Prije odlaska na godišnji (a vjerojatno neću imati pristup internetu), još jednom imam potrebu suprotstaviti se lažima i falsifikatima, jer se oni tako uporno ponavljaju da će, ma kako bili očigledne laži, postati istine ako ih ne demantiramo, jednako učestalo.
Kreativna statistika Ive Sanadera, zasnovana na načelu «ako nam činjenice ne idu u prilog, mi ćemo ih preurediti», postaje, sada se to vidi, glavni adut Sanaderova predizbornog posla. Dakle, ako nismo sposobni učiniti pozitivne pomake, mi ćemo i negativne prikazati kao pozitivne, pa ćemo silnim ponavljanjem nekoga u to možda i uvjeriti. Evo primjera:
Falsifikat prvi: «Najveći uspjeh Vlade je konačno svođenje deficita državnog proračuna na 3%». A istina je da u ovogodišnji trošak države nisu uračunali najmanje dvije milijarde kuna za dodatno obeštećenje umirovljenika i milijardu kuna dugova u zdravstvu, da spomenemo najveće, što znači da je proračunski deficit najmanje na 4,5%, koliko je i bio prije par godine ili čak nešto viši.
Falsifikat drugi: " U Hrvatskoj se bolje živi". A istina je da su do prije dvije i pol godine plaće i mirovine rasle prosječno 7,5% godišnje uz inflaaciju od 1,7%, dakle realno oko 5%, dok se u mandatu Sanaderove vlade taj rast kreće oko 5% za plaće, a 3,7% za mirovine uz inflaaciju od 4%, što znači vidljiv pad primanja stanovništva.
Falsifikat treći:"Započeli smo konačno borbu protiv korupcije», a istina je da se Hrvatska u njihovu mandatu srozala prema indexu percepcije korupcije (CPI) Transparency Internationala sa 51 na 71.mjesto na listi od 159 zemalja(tu smo uz rame sa Burkinom Faso).
Falsifikat četvrti:"Pokrenuli smo Hrvatsku”, a istina je da uz smanjeni rast BDP u mandatu Sanaderove vlade u odnosu na rast BDP u mandatu Račanove Vlade gubimo 2-3 milijarde kuna godišnje i za toliko smo pokrenuti u rikverc.
Falsifikat peti: “U Hrvatskoj se uredno plaća”. A istina je da je Račanova vlada broj nelikvidnih poduzeća svela sa 36 000 (120 000 zaposlenih) na 19 000 (30 000 zaposlenih), a Sanaderova ponovno diže na 21 000 nelikvidnih poduzeća sa 36 000 zaposlenih. I td. Unatoč kreativnoj statistici I njenoj interpretaciji, car je ipak gol.

Neki su dan mediji objavili vijest, kako je Gradsko vijeće grada Siska, donijelo odluku da se Obrtničkoj ulici u Sisku, ponovno vrati naziv Nikole Tesle. Vijest dobrodošla i za pohvalu. Ali! Iza te vijesti postoji i pozadina: Naime prije četiri godine isti ljudi, dakle isti Pintarić kao gradonačelnik, isti Novak, koji je također bio pri ili u gradskoj vlasti (ne znam točno da li je bio član poglavarstva), isti Matijević (i onda i sada dogradonačelnik), isti Marot (onda predsjednik gradskoga vijeća) odlučili su preimenovati ulicu Nikole Tesle i tako izbrisati bilo kakav trag ovoga svjetskoga velikana znanosti iz našega maloga Siska. Bilo je to dakle u vrijeme kada je Koalicijska vlada uspjela već Hrvatsku izvući iz posvemašnje međunarodne izolacije u kojoj smo čamili sa Bjelorusijom, Moldavijom, Srbijom i disfunkcionalnom BiH. Dakle vrijeme kada su atavističke, primitivne nacionalističke i ksenofobne strasti već pomalo gubile pravo građanstva i kada je ova zemlja dobivala novu priliku za pokazivanje drugačijeg lica od onoga kakvo je stekla u ranim devedesetim. Dakle, ono što je već bilo jasno vidljivo i prepoznato na državnoj razini, ovdje u ovom HDZ-HSP-ovskom tamnom vilajetu primitivizma i bahate arogancije, bila je duboka nepoznanica. To vlastodržačko društvo, isto i onda i sada, smatralo je svojom patriotskom dužnošću, zbrisati ulicu koja je nosila naziv po jednom Srbinu. I baš ih je bilo briga što je riječ o jednom od najzaslužnijih svjetskih znanstvenika i pronalazača, istinskoj svjetskoj veličini, i baš ih je bilo briga što se ponosio svojom hrvatskom domovinom (kao i svojim srpskim rodom). Ovi politički patuljci u mrklini svoje provincijalne svijesti, a s osjećajem beskonačne vlasti i moći, kao od šale su presuđivali tko može a tko ne imati svoju ulicu. Naravno, da im nije smetala Budakova, jer su mislili kako je ustaštvo OK i da se još uvijek nosi, a da npr. Sisak nema ulicu Vlade Janića Cape, prvog komandanta prvog antifašističkog odreda u Europi. Čak šta više, kada smo lani vraćali naziv Radničkoj ulici i imenovali Aleju Vlade Janića Cape, isti Novak i HSP družina su glasovali protiv. Eto, ti isti izgubljeni i u povijesti zagubljeni sisački vlastodršci, odjednom su promijenili mišljenje (da li?) i odlučili slijediti svoje velike uzore kao što su Sanader i Šeks, što se danas klanjaju veličini Nikole Tesle. Tesli nisu trebali oni niti jučer niti danas. Kada za koji mjesec posvemašnji zaborav prekrije ove male lokalne đilkoše, Tesla će svjetliti i dalje. I bez svoje hrvatske domovine i bez svojega srpskoga roda kao građanin svijeta i pripadnik čovječanstva.

