Volonteri u press centru pokazali izvrsnost
Jerko Valković viši je asistent pri katedri moralne teologije na Teologiji u Rijeci te je član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKR-a i IKA-e pri HBK-u. Bio je voditelj riječkog press centra iz 2003. za vrijeme pohoda Ivana Pavla II. te je s portalom Papa.hr podijelio svoje dojmove rada ovogodišnjeg press centra. Valković iz prve ruke govori o susretu s mladim volonterima i radu „iza kamere“.

Ako se dobro sjećam čini mi se da je baš veliki Ciceron spomenuo da bi prije svake važnije odluke, kao i promišljene izjave, trebalo izbrojiti barem do dvadeset. Očito je htio reći da je dobro, gotovo nužno, znati pričekati i odvojiti vremena kako bi misao sazrjela, slikovito rečeno, kako bi i ona prešla svoj put i izbjegla opasnost površnosti. Stoga znam da će za detaljniji osvrt na netom završen Papin pohod trebati više vremena i da će – „ciceronski“ rečeno – trebati izbrojiti do dvadeset.
Načini na koji se doživio ovaj Papin pohod našoj zemlji i Crkvi u našem narodu su veoma različiti. Oni koji su ovaj pohod pratili preko televizije doživjeli su ga na svoj način, oni koji su sa svojom obitelji sudjelovali na nedjeljnoj misi na Hipodromu opet drugačije, a i mladi koji su zajedno s prijateljima ili prijateljicama boravili na glavnom zagrebačkom trgu mogli bi iznositi svoje viđenje i svoje doživljaje. Podsjećam na različitost događaja i iskustava jer mi se čini da je jedna oveća grupa, prvenstveno mladih, Papin dolazak doživjela na jedan poseban način. Mislim pritom na volontere i to bez obzira oko čega su bili angažirani. Zašto?
Ponajprije, za njih ovaj pohod nije trajao samo od dolaska Svetoga Oca pa do trenutka povratka zrakoplova prema Rimu. Za njih je pohod započeo mnogo prije. Dovoljno je samo prisjetiti se brojnih okupljanja, planiranja, raspoređivanja, određivanja prioriteta, kao i eventualnih alternativa jer se redovito moralo misliti i na to da nešto može krenuti u neželjenom pravcu. Sva su ta okupljanja bila ne samo priprava za nešto što će se dogoditi, već se sam pohod – i kroz tu pripravu – na svoj način događao. Oni su u taj događaj, u tu pripravu ugrađivali svoje sposobnosti i darove, darovali svoje vrijeme uz ponekad nemala odricanja. Oni su jednostavno ugradili same sebe. Kroz promišljanje i pripravu na ono što će se dogoditi, mogli su naslutiti i otkriti i ono što se događa „iza kamere“, što je cjelokupno iskustvo otvaralo za nove dimenzije.
Moj doživljaj ovog Papina pohoda povezan je s događanjima u press centru gdje sam imao prigodu biti zajedno s profesorima, studenticama i studentima koji su profesionalno, ali povrh toga zdušno obavljali veoma odgovoran, a ponekad nimalo lak novinarski posao. Moram priznati da mi se misao nekako spontano vraćala na prevruće lipanjske dane 2003. kada je – sada već blaženi – Ivan Pavao II. pohodio Rijeku prilikom svoga stotog putovanja izvan Italije. I tada sam bio u stalnom društvu s novinarima kao voditelj press centar u Rijeci. Na sličan smo način i tada angažirali dvadesetak studentica i studenata. Veoma mi je teško govoriti o različitosti ovih pohoda (možda su najuočljivije drugačije okolnosti i različita „koncepcija“ samoga pohoda jer je Papa tada pohađao i druge gradove). Međutim, zanos i ljubav kojom su se u rad press centra uključili mladi neizbrisivo su ostali u mome sjećanju. To je sjećanje i taj osjećaj u meni opet ovih dana oživio i na tome bih želio zahvaliti.
Upravo zato – bez obzira na trud koji je svaki djelatnik uložio u ovaj pohod – na koncu se osjećam bogatiji i obdareniji iskustvom zajedništva i povrh svega svjedočanstvom da mladi nose u sebi veliku snagu i da im se treba vjerovati. Vjerujem da je to i bila jedna od važnijih poruka Papina posjeta.
Autor: Jerko Valković