Sveti Oče!

Zovem se Daniel Vorih i student sam 5. godine povijesti i geografije u Zagrebu. Najstarije sam dijete u šesteročlanoj obitelji. Odgajan u katoličkoj vjeri, već sam u djetinjstvu počeo ministrirati, a roditelji su me poučavali svakodnevnoj molitvi. Ipak, u srednjoj školi, u mom duhovnom životu sve je krenulo naopako. Počeo sam izlaziti, piti, pušiti, ljenčariti i provoditi se.

Crkva i govor o vjeri postali su mi dosadni kao i propovjedi koje sam slušao. U sve sam sumnjao. Roditelji su me prisiljavali na sv. Misu, ali mi nisu mogli prenijeti oduševljenje. Mislio sam: "Kakav je to Bog kojeg moram na silu voljeti i koji me prisiljava na misu, koji mi stalno nešto zabranjuje?" Lutao sam gladan ljubavi. Tek odlaskom na studentski vjeronauk, u istoj molitvenoj zajednici u kojoj su se moji roditelji upoznali, otkrio sam po životu jednog svećenika da se Boga može susresti i zavoljeti.

Nakon dugog traženja i lutanja jednog sam se dana prvi puta našao u kapelici pred izloženim Presvetim Sakramentom. Tu sam u tihoj molitvi doživio da je Bog živ, spoznao sam svu težinu grijeha što ga do tada nisam osjećao i spontano zavapio: "Isuse, zoveš me cijeloga života i ja ti se ne odazivam, ali evo me, tu sam". Tada, kao da sam dotaknuo nebo. Osjetio sam neopisivu ljubav, susret s osobom koja dotiče cijelo moje biće i čisti dušu. Bio sam spreman umrijeti u tom trenutku. Bio sam prožet neopisivom radošću. Nikada to neću zaboraviti jer mi je taj susret iz temelja promijenio život.

Upisao sam drugi fakultet, počeo redovito moliti. Osjećao sam se spremnim sve učiniti za Isusa prema kojemu sam dotada bio ravnodušan i kojeg sam se bojao, jer sam mislio da će mi susret s njime uništiti život, da ću izgubiti sebe, da me nitko u društvu više neće prihvatiti. No, otkrio sam kako je sve to bila ogromna laž jer sam upravo u susretu s njime dobio ljubav, radost, mir, smisao života, prijatelje, nebrojena poznanstva i iskustva.

Nakon 4 godine traženja i molitve dobio sam odgovor na misi u nedjelju Dobrog Pastira - postati svećenik Katoličke Crkve. Odlučio sam dopustiti da proteče neko vrijeme kako bih se učvrstio u svojoj odluci. Što je vrijeme više odmicalo bio sam sve sigurniji u Isusov zov: Biti svećenik! To oduševljenje i radost za poziv kojeg sam se bojao i mislio da ga nisam dostojan traje do danas.