Bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici
Emilio Marin bivši je veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici koji je tu dužnost obnašao od prosinca 2004. do ožujka 2011. Inače, Marin je radio kao muzejski savjetnik i redoviti je sveučilišni profesor. Od 7. ožujka 2003. redoviti je inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za humanističke znanosti te je promoviran za počasnog doktora Sveučilišta u Parizu 2005. Marin je nedavno u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održao predavanje pod nazivom „Papa Benedikt XVI. – nasljednik blaženog Ivana Pavla II. i francuski akademik“.
Radosno služenje pape Benedikta XVI.
Tako značajan pohod Hrvatskoj već drugog pape u našoj suvremenoj povijesti, pa osobito i sam profil i djelo Benedikta XVI, mogli bi biti povod nizu predavanja i raznim pogledima na pontifikat pape – kako se to prije svečano govorilo – sretno vladajućeg! Ali danas takva sintagma nije više u prvom planu: možda je prikladnije kod Benedikta zamijeniti „sretno“ za „radosno“, a „vladajućeg“ za „služećeg“. Naime, pretpostavljam da bi analiza Benediktova rječnika pokazala da je najčešća riječ koju on rabi „radost“, a već je od prvog dana papinstva pokazao da je njegovo „vladanje“ – „služenje“; ne samo zbog onog skromnog a svečanog općeg papinskog naziva „Sluga slugu Božjih“, već i zbog osobne predanosti da služi Crkvi i čovjeku.
Rekoh, od prvog dana! Da, Hrvatska pošta, u očekivanju Benediktova pohoda upravo je objavila prigodnu marku koja likovno dojmljivo ponovo uprisutnjuje onaj dan 19. travnja, prije 6 godina i mjesec dana, kada je s balkona Sv. Petra novoizabrani Papa bio prvi put pred Rimom i Svijetom. Kao „službenik“ i „radnik“ u „vinogradu Gospodnjem“, u svom odijelu, onom radnom, crnom, zatečen izborom, ali u duhu „služenja“ navukao je preko svog radničkog odijela svečano pontifikalno i krenuo za zlatnim križom. Taj trenutak – koji su ovjekovječili svi svjetski mediji – prikazala je i Hrvatska pošta na prigodnoj marki. Papa je prikazan izvorno, svježe i dobrodušno, bez retuša, kako su ga neki htjeli prikazati kada su bijelili crne rukave njegove odjeće. Ali to je trenutak, koji je – makar se meni čini – emblematičan za papu Benedikta XVI. To je Joseph Ratzinger koji je postao Benedikt XVI.
Ali nije samo slika ta koja je bila emblematična, bila je to i tada izgovorena riječ, a riječ je za Ratzingera važnija od slike, jer – ne zaboravimo – „u početku bijaše Riječ“. Osim onoga što je novoizabrani papa kazao o sebi kao „skromnom radniku u Gospodinovu vinogradu“, kazao je odmah i to da su kardinali izabrali njega nakon „velikog pape Ivana Pavla II“. I tako se odmah definirao kao nasljednik Ivana Pavla II, ne samo po kronološkom faktu, već i po određenju koje je dojučerašnji prefekt zbora za nauk vjere, dakle onaj kojemu je zadaća da čuva nepogrešivost katoličkog pravovjerja, izrekao Urbi et Orbi, gotovo kao anticipaciju beatifikacije koju će izvršiti šest godina kasnije, ne zaboravljamo, na dan sprovodnih svečanosti za Ivana Pavla II. kada je kao dekan Kardinalskog zbora, u homiliji zaključio: „Možemo biti sigurni smo da je naš voljeni papa sada na prozoru kuće Očeve, da nas vidi i da nas blagoslivlja.“ Nije to kod takvog govornika bila stilska fraza, nije bila ni ponesenost trenutkom, nije to bilo ishođeno od tolikih transparenata „Santo subito!“ Ne, to je nepogrešivo, gotovo anticipirajući svoje papinstvo, zaključio i odredio kardinal Ratzinger. I od toga trenutka, on je postao nasljednik blaženog Ivana Pavla II.

