Kako je vjera promijenila život Ante Mikića?

Glavni urednik Hrvatskoga katoličkog radija Anto Mikić u razgovoru za papa.hr o značenju vjere u svom životu odgovorio je i na mnoga druga pitanja te dao nadu za moguće značenje dolaska Svetog Oca, a to je poticaj za obnovu zajedništva hrvatskih obitelji unutar njih samih, ali i međusobno te kao društva u cjelini.

Papa.hr: U nedavno objavljenom komentaru govorili ste o značenju vjere u vašem životu, možete li nam reći na koji ste način bili pozvani vjerovati i kako biste mogli posvjedočiti o prisutnosti Gospodina na vašem životnom putu? Koliko Vam vjera znači u životu?

A. M.: Danas mi znači mnogo, i posljednjih nekoliko godina mi je značila mnogo. Osjećam je, naprosto, kao dio svog identiteta, kao dio sebe bez kojeg ne bih mogao živjeti. Nije, naravno, oduvijek bilo tako. Potječem iz jedne tradicionalne katoličke obitelji u kojoj se vjera smatrala nečim samim po sebi razumljivim i u samom vjerskom, ali i više u kulturološkom smislu. Vjernički život se sastojao od redovitih odlazaka na svetu misu i na vjeronauk te od priprema za sakramente koje kao djeca primamo. Ne bih rekao da me vjera u tim danima duboko zahvatila, nego je bila samorazumljivi dio mog postojanja. No, kako život ide i piše stranice koje čovjek nekad ne može do kraja razumjeti, kamoli predvidjeti, ja sam se s pravim smislom vjere suočio kroz svoje veliko životno iskustvo. Oženjen sam, danas otac trojice sinova i jedne kćeri koju sam izgubio, a o kojoj sam ponešto pisao u spomenutom komentaru. Mogu reći da je iskustvo suočavanja s njezinom bolešću i u konačnici s njezinom smrću odigralo veliku ulogu u mom životu, a osobito u mom vjerničkom životu. Te tri godine njezinog boravka u bolnici, susretanja s patnjom u njezinom najintimnijem obliku – s patnjom svog vlastitog djeteta prolazile su na čudesan način. Nije se sve zbivalo odjednom, Bog čovjeka pedagoški, onako kako samo on to zna, priprema na njegov križ, i to ne veći od onog koji čovjek može nositi u danom trenutku. Ja sam prošao školu vjere, vjerojatno najtežu moguću, ali i vrlo uspješnu. I ne samo ja, već i moja supruga.

Vjera nam je u tim trenucima bila najvažniji oslonac u životu, a i danas je vrlo živo osjećam. Danas mogu reći i to da je ona jedan stalni odnos, osjećaj da u svakom trenutku svog života imate nekoga na koga se možete osloniti. Za mene je ta osoba Isus Krist. Ja sam Njega doslovno osjećao kao nekoga tko je sa mnom, meni blizu, tko mi pomaže kroz tu patnju. A i neke čudesne reakcije mog djeteta, djevojčice koja je imala četiri godine i tri mjeseca kad je umrla, nisu se mogle objasniti nego uistinu kao neke poruke koje sam preko nje primao. Bile su doista neprimjerene djetetu te dobi i sasvim neočekivane. Bile su to tri najvažnije godine u mom životu koje su me odredile kao osobu i kao vjernika. Jer unatoč tomu što sam diplomirao teologiju, kad se usporedim prije i poslije tog događaja, jasno vidim razlike.


Papa.hr: Što Vas je ponukalo da javno spomenete svoju patnju i životno iskustvo?

A. M.: Ovo nije bilo prvi put, no moram priznati da sam se prilično dvoumio bih li govorio o tome baš sada i baš u prigodnom tekstu o Uskrsu koji sam pisao. Pisati li uopće o tako intimnom iskustvu i nadasve vrijednom. Moram priznati da, osim što radim u katoličkom mediju i pišem komentare za internetski portal, svakodnevno medije pratim i nisam zadovoljan razinom medijske komunikacije. I zato mogu reći da sam se čak bojao neće li to iznošenje mog iskustva potaknuti i neke zlurade komentare da možda koristim vlastito dijete, njezinu patnju i smrt u svrhu promoviranja vlastitog vjerskog svjetonazora. Nakon dugog promišljanja i dvojbi, ipak sam odlučio to učiniti iz dva razloga. Prvi je moje mišljenje da u medijima nedostaje takvih životnih priča i životnih iskustava, sve je poput virtualne stvarnosti koja s našom ponekad nema veze. Drugi je razlog moje pitanje samom sebi imam li ja uopće pravo ne ohrabriti i one koji poput mene ozbiljno doživljavaju svoju vjeru, koji Uskrs ne doživljavaju samo kao neki prigodničarski blagdan. Pitao sam se zašto ne ohrabriti i druge ljude koji na sličan način pate, pokazati im da nisu sami. Čini mi se i kako mi vjernici u Hrvatskoj nismo dovoljno spremni posvjedočiti da nam ta vjera uistinu nešto znači u životu.


