Tekst sam našao na fejsu.
Objavila ga je moja župa sv. Petar iz Zagreba.
Tko je autor ne znam i ne piše.
Svakako je poticajan.

Mariji se trebamo moliti. Najdraža joj je molitva krunica. U Lurdu i u Fatimi Gospa je preporučivala moljenje svete krunice. Kad je Lucija upitala Gospu u Fatimi: »Tko si ti?«, dobila je ovaj odgovor: »Ja sam Gospa od Presvete Krunice. Tko uz razmatranje otajstva bude molio krunicu, neće pasti u nemilost, neće biti kažnjen od Božje pravde, neće umrijeti nespremnom smrću; a ako je pravednik ustrajat će i bit će dostojan nebeskog kraljevstva i vječnoga života«.

Papa Leon XIII. izdao je devet encikllika o krunici. U jednoj piše ovako: »Da se umilostivi uvrijeđeno božansko dostojanstvo – veličanstvo i da se postigne potreban lijek tolikim bolnim ranama, sigurno nema boljeg sredstva no žarka i ustrajna molitva, povezana s kršćanskim vladanjem i kršćanskim djelovanjem. I da se postigne jedan i drugi cilj, mi sudimo da je Marijina krunica za to veoma zgodna.«

Službeni dokument pape Pavla VI. o Blaženoj Djevici Mariji koji glasi: »Štovanje Marije« (Marialis cultus) navelike hvali i preporučuje moljenje svete krunice. U toj svojoj enciklici papa kaže da je krunica jednostavno i lagano sredstvo da dođemo do što dublje i osobnije spoznaje Isusa Krista. Ona je »malo evanđelje«. Ona je kristovki usmjerena i ne protivi se liturgiji. Poslije sakramenata, ona spada u najprikladnija sredstva za duhovno i tjelesno zdravlje, jer unosi u naš život vedrinu i smirenost u Bogu, u Kristu i u okrilju njegove i naše Majke Marije.

A blagopokojni papa Ivan Pavao II. trinaestog dana nakon izbora za papu, u listopadu 1978. god.prije podnevnog Angelusa uskliknuo je: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva. Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini.«

Zašto nam, dakle, Gospa i crkveno učiteljstvo toliko preporučuju svetu krunicu?
Odgovor je lagan i jednostavan: krunica nas povezuje s Isusom i Marijom. Mi, kad molimo krunicu, svojom pameću i srcem idemo u Betlehem, Nazaret, Jeruzalem, na Maslinsku goru, na Golgotu, odnosno na mjesto rođenja, rasta, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusova. S Marijom mi sve to gledamo, slušamo, divimo se, radujemo se, trpimo i tako moleći krunicu i razmišljajući otajstva Isusova života: njegovo krvavo znojenje, bičevanje, hodanje prema Golgoti, razapinjanje i radost njegova uskrsnuća i uzašašća na nebo ulijeva nam snagu i nadu u poteškoćama našega svakidašnjeg života.

Sveto Pismo veli u Djelima apostolskim kako su apostoli bili »jednodušno postojani u molitvi zajedno s nekim ženama, i Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom« (Dj 1,14)
Tako se Crkva počela okupljati oko Marije u početku i neće prestati do posljednjeg dana.
»Marija stoji u samom središtu naše molitve. Ona je prva moliteljica „omnipotentia supplex – svemoguća zagovornica".

Takva je bila u svojoj nazaretskoj kući kad je razgovarala s Gabrielom. Tu je nalazimo u dubokoj molitvi. U dubokoj njenoj molitvi govori joj Bog – Otac.
U dubokoj molitvi Vječna Riječ postaje njezinim Sinom. U dubokoj njenoj molitvi na nju silazi Duh Sveti. Poslije ona tu duboku molitvu prenosi iz Nazareta u duhovno blagovalište gdje su se s njom svi apostoli sabrali na dugu i ustrajnu molitvu (usp. Dj 1,13-14).
Marija ovdje s nama moli kao što je u blagovalištu molila s apostolima.

Ta se molitva zove ružarij, kitica ruža ili krunica. To je naša osobito draga molitva Mariji, ali – ne zaboravimo – i molitva s Marijom.
Tu Marija moli s nama, s nama nasljednicima apostola u kojima je otpočeo novi Izrael, novi narod Božji. Dolazimo stoga ovamo da molimo s Marijom. Da zajedno s njom razmatramo ove misterije o kojima je ona kao majka razmišljala u svom srcu (usp. Lk 2,19). Ona o njima trajno razmišlja, trajno o njima razmatra. Jer to su misteriji – otajstva vječnoga života. Svi oni imaju eshatološki domašaj. Uronjeni su u samoga Boga. U Boga što „prebiva u svjetlu nedostupnu" (1 Tim 6,16). Ti su misteriji tako jednostavni i tako pristupačni. I tako su povezani s poviješću našega spasenja.

I baš zato što je ta Marijina molitva toliko uronjena u samo svjetlo Božje, ona je u isto vrijeme uvijek otvorena prema zemlji, prema svim ljudskim problemima. Prema problemima svakog i svih ljudskih zajednica, obitelji i naroda, prema međunarodnim problemima čovječanstva. Ta je Marijina molitva trajno otvorena prema svojoj misiji – poslanju Crkve, prema njezinim nadama i teškoćama, prema progonstvima i nerazumijevanjima, prema svakom služenju koje Crkva izvršuje u društvu ljudi i naroda. Ta Marijina molitva, ta krunica, jest takva jer je od svoga početka sva prožeta „logikom srca". Ta se molitva u Marijinu srcu začela i oblikovala putem najsjajnijega iskustva koje joj je bilo dano putem otajstva utjelovljenja.