Susret s papom Ivanom Pavlom II.
Moj prvi osobni susret s Papom Wojtyłom zbio se 22. studenoga 1993. u Papinoj knjižnici u Apostolskoj palači u Vatikanu, u povodu priprema tada predstojećeg Jubilarnog međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju Split-Poreč 1994. Drugi se susret s Papom Wojtyłom zbio 22. veljače 1995, u dvorani uz Aulu Pavla VI, nakon opće audijencije, dakle, nakon uspješno održanog tog XIII. kongresa. Treći susret s papom Wojtyłom bio je najduži, bio sam papi tumač u katedrali i na Peristilu Dioklecijanove palače u Splitu, za vrijeme njegova drugog pohoda Hrvatskoj, kada je 4. listopada 1998. pohodio i Split. A onda su došla tri susreta veleposlanika s papom Wojtyłom! O tome kako sam doživio Wojtyłu, poglavito na kraju pontifikata, i Benedikta XVI. na početku pontifikata, može se pročitati u maloj knjizi, objavljenoj prvo u nakladi Lateran University Press, Ho conosciuto due papi, u Rimu, 2008.

Joseph Ratzinger kao pobratim
U petom razredu Francuske akademije znanosti i umjetnosti, 1992, kao redoviti inozemni član bio je izabran kardinal Joseph Ratzinger, koji je i nakon izbora za Papu 2005, po vlastitoj želji, ostao članom te Akademije, što je suprotno uobičajenoj papinskoj praksi da – jednom papa – osoba više ne figurira, a još manje sudjeluje u tijelima gdje je dotad bila.
„Mon cher confrčre“, kazao je kardinal Ratzinger, membre de l'Institut, svom bratimu u drugom razredu za humanističke znanosti; tako se međusobno oslovljavaju francuski akademici. Međutim, pripovijest o Papi „subratu“ doista je dojmljiva. umjesto da je prepričavam, radije bih naveo kako sam opisao susret s novoizabranim Papom u proljeće 2005. u hrvatskoj varijanti knjige Upoznao sam dva pape.
„Htio sam i započeo nešto uime Hrvatske. Ali, kao da je to bilo nepotrebno i znano. Čuo sam Njegov glas kojem kao da je bila suvišna najava šefa protokola, na francuskom jeziku otprilike: evo, konačno smo zajedno tu. Pitao me kako ide naša naronitanska izložba (sic!) i dokad je otvorena. Nadodao sam onda nešto o čemu sam mislio i govorio, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko dana u Rimu s dvojicom iz mog razreda Francuske akademije znanosti i umjetnosti, a znao sam da On do toga drži; rekao sam otprilike da je Institut sigurno ponosan te da bi neki njegovi članovi u neko dogledno vrijeme rado došli na susret i na neki razgovor s Njim, svojim – ako se to još smije kazati – confrčre... Benedikt XVI. odgovorio je pozitivnom gestom svojih nježnih očiju i kazao: „Merci, mon cher confrčre!“ Papa, moj pobratim!“

Benedikt XVI. poznaje Hrvatsku
Benediktu XVI. Hrvatska je poznata i bliska, zna za njezinu povijest u okviru europskog Zapada, poznata mu je i njezina situacija na Jadranu kao dijelu Sredozemlja i u Srednjoj Europi. Imamo i starokršćansku baštinu pa i onu najveću, nakon Rima, pisanu baštinu Salone, u kamenu uklesanu, upravo objavljenu u Zborniku, koji smo imali čast uručiti Njegovoj Svetosti, lani 1. prosinca.
Ako postavite pitanje, koja država u okviru zapadnog svijeta, unutar slavenske populacije ima kontinentalni i mediteranski dio – to je Hrvatska. Ako gledate Mediteran, poglavito njegovu povijesnu zapadnu hemisferu, ono je podijeljeno između latinskih i arapskih naroda, a jedini značajni slavenski dio Sredozemlja hrvatski je dio. I tu mi se čini da je velika snaga Hrvatske, u tom suodnosu europskog kontinenta i Sredozemlja. Vjerujem da bi tu Hrvatska imala mnogo za reći i da će reći i u budućnosti, primjerice u okviru Europske unije, kao i nove Unije za Mediteran, kao što je to govorila u svojoj prošlosti. Zato i s tog specifičnog vida i u ovom povijesnom trenutku pohod Benedikta XVI. Hrvatskoj dobrodošao je!
Autor: Emilio Marin