Novinar Aldo Sinković za Papa.hr

Dugogodišnji suradnik Radio Vatikana u hrvatskoj redakciji, Aldo Sinković, za Papa.hr progovorio je o svom radu, poznanstvu s četiri pape, te o političko-društvenim odnosima Svete Stolice. Iz prve ruke Sinković donosi pregled važnih političkih događanja u Vatikanu i pojašnjava što se to događalo u Rimu za vrijeme Domovinskog rata.

U Rim sam stigao iz Pazina, gdje sam završio veliku maturu, još davne 1958. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana završio sam, kao pitomac Papinskog zavoda "Germanicum et Hungaricum", filozofiju i stekao bakalaureat teologije, a na rimskom sveučilištu "La Sapienza" književnost i filozofiju.


Usmjerena pozornost prema medijskom istupu Vatikana

U međuvremenu je došlo i do Drugog vatikanskog koncila, što je bilo vrlo zanimljivo jer su se sučelile dvije struje: konzervativci i progresisti, a u raspravama su sudjelovali i naši biskupi. S jedne strane ondašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Šeper, a s druge splitsko-makarski
nadbiskup Frane Franić. Sudjelovati u prilično oštrim raspravama među biskupima za mene je bila prava novina, a još zanimljivije bile su teme rasprava.

Nakon Drugog vatikanskog sabora Crkva je osjetila potrebu pravodobnog i temeljitog informiranja javnosti o vjerskim zbivanjima pa je Sveta Stolica posebnu pozornost posvetila i Vatikanskom radiju - Radio Vatikanu, dajući mu novo sjedište i nova sredstva. Osnovan je i Tiskovni ured Svete Stolice koji je informirao, i to ne samo akreditirane novinare (danas ih ima oko 350 iz svih krajeva svijeta i najrazličitijih svjetonazora), o svim zbivanjima i pothvatima papinske države. Današnji ravnatelj tog ureda je otac Federico Lombardi, a ranije su tu službu obavljala tri laika.

Već je ranije u Vatikanu postojao poluslužbeni dnevnik "L'Osservatore Romano" koji i danas na talijanskom izlazi svakodnevno, a na poljskom, njemačkom, engleskom, francuskom i španjolskom jeziku jednom na tjedan. U više navrata sam, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, u talijanskom izdanju dnevnika izvještavao o događajima u Crkvi u Hrvata. Rado su prihvaćali vijesti, kao što je to činio Bilten Vatikanskog radija, "Radiogiornale".

Posljednjih godina rada na Vatikanskom radiju bio mi je povjeren prijenos emisije na talijanskom jeziku "Europa bez zidova - od Dunava do Egejskog mora, prijedlozi za mir". U toj emisiji, namijenjenoj talijanskoj i međunarodnoj publici u kojoj su sudjelovali diplomatski predstavnici, stručnjaci, političari i novinari, obrađivali smo gospodarske, političke, kulturne i vjerske probleme zemalja jugoistočne Europe (Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Albanije, Bugarske, Makedonije i Grčke). Moram priznati da je to bila dobra škola jer su u emisijama uz novinare sudjelovali diplomatski, politički i gospodarski predstavnici. Čovjek na taj način ima priliku dobiti jasnu i potpunu sliku zbivanja oko razvoja tih predjela Europe.

Tijelo koje službeno izvješćuje javnost o pothvatima Svete Stolice su "Acta Apostolicae Sedis" koja izlaze mjesečno i prenose samo službene dokumente i stajališta raznih tijela Vatikana. Osamdesetih godina uspostavljena je i televizijska postaja "Centro televisivo Vaticano" koja snima sve Papine nastupe, od primanja i audijencija sve do misa i drugih liturgijskih slavlja pa čak i, u suradnji s mjesnim televizijskim postajama, Papina putovanja.