Što znači biti zajedno?

Papa.hr: I vama je, dakle, mnogo značilo upravo obiteljsko zajedništvo u najtežem životnom iskušenju. Mislite li da se ono u hrvatskoj obitelji izgubilo? Koliko je važno? Gubi li se obiteljska molitva te, s druge strane, kako nam ona može pomoći?

A. M.: Obiteljsko zajedništvo je vrlo važno i nezamjenjivo, osobito u životima naše djece. Nažalost, suvremeni način života slučajno ili namjerno, da ne ulazim u analizu uzroka, radi sve što je u njegovoj moći da razdvoji obitelj, da djeca svoje djetinjstvo provode u vrtiću, školi, produženom boravku, pred televizorom dok čekaju roditelje da se vrate. Jer danas je jednoj obitelji s dvoje ili troje djece u zemlji poput Hrvatske nemoguće živjeti od jedne plaće. Čak nam se i predbacuje da ako žena nije u radnom odnosu, već je posvećena djeci, obitelji, domu, nije dovoljno vrijedna. Kao da briga za djecu nije dovoljno zahtjevan i vrijedan posao, a mnogi bi se vjerojatno složili da je upravo to najzahtjevniji posao od svih na tržištu rada. Dakle, sve manje vremena provodimo zajedno. Osobno osjećam da me suvremene potrebe vlastitog posla i života sve više udaljavaju od djece. Borim se da to ne bude tako, pokušavam osigurati što više vremena za svoje sinove i suprugu, no često u tome ne uspijem. Mislim da je onda jako važno kvalitetno provoditi preostalo vrijeme koje imamo na raspolaganju. Upravo je molitva tu nezamjenjiva.

Nađimo barem deset minuta za molitvu u tom preostalom vremenu, barem uoči nekog zajedničkog obroka. Ili dajmo prije spavanja djetetu križić da se pomolimo zajedno, makar se radilo o jednom Anđelu čuvaru. To je potrebno naprosto zato da djeca shvate da je njihovoj obitelji potreban i taj način njihova suživota, takva vrsta međusobne komunikacije u kojoj obitelj razvija svoj odnos s Bogom. Djeca se uče pritom da je On netko tko je dobar, uvijek s nama, da nas voli i čuva i da se brine za nas.


"Neka se nas vjernike prepoznaje po tome što i kako radimo"

Papa.hr: Osjećate li da Vas drugi vide i doživljavaju kao kršćanina, prepoznaju li to u Vama?

A. M.: Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Imam, doduše, mnogo iskustva u radu i druženju s ljudima koji nisu vjernici. No, ne samo u profesionalnom smislu, nego i u drugim angažmanima koji nisu izravno vezani uz moj posao, a mogu reći da su ipak društveno korisni. Prije ili poslije, kroz takve neobavezne razgovore dođe se i do teme o vjeri i zapravo sam siguran da me onda ti ljudi prepoznaju kao vjernika, kršćanina, katolika. No, meni bi bilo drago kad bi vjernici u Hrvatskoj, a tu naravno ubrajam i sebe, bili prepoznatljivi i prije nego što progovore o takvim temama – Crkvi, vjeri, bioetičkim i drugim pitanjima, kad bi nas se moglo više prepoznati po onome kako i što radimo. Ako smo npr. novinari, bilo bi divno kad bi nas se moglo prepoznati kao vjernike po tome što radimo kvalitetno, pošteno, moralno uz sve moguće etičke i profesionalne standarde. Ali to vrijedi i za svaki drugi posao. Mislim da bi važan dio osobnog vjerskog identiteta trebao biti i to kako obavljamo svoje svakodnevne poslove koji nisu u prvom redu nužno vezani uz vjeru. No, svaki posao i svaka životna situacija može biti povezana s vjerom ako vjeru ozbiljno doživljavamo kao dio vlastitog identiteta, a ne samo kao kulturološki ili bilo koji drugi privjesak. Osobno bih volio kad bi me ljudi i po tome prepoznavali. Nije na meni da to procjenjujem, no trudim se također da ljudi i moj profesionalni angažman vide kao dio mog vjerskog djelovanja.


Papa.hr: Čini se da nije to baš jednostavna misija, no kako bismo mogli drugima naviještati Radosnu vijest te prenositi naša iskustva o prisutnosti Gospodina u našim životima?