Nevjerojatna količina buke i bijesa se sručila u tjedan dana na nas u SDP-u, nakon što smo održali našu tematsku konvenciju o položaju i zaštiti prava radnika. Orkestrirana kampanja i lavina negativnih komentara samo svjedoče da smo pogodili u nerv one čiji će interesi uvođenjem reda i socijalne sigurnosti za one koji rade i žive od svojega rada, biti ugroženi, ali i sviju onih koji se šlepaju na tobožnjoj brizi za radnike, a ne čine ništa da se ona osigura. Reagirao sam u ime SDP-a priopćenjem, kojega ste možda i pročitali, a sada ću i na svome blogu objaviti naše Zaključke. Zaključite i sami što ih je toliko uznemirilo.

Noć stotinu večera kao sisačka inačica velike svjetske akcije «Noć tisuću večera» koja traje već pet godina ostaje za nama na kraju naše 3. (zapravo četvrte) rotarijanske godine. Sinoć sam zbog više razloga bio zadovoljan, a zbog dva osobito:
Kada sam prije gotovo pet godina krenuo s inicijativom da osnujem Rotary klub u Sisku i ulagao dosta vremena i truda da u tome i uspijem, priželjkivao sam akcije koje smo doista i uspjeli pokrenuti. Imao sam viziju okupljanja uglednih Siščana različitih profesija, usmjerenih ka radu za opće dobro, ljudi koji vole Grad i koji imaju senzibilitet za njegove probleme, koji su dovoljno obzirni da vide i jadne i gladne i koji su spremni dio svojega vremna i novca staviti u službu pomaganja drugima, bez osobne koristi od toga. Jedina korist je vlastiti dobar osjećaj kojega imaju ono koji pomažu, a nije nevažno niti druženje. Rotarijanski pokret mi se učinio prikladnim, jer ima dugu tradiciju i okuplja milione ljudi diljem svijeta, djeluje po jedinstvenim pravilima i univerzalno je filantropski nastrojen. Nakon nekoliko mjeseci razgovora sa većim brojem ljudi u Sisku, uspio sam okupiti dovoljan broj uglednika iz različitih profesija, različitih nacionalnosti, vjeroispovjesti i političkih opredjeljnja i stekli su se uvjeti za formiranje RC Sisak. Nekolicina iz utemeljiteljske ekipe nije izdržala i otišli su, ali su po strogim rotarijanskim pravilima došli drugi. Sinoć sam bio zadovoljan jer se pokazalo da se ta moja vizija doista i ostvarila i da sisački rotarijanci idu uz bok svima drugima po aktivnosti i živosti. Pokazalo se da se Siščani mogu okupiti oko nečega vrijednoga, a svojim radom i nametnuti kao vrijedan urbani element ove sredine.
Drugi razlog za zadovoljstvo leži u činjenici da smo organizirali (ja zapravo vrlo malo) uspješnu večer na kojoj smo prikupili dosta novca namijenjenog razminiranju, koji će se udvostručiti sredstvima američkog ministarstva vanjskih poslova i pomoći da se ovaj teški problem društva rješava, a što je još važnije da se javnost na toj temi i dalje senzibilizira, jer kako vrijeme prolazi od rata, postoji tendencija zaborava na ovo opako oružje koje nosi živote i zdravlje velikog broja potpuno nevinih ljudi. Osobno sam bio zadovoljan jer se minskim problemom bavim već pet godina intenzivno. Kao predsjednik Hrvatskog centra za razminiranje, upoznao sam se sa svim elementima i dimenzijama ovoga problema i u nas i u svijetu. Stotine sati sam proveo u tom poslu i gotovo da nema nikoga relevantnoga u svijetu tko se bavi razminiranjem, a da se sa njim nisam sastao. Od predsjednika Ujedinjenih naroda i njegove supruge koja nas je posjetila u Zagrebu, do članova i osnivača velikih svjetskih zaklada i fundacija za razminiranje do javnih osoba, pjevača, glumaca, sportaša, poslovnih ljudi. U sjećanju mi je ručak u UN u New Yorku sa Lauren Bacall, Amandom Assantijem i Michelom Yorkom. Organizirali smo međunarodne donatorske konferencije i dosta novca donijeli u Hrvatsku.Kao zastupnik sam prije mjesec dana izišao pred Sabor sa prijedlogom zaključka da se obaveže vlade Hrvatske da se u svim budućim proračunima za razminiranje osigura 0,5% proračuna ( sada je to samo 0,2%), ali ta moja inicijativa nije prošla. A eto sada, i u mom Sisku, krasna večera za razminiranje i aukcija sa majicom Paula Macartnija, koju nam je poklonila Heather Mills, njegova supruga. Lijepo veče i odlična večera u sisačkom restoranu «Coctail». Kako sam bio sudionik svih do sada održani «Noći tisuću večera», od kojih sam prvu imao u Washingtonu, sa uglednicima iz cijeloga svijeta, sretan sam što se ona održala na naš način u našem Sisku i ovaj puta s uglednicima spremnim da daju nešto za druge.