"Pratio sam pontifikat četiri pape"

Kao i u svim poduzećima tako i na Radio Vatikanu, gdje radi oko 500 namještenika - polovica su novinari, a polovica tehničko i administrativno osoblje, bilo je lijepih, teških i žalosnih trenutaka. Moram priznati da su najljepši i najzanimljiviji trenuci proživljeni uz sinode, apostolska putovanja i izbora papa. Tijekom moje suradnje na Radio Vatikanu izabrana su četiri pape: Pavao VI, Ivan Pavao I, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. U izborima ovih posljednjih papa sudjelovali su i hrvatski kardinali: Franjo Šeper, Vinko Puljić i Josip Bozanić pa je hrvatska redakcija na Radio Vatikanu do informacija dolazila iz prve ruke.

Najteže je bilo raditi tijekom Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini jer se u domovini mnogo očekivalo od nas, a vijesti koje smo dobivali bile su nepotpune i ponekad iskrivljene. Najgore je bilo što vrlo često nismo nailazili na razumijevanje ni kod kolega drugih sekcija, pa čak ni u upravi koja je bila uvjerena da bolje poznaje stanje od nas. Stoga sam odlučio otići na tri mjeseca pomagati Hrvatskom Caritasu koji je onda vodio mons. Vladimir Stanković. Tako sam na licu mjesta mogao upoznati dramatično stanje. Svako sam jutro za jutarnji program na talijanskom jeziku izvještavao o najvažnijim događajima. S papom Ivanom XXIII. susreo sam se 1960. nakon mise zadušnice za pokojnog kardinala Alojzija Stepinca u bazilici sv. Petra. U tri navrata imao sam priliku rukovati se i s papom Pavlom VI.


Susreti s Ivanom Pavlom II.
Ivana Pavla II. upoznao sam već na početku njegove službe kad sam pratio neke službene osobe u audijenciju, a posjetio nas je i na Radio Vatikanu. S njime sam se susreo barem pedeset puta. Za mene je on bio izvanredna ličnost koja je preusmjerila povijest 20. stoljeća. Čovječanstvo će mu, sigurno, biti zahvalno za mnoge njegove pothvate. Probudio je Crkvu iz sna i sigurno je i sada, kao blaženik, prati s neba.

Papu Benedikta XVI. poznavao sam još kao pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Bio je jednostavan. Znali smo ručati u istim restoranima u Borgo Pio pokraj Vatikana jer on nije imao kuharice pa je često, sam ili u društvu, zalazio u te restorane. Stanovao je izvan Vatikana, blizu ulaza sv. Marte. Poznato je da je primanja hodočasničkih skupina sveo na minimum. Tijekom njegovog šestogodišnjeg pontifikata dva puta sam imao prilike susresti se s njime.


Pogled unatrag

Teško je današnjim medijskim djelatnicima objasniti način rada u medijima prije tridesetak godina kada smo morali trčati za vijestima starima i po tjedan dana. Izgledalo bi čak i smiješno. Već prije Velikog jubileja 2000. Vatikan je uveo običaj da novinarima unaprijed stavi na raspolaganje papine govore i dokumente. Tako da se danas novinari mogu spremiti te pravovremeno i potpuno izvještavati o Papinim nastupima, posebno izravnim prijenosima. Jedna druga zanimljiva stvar, koja i meni izgleda nevjerojatna, jest posvemašnje povjerenje crkvenog vodstva i uprave Radio Vatikana u novinarsko prenošenje vijesti i komentara. Tijekom 36 godina djelovanja u toj ustanovi, samo smo jednom od Državnog tajništva dobili zahtjev da prevedemo jedan komentar zbog kojeg je ondašnji veleposlanik pri Svetoj Stolici protestirao u Vatikanu te se htjelo znati o čemu se radi. Tijekom Titovog posjeta i susreta s papom Pavlom VI. preporučili su nam, a ne naredili, da budemo oprezni, te da u eter pustimo i dio Titova govora. Inače nije nikada bilo nikakve cenzure. To su mi potvrdili i kolege s drugih programa, posebno njemačkog, koji zna biti vrlo kritičan i o nekim događanjima u samom Vatikanu. Kritike dolaze više izvana jer se Radio Vatikan, koliko god to izgledalo nevjerojatno, ipak sluša.

