Knjiga prikazuje rukopise ukrašene minijaturama iz fonda Sikstinske kapele (koji je u Vatikansku biblioteku stigao poslije 1870), a potječu iz razdoblja između XV. i XIX. stoljeća. Rukopisi sadrže skladbe koje su papinski pjevači izvodili tijekom svečanih liturgijskih slavlja, koja su se održavala u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, Pavlinskoj kapeli na Quirinalu, u Vatikanskoj bazilici.

Sikstinski glazbeni zbor (koji je preustrojio Siksto IV., 1471 – 1484.) činili su pjevači iz različitih zemalja (Francuske, Flandrije, Njemačke, Španjolske, te lokalni pjevači), koji su imali obrazovanje srednjovjekovnih glazbenika (bili su, dakle, skladatelji, kantori i izvođači). Naručitelji, i istodobno primatelji, bili su papinski dvor i kapela, a skladbe su često bile jedincate, jer su bile posvećene papama i kardinalima, isključivo za njihovu uporabu. Među skladateljima su glazbenih djela: G. Dufay, Carpentras, J. Desprez, G.P. Palestrina, G. Allegri. Kodekse su prepisivali krasopisci, bili su bogato urešeni (minijature na čitavoj stranici ili samo na početnim slovima, obično s temama nadahnutima Starim i Novim Zavjetom, i povezanima s tekstom), te ukrašeni grbovima naručiteljâ i bogatim uvezom. Među najraskošnijima nalazi se nekoliko njih koje su skladatelji ili voditelji zborova posvetili papi.

Autorica kodekse predstavlja u kronološkom redu, počevši od onih iz XV. stoljeća (Pietra Barba, naslovnoga kardinala Svetoga Marka, 1451 – 1464.), kojih je mali broj (možda zbog povijesnih zbivanja, ali ne nužno i zbog slaboga stvaranja), pa do onih ih XIX. stoljeća (Pija IX.). Pozorna analiza minijatura omogućuje prepoznavanje umjetnika i zemljopisnih područja na kojima su oni nastali, točno ocrtavajući glavna obilježja rukopisa Sikstinske kapele u svakom razdoblju (od bogatstva bojâ i zlata iz XV. i XVI. stoljeća, do prevladavajućega rabljenja crteža i važnosti grbova naručitelja u XVII. stoljeću, te povratka, u sljedećim stoljećima, na renesansne minijature).

Knjiga je tiskana na papiru iz Fabriana koji ima odlike vrlo staroga papira i u istom je formatu kao i originali (prostorne stranice omogućivale su članovima zbora lako čitanje iz samo jednoga primjerka otvorenoga na stalku); uvezana je u kožu i ručno šivana.