Prenosim sa: http://www.jutarnji.hr/vida-bors---humorom-protiv-tumora/669154/

Odluka je donesena... Nema više ležanja u krevetu i čekanja da kemoterapije i zračenja naprave svoje. Tjeram se svaki dan hodat po stepenicama (iako su mi nakon toga noge kao dvije lignje koje vučem za sobom), sjedenje za stolom minimalno dvaput dnevno po sat vremena, stupanje po kući umjesto skijanja u šlapama.

Napravit sve što mogu sama, tipa skuhat kavu, otvoriti prozor, obući se i skinuti... I svaki dan se sjetim kako mi je doktorica rekla da nikad neću ozdravit, a ja znam da hoću i baš njoj u inat i u inat svima koji me sažalijevaju i misle da mi se bliži kraj. Pa oni nisu normalni, tek sam na trećini svog života”, prenosi magazin Gloria.

Ove rečenice napisala je u jednom od prvih tekstova na svom blogu Humor , a ne tumor 29-godišnja Zagrepčanka Vida Borš, arhitektica, plesna pedagoginja i bivša bubnjarica prve ženske punk grupe u Hrvatskoj, The Schizoid Wiklers. Blog je počela pisati potkraj 2009., nakon što je izašla iz bolnice gdje su joj operirali kralježnicu i pluća. I jedno i drugo bili su puni metastaza, a nedavno se bolest proširila i na jetru. Godinu prije zbog tumora joj je napravljena rekonstrukcija dojke.

- Počela sam pisati blog jer znam da mnogo bolesnih ljudi na internetu traži odgovore ili pomoć. Većina tekstova o tumorima je smrtno ozbiljna, a ja smatram da bolesnika prije svega treba nasmijati i zabaviti, podići mu moral i ohrabriti ga - kaže Vida Borš, koja je nedavno s operetnom pjevačicom Sandrom Bagarić snimila TV spot i fotografije za humanitarnu akciju ' I riječi liječe', što su je pokrenule Zagrebačka banka i udruga Sve za nju. Cilj akcije je prikupljanje novca za otvaranje Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka dojke, njihovim obiteljima i prijateljima.

Otkad zna za sebe, Vida Borš je, kaže, bila hiper­aktivna i izrazito društvena osoba. Govori četiri jezika - engleski, talijanski, njemački i ruski - a osim Arhitektonskog fakulteta, završila je Srednju školu za suvremeni ples Ane Maletić te nastupala u plesnom ansamblu Vesne Mimice. S bendom The Schizoid Wiklers - u kojoj su bile i glumice Maja Kovač i Ana Franjić te Tajna Peršić i Željka Blakšić - potkraj devedesetih održavala je koncerte diljem Hrvatske. Stoga joj je danas, kad zbog bolesti više ne može izlaziti i zabavljati se, najteže od svega - mirovanje.

Vidina borba s tumorom počela je na Božić 2007., kad je napipala kvržicu na dojci. Nakon punkcije, liječnik joj je rekao da ima tumor.

- Bila sam u šoku i prvo pitala: “Umire li se od toga?”. Rekao je da će mi morati ukloniti dojku i da ću poslije toga na kemoterapiju, ali da su to problemi koji se danas mogu riješiti. Stvar je postavio vrlo pozitivno i optimistično pa sam se i ja tako osjećala. Pomislila sam: “OK, znači neću umrijeti. Pa što onda sad imam dramatizirati?”. Najsmješnije je bilo to što je moj bivši dečko, koji je bio sa mnom, problijedio i srušio se na krevet u ordinaciji kad je čuo dijagnozu. Nakon toga svi su se bavili s njime, podizali mu noge u zrak, donosili vode... - prisjeća se Vida te tragikomične situacije.

Operirana je 14. veljače 2008., na Valentinovo. Operacija je bila vrlo teška jer su joj u dojci bila četiri tumora, i svi su bili maligni. Istodobno, s leđa su joj uzeli mišić kako bi napravili rekonstrukciju dojke. Izgubila je mnogo krvi i jedva su je probudili iz anestezije.

- Nakon toga su počele kemoterapije. Dobila bih terapiju u bolnici u petak, a u ponedjeljak bih već bila na poslu, u arhitektonskom birou. Imala sam, istina, strašne mučnine, što je uobičajena reakcija na kemoterapiju, no odlučila sam da neću povraćati i da moram nastaviti raditi. Svi su govorili da nisam normalna, ali meni je rad pomagao: gore bi mi bilo ležati doma, očajavati i razmišljati što će biti sa mnom. Ovako sam se koncentrirala na posao i zaboravila na bol - priča Vida, koja je prošla šest ciklusa kemoterapije.