Radio Vatikan osnovan je zaslugom Pape Pia XI. i talijanskog stručnjaka Gulielma Marconija početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, nakon uspostave Vatikana kao države u današnjem obliku. Najprije su se periodično prenosili papini nastupi, a potom sve češće i vijesti, ali samo na latinskom jeziku. Tijekom Drugog svjetskog rata vatikanski je radio postao ne samo sredstvo izvještavanja o ratnim zbivanjima, već i, u suradnji s Crvenim Križem, sredstvo za povezivanje zatočenika, izbjeglica i prognanika s njihovim obiteljima i rodbinom. Tako su nastajale sekcije ili odjeljenja u obliku redakcija na francuskom, engleskom, talijanskom, španjolskom, portugalskom i drugim važnijim jezicima. Zaslugom rektora zavoda sv.Jeronima, mons. Đure Mađerca, povremeno se prenosilo i na hrvatskom, kao i na drugim manjim jezicima.


Hrvatska redakcija pri Radio Vatikanu

Na hrvatskom se gotovo redovito počelo prenositi oko Božića 1947, te se tako počela razvijati i hrvatska sekcija u koju sam se, krajem šezdesetih godina, i ja uključio. Od onda se na hrvatskom jeziku emitira svakog dana. U posljednje se vrijeme emitira i preko satelita te interneta, a program preuzimaju i brojne radiopostaje u zemlji, počevši od Katoličkog radija, Radio Marije pa Radio Međugorja "Mir" i sarajevskog katoličkog radija Vrhbosna. Hrvatski mediji program emitiraju u različito vrijeme, što je vrlo pogodno zaslušatelje. Inače, postoji suradnja i s nekim drugim hrvatskim medijima, posebno s Katoličkom informativnom agencijom "IKA" , televizijskom emisijom "Mir i dobro" , "Glasom Hrvatske" Hrvatskog radija i slično. Radio Vatikan dnevno emitira na četrdesetak jezika.


Vanjsko-politički odnosi Svete Stolice

Zahvaljujući svojim apostolskim nuncijima, Sveta Stolica pomno prati i politički razvoj u pojedinim zemljama. Mislim da je to dobro i neophodno. Ne miješa se u političke poslove stranaka ni zemlje ukoliko postupci pojedinih državnika i vladara ne krše etička načela. U suprotnom, diplomatskim putovima poduzima korake kako bi se na vrijeme izbjegle posljedice tih postupaka. Međunarodna diplomacija veoma cijeni Papine nastupe, osvrte, primjedbe i opomene. Naravno, nekim strankama to ne odgovara pa ga kritiziraju. To međutim ne znači da je to loše. Uostalom, opominjanje je njegova dužnost. Mislim da to čini vrlo pristojno što se, međutim, ne odražava uvijek u kritikama onih koji su suprotnog mišljenja. Papine enciklike socijalnog obilježja služe kao priručnici i na brojnim laičkim sveučilištima.

Kao što sam već rekao, tijekom Drugog vatikanskog koncila osnovan je Tiskovni ured Svete Stolice, pri kojem je akreditirano oko 300 i više novinara najrazličitijih struja iz cijelog svijeta. Talijanski, španjolski, američki, francuski, pa čak i njemački mediji imaju vlastite stručnjake za crkvena pitanja zvane vaticanisti - "vatikanolozi". Tiskovni ured daje tim novinarima dokumente i informacije o svim Papinim susretima, govorima i stajalištima o pojedinim pitanjima kao i dokumente pojedinih ustanova Svete Stolice, koji obično predstavljaju pročelnici kongregacija, vijeća ili drugih nadležnih tijela. Te dokumente stavljaju i na internet kako bi svima bili dostupni. Potrebno ih je samo proučiti, a za to je potrebno vremena.

Autor: Aldo Sinković