva i pomoći drugome na bilo koji način i usmjeriti ga u njegovom životu prema Kristu je glavni smisao i najljepša radost. U današnjim vremenima, kada duhovna dimenzija čovjeka često nema nikakvog značenja, pomoći nekome da je pronađe najveća je radost.
Autor: Valentina Gusić