No, muka joj se isplatila jer su svi nalazi nakon terapije bili - dobri. Puna poleta, vratila se starom životu: mnogo je izlazila, družila se s prijateljima, plesala... Njezini najbliži - otac Miroslav, pravnik, majka Višnja, profesorica arheologije i engleskog, te dvije godine mlađa sestra Inga, inženjerka elektrotehnike - bili su presretni. Vida je to ljeto 2009. imala sreće i u ljubavi - prohodala je s bivšim kolegom s fakulteta Dinkom Uglešićem.

- Sve je bilo sjajno. Bila sam puna energije, išla na pilates, uživala u životu punim plućima. Nadoknadila sam sve što sam propustila zbog bolesti. Činilo mi se da je cijeli svijet moj - kaže Vida.

A onda je, u rujnu 2009., počela osjećati čudne bolove u leđima. Nije im pridavala značenje sve dok nisu postali tako snažni da se jednog dana nije srušila na pod. Nikakve tablete protiv bolova nisu pomagale.

- Preselila sam kod roditelja, a stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Mama i tata su nekoliko puta zvali Hitnu pomoć jer sam plakala i vrištala od bolova. Dežurni liječnik je uvijek pitao koliko mi je godina, a kad bi mu rekli da mi je 29, odgovorio bi da sam se sigurno “malo pokočila” i nek’ popijem tabletu. I odbili su doći po mene. Trajalo je to pet tjedana, dok nisam uspjela otići na magnetsku rezonancu kralježnice. Nalaz je pokazao da mi je zbog metastaza u kostima puknuo šesti prsni kralježak. Bol su uzrokovali mišići koji su se grčili jer su preuzeli funkciju tog kralješka. Kad su to shvatili, po mene je napokon došla Hitna i odvezla me u KB Dubrava, gdje sam sutradan operirana - priča Vida.

Dva dana nakon operacije začepio joj se dren ugrađen tijekom operacije, što je uzrokovalo stvaranje hematoma na plućima. Počela se gušiti i pala je u nesvijest. Ponovno operacija - ovaj put pluća, tijekom koje je ustanovljeno da su se i tu proširile metastaze. Tjedan dana poslije, taman kad se počela malo oporavljati, dobila je teški epileptični napadaj, koji je jedva preživjela. Vida se nije predala ni kad je shvatila da su joj zbog višemjesečnog ležanja u krevetu atrofirali svi mišići, zbog čega je morala iznova učiti hodati.

- Najviše su mi pomogli dečko i sestra. Oni su svaki dan dolazili u bolnicu. Moja Inga nijednom nije zaplakala, a borila se za mene kao lavica. Također, mislim da sam sretnica, jer imam najbolje prijatelje na svijetu, njih desetak svaki su dan dolazili kod mene u bolnicu. Nikad u njihovim pogledima nisam vidjela sažaljenje, gledali su me kao fajtericu koja se vratila iz bitke, a oni su mi došli na tome čestitati - kaže Vida, čija borba još nije gotova.

Nedavni nalazi nakon kemoterapije pokazali su da su se metastaze proširile i na jetru, no ona se ne predaje: svaki dan vježba hodanje s fizioterapeutkinjom, koja joj dolazi kući, i odlazi na lagane šetnje od pola sata. Nedavno je bila s društvom na plesnjaku i, premda nije mogla plesati, odlično se provela. Dane provodi čitajući knjige i gledajući filmove te čekajući da njezin dečko, s kojim živi, dođe s posla i skuha ručak.

- Jedva čekam da ozdravim pa da se zajedno popnemo na Sljeme. Imam osjećaj da ću tada po cijele dane samo hodati. A dok ne budem imala dovoljno snage za to, nastavit ću pisati svoj blog . Možda nekom pomogne i nasmije ga, a smijeh je u teškim trenucima najjače oružje - smatra Vida Borš u članku objavljenom u magazinu Gloria .


Hrvatski Telekom dodijelio je Udruzi Sve za nju broj 060 9008 za prikupljanje novčanih sredstva. Pozivanjem toga broja, po cijeni poziva od 5 kuna (plus PDV), građani će moći izravno doprinijeti cilju akcije, a prikupljena sredstva Hrvatski Telekom će u cijelosti proslijediti organizatoru.