Prije osam godina sedam je djevojaka iz različitih krajeva svijeta spakiralo kofere i došlo u Zagreb. Njihova misija bila je pomoći drugima živjeti vjeru u vlastitim svakodnevnim aktivnostima i obvezama. One su numerarije Opusa Dei. Žive u apostolskom celibatu i svoj su život posvetile, osim poslu i prijateljima, i radu s mladim djevojkama u kulturnom centru Harmica. Jedna od njih, Španjolka Carmen Calvo, otkrila nam je ponešto o sebi i njihovu radu.

Carmen, reci nam za početak nešto o sebi i svojoj odluci da svoj život posvetiš radu s ljudima!

Ja sam iz Valenzie, tamo sam pohađala žensku gimnaziju nakon koje sam upisala studij novinarstva koji sam nastavila u Pamploni, na Sveučilištu Navarra gdje sam diplomirala Odnose s javnošću. Još na kraju srednje škole počela sam uviđati da Bog želi više od mene, što meni nije bilo baš po volji. Oduvijek sam htjela obitelj i puno djece i nisam nikada mislila da ću na ovakav način predati svoj život Bogu. Još tada, na kraju srednje škole, rekla sam "da" Bogu, ali to je ostalo nekako po strani jer je atmosfera u mjestu gdje sam se rodila i odrasla bila kao u staklenoj kutiji. Tek kada sam došla na fakultet, uvidjela sam da svijet nije savršen, da je malo 'poludio', da puno ljudi živi jako nesretno, da zaboravljaju na Boga, da postoji zlo i da netko treba nešto učiniti. I tada sam rekla Bogu potpuno i iskreno "da".

Zajedno s još šest numerarija prije 8 godina došla si ovdje u Zagreb kako biste pokrenule aktivnosti Opusa Dei u Hrvatskoj. Došle ste u nepoznatu sredinu, među nepoznate ljude, kulturu, jezik… Kako ste se snalazile tih prvih dana?

Prije nas su ovdje dvije numerarije iz Austrije "pripremale teren". Jutro nakon što smo mi stigle, sve smo zajedno doručkovale, odmah poslije doručka, njih dvije su nam rekle: "Evo, tu su ključevi od kuće, tamo vam je pekara, tamo vam je župa. Mi idemo!" Nikad neću zaboraviti taj trenutak, sve smo zajedno stajale na vratima, one su otišle, a mi smo ostale, pogledale smo se i rekle: "Dobro. A što ćemo sada?"
Upisale smo se na intenzivni tečaj hrvatskog, našle posao… Tih prvih dana nismo imale ni namještaj… Prelat nam je rekao da čim bude moguće postavimo Gospodina u centar kuće. Jedan gospodin iz Španjolske poklonio nam je svetohranište. Imale smo svetohranište, jedan stol i stolice i to je bilo to. Tada je počela prava avantura.

Numerarije Opusa Dei u kulturnom centru Harmica rade s djevojkama svih uzrasta - djevojčicama od 9 do 14 godina, srednjoškolkama i studenticama. Što se nudi pojedinoj dobroj skupini?

Osnovnoškolke imaju subotom ujutro nešto što zovemo "Klub". Tamo im se nude razne aktivnosti - uče kuhati, rade nakit, pjevaju, idu na izlete… Uz to, svaki tjedan imaju i kratku 20-minutnu radionicu o jednoj kreposti koju u kapelici vodi svećenik ili u boravku jedna od nas numerarija.
Aktivnosti za srednjoškolke odvijaju se subotom popodne. U 16 sati počinje razmatranje koje vodi don Ramos, nakon toga su aktivnosti. Sada smo postavili izložbu o Papi, prije toga organizirali i modnu reviju. Imali smo i radionicu čokolade, meksičke večeri, karaoke, kino večeri, pidžama party… Razmatranja su i utorkom i srijedom u 19 sati.
Srijedom imamo kulturnu srijedu namijenjenu studenticama. Tada uvijek imamo gosta predavača koji ili govori o nekoj aktualnoj temi, ili drži nekakvu radionicu. Pokušavamo pružiti djevojkama zanimljive kulturne aktivnosti i lijepe životne primjere. Važno je napomenuti da, iako je naš identitet kulturni centar Harmica, držimo i sobe za studentice. Ovdje je i privatni ženski studentski dom u kojem trenutno živi šesnaest djevojaka.

Vaš rad ne prestaje s krajem školske, tj. akademske godine. Djevojčice ovo ljeto idu na Prvić, srednjoškolke vodite na Svjetski dan mladih u Madrid, a studentice jedan ljetni tjedan provode u Udbini. Možeš li nam reći nešto više o projektu u Udbini?

Volonterski kamp u Udbini je projekt koji traje već jako dugo u suradnji sa Crvenim križem i Osnovnom školom u Udbini gdje spavamo dok smo tamo. Ujutro idemo u posjet korisnicima Crvenog križa na tom području, pomažemo ljudima, farbamo kuće, čistimo, dijelimo poklone. Poklone smo već počeli skupljati, prikupljamo donacije tvrtki i u vidu nekakvih poklona i u vidu materijalu koji je ljudima potreban - sredstva za čišćenje i rad na kućama. Poslijepodne imamo radionice s djecom s kojom organiziramo predstavu koju predstavljamo onda roditeljima i mještanima u staračkom domu tamo u Udbini.

U svakodnevnom si kontaktu i radu s mladim djevojkama. Dotičeš njihove živote, zasigurno i one tvoj. Što za tebe znači rad s djevojkama?

Ja stvarno to volim. Ljudi koji tu dolaze i cure koje tu žive moja su obitelj. Dođu ljudi koji hoće više dati, koji vide da imaju puno talenata, koji hoće da život ne prođe bezveze, nego hoće ostaviti trag za sobom. Lijepo je pomoći im da iskoriste sve svoje talente i da uspiju naći Boga u životu, da osnuju obitelj, da naprave puno dobra u svojoj okolini, da budu točka svjetla. Bog je izabrao mene, ali da mogu početi ispočetka i da ja mogu izabrati ispočetka, ponovno bih proživjela isto! Jedan život može napraviti toliko dobra, toliko pomoći… i kad se to umnoži, mogli bismo promijeniti lice zemlje. Samo moramo samo biti dosljedni, moramo biti kršćani u svemu što radimo i gdje god da se nalazimo.
Autor: Valentina Gusić