A. M.: Mislim da i papa Benedikt XVI, koji je na čelu Crkve kao Petrov nasljednik i kojeg upravo iščekujemo u Hrvatskoj, ozbiljno postavlja to pitanje. Također mislim da i današnja Crkva uočava važnost kvalitetnog odgovora. Čini mi se da neki dosadašnji načini, koliko god možda vrijedni i dobri bili u svoje vrijeme, više nisu sposobni odgovoriti novim izazovima i vremenima koja su došla, novim načinima komunikacije kojima smo svjedoci u ovom tzv. digitalnom dobu. Zapravo nemam univerzalni odgovor na ovo pitanje kako danas navijestiti vjeru, ali znam da nikakav odgovor ne bi bio zadovoljavajući bez istinske vjerodostojnosti onoga tko pokušava to činiti. Dakle, koliko ću biti vjerodostojan katolik u svom životu, djelovanju, ponašanju, govoru, toliko ću moći biti kvalitetan medij za prenositi tu Radosnu vijest i poruku o vjeri koja je oplemenila moj život. Vjerujem da je tako i sa "službenom" Crkvom i njezinim službenicima. Koliko će biti vjerna svom Učitelju i Njegovim uputama, a koje možemo naći i u Svetom pismu, liturgiji i predaji, toliko će vjerodostojno moći prenijeti svjedočanstvo da ta Radosna vijest može biti i djelotvorna, oplemenjujuća te da može učiniti boljim i osobu i instituciju.

Na taj način Crkva može biti i uspješnija. Dakako, ne može se to svesti samo na neku verbalnu i medijsku razinu. Mislim da Crkva i vjernici nipošto ne smiju odustati od stvarnog života, djelovanja "na terenu" u pravom životu prema onima kojima je potrebna naša pomoć, vrijeme, naše riječi i sudjelovanje u rješavanju problema.


Susret s Papom – zajedništvo i povratak čovjeku

Papa.hr: Mislite li da ovaj dolazak Svetog Oca u Hrvatsku može poboljšati senzibilitet našega društva i naših obitelji upravo u pogledu vjerodostojnijeg življenja vjere?

A. M.: Mislim da može. Svako iskustvo zajedništva može čovjeka promijeniti, može mu osvijestiti neke vrijednosti koje je on možda nekad i imao pa ih je zapustio. Već sama činjenica da će se nekoliko stotina tisuća vjernika tih dana naći u Zagrebu na Hipodromu, glavnom trgu i zagrebačkim ulicama, da će se družiti zbog nekog konkretnog povoda – dolaska Svetog Oca, da će zapjevati uz gitaru prije samoga programa, je ohrabrujuća. Mnogi će dati i dio svojega vremena, svoje energije i snage kako bi taj posjet bio što uspješniji. Već to donosi neke svoje plodove i prije nego što je Papa došao. Ja sam siguran da je vrlo vrijedno i kad se ima neki konkretni cilj i zadatak doživjeti se vrijednim, potrebnim i cijenjenim. A nisu se ni hodočašća ni stare pučke pobožnosti pojavili tek tako, pali s neba da budu nešto sporedno, nego je Crkva već i kroz ovih 2 000 godina djelovanja iskusila na više načina i uvjerila se u snagu zajednice koja se okuplja oko nečega konkretnog. Na kraju krajeva, i sva snaga nas vjernika izvire iz Euharistije i nedjeljnog vjerničkog okupljanja pa zamislimo onda ovu snagu okupljanja oko našeg vjerskog poglavara. Tim više što mi Hrvati imamo možda i više nego neki drugi narodi razloga za gajiti neki poseban osjećaj prema Svetoj Stolici i papi jer smo do sada puno puta iskusili kako nam je taj odnos bio važan čak i za rješavanje nekih naših društvenih, nacionalnih i kulturnih potreba i problema.


Papa.hr: I za kraj – biste li, ne samo kao teolog i novinar, nego prvenstveno kao obiteljski čovjek i vjernik, željeli pozvati naše hrvatske, ali i sve druge obitelji i vjernike na susret sa Svetim Ocem?

A. M.: Vrlo rado ću to učiniti. Svatko tko će ta dva dana doći u Zagreb, odvojiti malo truda i vremena kako bi došao na bilo koje od događanja iz programa, neće požaliti zbog te svoje odluke. Vjerujem da će i primiti poruke ohrabrenja, nade i optimizma koji nam toliko nedostaje zbog naše stvarnosti. A primit će ih i upravo radi osjećaja zajedništva i pripadnosti jednoj široj obitelji, osjećaja da nisu sami, da postoje mnogi drugi vjernici te naše iste zajedničke Katoličke crkve.

Vjerujem da nitko neće otići sa susreta bez barem nekih od ovih osjećaja. I zato sve one koji se dvoume bi li došli ili ne bi pozivam da uistinu odvoje to malo vremena pa čak i ako nisu iz Zagreba, da se malo potrude i dođu na susret s Papom jer je to susret kojeg će se oni kasnije u životu, uvjeren sam, sjećati kao jedne lijepe i drage uspomene. Kao što se i neki od nas koji smo bili na nekim od dosadašnjih posjeta pape Ivana Pavla II. sjećaju i drago nam je da nismo propustili tu iznimnu priliku koja nam se pružila.

Autor: S.L.M.