Henrik Ivan Damjanović ušao je u novicijat reda cistercita u teritorijalnoj opatiji Wettingen-Mehrerau u Austriji nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu. Svečane zavjete položio je 2002, a godinu dana nakon toga primio je sveti red đakonata. Studij je završio 2007. u Rimu naslovom magistra znanosti. Od 2010. nalazi se u Beču.
Važnost Pape
Budući da sam rođen nakon stupanja pape Ivana Pavla II. u pontifikat, na svoj određeni način, pojam papinstva i predodžbu o njemu stekao sam upravo kroz blaženog Ivana Pavla II. Ne samo teološko-teoretski, već sam konkretno s njim poistovjećivao i samog svetog Petra. On je jedan otac koji zrači univerzalnošću i koji tu univerzalnost živi. Sveti je Otac, naime, pojam poštovanja i to dubokog poštovanja prema svakom čovjeku i prema svemu stvorenomu, kao i prema Stvoritelju.
Naravno da postoji razlika u mnogočemu kada nekoga sretnemo kroz priče, slike ili televiziju od onoga kada ga osobno sretnemo i osjetimo zračenje osobe o kojoj govorimo. Imao sam priliku susresti se s Ivanom Pavlom II, i to više puta, u službenim prilikama i jednom neposredno.

Prvi susret s Ivanom Pavlom II.
Kada govorim o susretu s blaženim papom, ne mogu govoriti samo o jednom susretu i to onom kada sam imao čast đakonirati u bazilici svetog Petra, već moram spomenuti prvi susret s njim koji sam doživio još kao sjemeništarac. Taj se zbio 10. rujna 1994. Na mene je veći utisak od same mise na Hipodromu ostavio dolazak svetoga oca u katedralu i molitva Večernje koju je predmolio. Tomu je možda razlog i distanca i umor koji sam doživio na Hipodromu. Ulazak u prepunu katedralu, pljesak vjernika, orgulje te potom večernja molitva Crkve sa svojim prvosvećenikom. Sama njegova nazočnost i određena spontanost, smiješak na licu, sve mi je to ostalo duboko ocrtano u pamćenju. Tada nisam razmišljao o nekom možda politički važnom događaju za Hrvatsku, kako se to često naglašava, već mi je bilo drago što smijem biti tako blizu čovjeku, koji kao nasljednik svetog Petra i namjesnik Kristov na Zemlji vodi Crkvu, nas vjernike. Nakon mise na Hipodromu, oltar (replika krstionice kneza Držislava) i tron deponirani su na Šalatu gdje sam kao sjemeništarac bio na školovanju. Tada sam, u početku s velikim strahopoštovanjem, dodirnuo taj tron, nisam se usudio sjesti na njega, iako je bilo moguće, i molio sam se da Svemogući učvrsti moje zvanje, da mi učvrsti vjeru, te da postanem cistercit.

Susret u Rimu 2005.
Moj osobni susret s Ivanom Pavlom II. zbio se jedanaest godina nakon tog prvog, gdje sam kao cistercitski monah i đakon asistirao 2. veljače 2005, dva mjeseca prije smrti toga velikana, u bazilici svetoga Petra. Naime, 2003. poslan sam na magisterij na Papinski liturgijski institut sv. Anzelma u Rimu, gdje sam ostao nekoliko godina. Budući da je 2. veljače posvećen redovničkom životu, običaj je da đakoni na pontifikalnoj misi u bazilici svetog Petra budu dvojica redovnika. Sa mnom je bio još jedan đakon, Talijan iz kongregacije Palotinaca. Njegova je dužnost bila naviještanje svetoga evanđelja, dok sam ja bio prvi asistent kod oltara. Tri smo sata prije početka bogoslužja imali pripremu pred papinom sakristijom kod oltara gdje se nalazi Pietá. Svetoga oca dovezli su nekoliko minuta prije mise, tako da smo ga vidjeli tek u formiranju procesije. Na prvi pogled osjećao sam sažaljenje prema papi Ivanu Pavlu II. Činio se tako ispaćenim i iscrpljenim, ali mu se na licu čitala i snažna volja i želja da bude među nama unatoč bolovima i teškoćama. Nije mogao služiti misu, već je imao posebno mjesto ispred oltara. Međutim, ono što me dirnulo najviše od svega i u meni izazvalo strahopoštovanje prema tom čovjeku bilo je kada sam mu donio Presveto Tijelo Kristovo za pričest i kada je taj slabi, krhki starac s tolikom pobožnošću, klečeći, jedva jedući hostiju, primio Tijelo Kristovo.
Nakon mise, pozdravili smo ga poljupcem u ruku. Budući da je bio izmoren, zamolili su nas da pozdrav bude kratak. To cijelo iskustvo u meni je ostavilo nezaboravan pečat, taj će sveti čovjek ostati uvijek u mom srcu.

Joseph Ratzinger posjeduje spontanost srca
Budući da prije studija u Italiji nisam imao prilike učiti talijanski, došao sam mjesec dana prije početka studija u Vatikan, u Campo Teutonico gdje sam prebivao i pohađao tečaj talijanskog jezika. Svaki četvrtak, tada još kardinal, Ratzinger je služio misu na njemačkom jeziku za hodočasnike iz zemalja njemačkog govornog područja. Nakon mise dolazio bi kod nas, u Campo Teutonico, na doručak. Budući da se znalo da jako volim i cijenim sv. Benedikta i benediktinski način života, rektor me postavio nasuprot uzoritom kardinalu. Kao mladom teologu u meni je to izazvalo, ako smijem reći, određeni strah. Prije susreta sam se osjećao kao na ispitu. Međutim, sam njegov dolazak za stol te ljupka primjedba o cistercitima i pohvala što sam u habitu uklonila je sav strah. On je upravo u svojoj jednostavnosti svjedočio jednostavnog Krista.
Četiri sam mu puta asistirao kao đakon i dijelio doručak i svaki je put je bio onaj jednostavni sluga Božji. Upravo je najveći bio i najjednostavniji. Za razliku od blaženog Ivana Pavla II. koji je svojom spontanošću uspijevao pokrenuti srca ljudi, Joseph Ratzinger ima spontanost jednostavnosti ljubavi, koju čovjek u njegovoj nazočnosti itekako osjeća.

Božićna čestitka
Za Božić kada sam već živio u generalnoj kući reda cistercita, napisao sam kardinalu Ratzingeru kratku božićnu čestitku. U njoj sam napisao: „..Isus Krist je u jednostavnosti došao na svijet, rodio se u štalici, ne u palači ... i kroz Vas i Vašu jednostavnost sam upravo osjetio Kristovu nazočnost, hvala Vam na tome i sretan Vam Božić, blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista.“ Iako nisam ni slutio da bi mi kardinal Ratzinger odgovorio na nju, nakon kratkog vremena, iza Božića dobio sam prekrasnu čestitku ispisanu na latinskom jeziku. Nisam poslao svoju adresu, ali je on od svoga tajnika tražio da me pronađe te mi na nju poslao odgovor.

Molitva za dvojicu papa
Zahvalimo Svemogućemu za svjedoke njegove ljubavi, za obojicu papa koje smo doživjeli te molimo i dalje da njegovi službenici svjedoče njegovu Ljubav u ovome svijetu koji je bez ljubavi.
Autor: H.I.D.