Bog nam je odavno bio dao znak: „Evo djevica će začeti i roditi sina kojega će nazvati Emanuel" (Iz 7,14). Emanuel znači „S-nama-Bog" (Mt 1,23). Bog s nama i za nas, da sabere svu raspršenu djecu Božju" (Iv 11,52)« (Ivan Pavao II., U Pompejima kraj Napulja, 21. listopada 1979.)

Stoga krunica je molitva čovjeka za čovjeka. Krunica je molitva ljudske solidarnosti. Ona je kolegijalna, zborna molitva vjernika, a odrazuje duh i nakane prve otkupljenice, Marije, majke i slike Crkve. To je molitva za sve ljude svijeta povijesti, žive i mrtve, koji su pozvani da zajedno s nama budu Tijelo Kristovo te s njim postanu subaštinici slave Očeve.

Krunica je jednostavna i evanđeoska molitva, kako piše papa Pavao VI. u svojoj Marijanskoj pobudnici (Marialis cultus, 46) puna duhovnih usmjerenja. (...) Krunica se uporno obraća onoj koja je najviši izraz čovječanstva u molitvi, uzor Crkve moliteljice i zagovornice koja u Kristu zaziva milosrđe Očevo. Kao što Krist »uvijek živi kao naš zagovornik« (usp. Heb 7,25), tako i Marija stalno na nebu nastavlja svoju misiju majke. U njezinoj molitvi moli svaki čovjek za svakog čovjeka dok ne bude okrunjen puni broj svetih (LG 62).
Kad molimo zazivamo je da bude duž cijelog našeg sadašnjeg života, a nadasve u onom odlučujućem času za našu vječnu sudbinu, za čas »smrti naše«.

Krunica je molitva koja ukazuje na perspektivu kraljevstva Božjega i usmjeruje ljude da prime plodove otkupljenja« (Angelus, 2. listopada 1983., pape Ivana Pavla II.). To je molitva djece Božje svojoj zajedničkoj majci Mariji.

»U ovoj se Jubilejskoj godini s većim žarom obraćamo Mariji. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih vjernika, osobiti je znak pomirenja čovječanstva s Bogom.
Okolnosti u kojima je Otkupitelj proglasio to Marijino sveopće mjčinstvo pokazuje koju je važnost on sam tome pridavao. U samom trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj majci uputio ove temeljne riječi: „Ženo, evo ti sina!" A učeniku: „Sine, evo ti majke!" (Iv 19,26-27). (...) To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. (...) To sveopće majčinstvo spada u duhovni poredak. Ono je vrhunska posljedica sudjelovanja Marijina u djelu njezina Božanskog Sina.
To je sudjelovanje počelo s nepomućenom radošću na dan Navještenja, a razbujalo se u žrtvenom predanju bez granica na Kalvariji. To je istakao II. Vatikanski Sabor kad je odredio mjesto i ulogu Marijinu u Crkvi: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, ona je na sasvim osobit način sudjelovala u spasiteljevu djelu – poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju – da se obnovi vrhunaravni život duša. Poradi toga postala nam je majkom u redu milosti". (LG 61)
To Marijino majčinstvo u redu milosti, uči Sabor, „neprekidno traje" do svršetka svijeta. A osobito se očituje u tom što nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom se ljubavlju brine za braću svoga Sina koja još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama dok ne budu dovedeni u „sretnu domovinu" (LG 62). Marijino posredništvo na poseban način sudjeluje u posredništvu samoga Krista koje Marijinim nipošto nije zasjenjeno nego ostaje središnja činjenica u svemu djelu spasenja« (Ivan Pavao II., 11svibnja 1983.)

Stoga Mariju treba da iz dana u dan sve više štujemo i da joj se molimo da nas same učini valjanim borcima protiv duha zablude, grijeha i zloće, da se umijemo boriti oružjem Evanđelja, tj. Križem Kristovim i Riječju Božjem. Krunica je jedno veliko oružje. Međutim, to oružje u našim rukama, u rukama naših očeva i majki, djedova i baka, djece i unučadi, ne ubija, ne ranjava, ne truje, nego blaži i liječi mnoge rane.
Zato, kako kaže papa Pavo VI.: »Ne preostaje nam drugo nego da krunicu vratimo u svoje ruke, jer ona u našim rukama više znači za mir, sreću naših obitelji i čitavog čovječanstva nego bilo kakva diploma ili bilo kakvo oružje«.

I za nas, u našem narodu i u Crkvi našeg hrvatskog naroda ne bi trebalo boljeg oružja. Nikad se u našem narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje sv. Krunice. kao da je papa Ivan Pavao II. pročitao misli našega srca i počeo svoju encikliku »Otkupiteljeva Majka« riječima: „Crkva podiže svoje oči, tebi, Majko, kao svome uzoru. Podiže ih napose u ovome vremenu kad se sprema da proslavi dolazak trećeg tisućljeća kršćanskoga doba".

Zato ovu i svaku godinu treba prihvatiti kao specijalnu milost, gdje će rasti naša vjera i ljubav prema Kristu u njegogovj Majci. Marija je uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ona nas stalno podsjeća na očinsko srce našega Boga. Marijina prisutnost u našem životu pomaže nam da naša vjera ne ostane samo na razini intelekta, već da postane i stvarnost srca, odnosno našega života.
Molimo presvetu Djevicu Mariju da nas privuče preko molitve sv. Krunice k svome majčinskome Srcu i Božanskom Srcu svoga Sina Isusa Krista u ljubavi Trojedinoga Boga našega: Boga Oca koji nas je stvorio, Boga Sina koji nas je otkupio i Boga Duha Svetoga koji nas je posvetio.