Dvije dobre stvari u proteklom tjednu: Navršio pola stoljeća i zdrav (nakon liječničkog pregleda). Dakle, treba delati! I ovaj tjedan je protekao uglavnom u pisanju, razgovorima, analizama i td. vezanim za našu konvenciju. Draga mi je polemičnost među nama u stranci, jer govori o ozbiljnosti, ali i o suglasju da teme vezane za promjene u svijetu rada i položaj radništva doista čine habitualni dio našega političkog programa. Poslali smo na teren tekst «Za dostojan posao» kao podlogu za raspravu među članstvom. A vama blogerima, ako vas zanima, dajem na uvid prvu točku toga teksta, gdje se na neki način, politički određujemo spram ove velike teme. Pošten komentar i onih koji nisu socijaldemokrati, dobro je došao.

1.SDP i promjene u globalizirajućem svijetu rada

Uz nogomet malo šta ostane za razgovor. Ipak, život se živi a ljudi i kupuju i rade i ne rade, boluju i umiru. Ovih dana dosta sadržaja i dosta kontakata, a ipak mi se čini kako se stvari odvijaju mirno i bez stresova, baš ono : Živi se! Danas, za koji sat odlazak na produženi vikend. Veselim se moru i opuštanju. Šteta što Mirna ne može s nama, pa bi obitelj bila na hrpi, a rijetko smo zajedno. Radujem se i susretu s prijateljima i jutrima i večernjim šetnjama, a u torbi su i neke dobre knjige. Naravno, i mobiteli i laptoop, jer me čeka priprema još dvaju okruglih stolova i izrada prijedloga zaključaka za našu predstojeću konvenciju o položaju i socijalnoj sigurnosti hrvatskih radnika.

Prekjučerašnji okrugli stol o izazovima globalizacije i promjenama u svijetu rada te mogućim socijaldemokratskim odgovorima, prošao je uz kvalitetne sudionike vrlo dobro, a mislim da su po prvi puta otvorena i jasno problematizirana pitanja o kojima se u nas malo ili nimalo do sada nije govorilo. Mislim prije svega na jasno distanciranje od kompradorske politike koja nije niti sposobna niti voljna zaštititi specifične nacionalne interese o sve otvorenijem svijetu. Moja je rasprava išla u pravcu osvješćivanja teze da globalizacija nije niti jednostavan niti jedinstven proces, pogotovo ne u svojim posljedicama. Naprotiv učinci globalizacijskih procesa daju dijametralno suprotne rezultate npr. u SAD-u, od onih u Zapadnoj Europi ili Jugoistočnoj Aziji, ili Subsaharskoj Africi ili npr. u postkomunističkoj Europi. Te razlike proizlaze prvenstveno (iako ne samo) iz različitih unutrašnjih odgovora i institucionalne pripremljenosti pojedinih zemalja. Ovo mi se čini važnim, kako bismo osvijestili potrebu da sami kreiramo vlastite odgovore, a ne da nam ih nameću svjetski centri, prije svega, financijske moći kao što su Svjetska banka ili MMF.

Poslije okruglog stola sam dao kratki intervju za «Slobodnu Dalmaciju» koji izlazi u subotu:

Sisak i ja. Stabilna veza. Ista priča od lani. Zato i danas, na Dan grada, isti tekst od lani.

Jedna stara budistička izreka govoreći o tome kako iste stvari ne znače isto svima, navode primjer lijepe žene koja je ljubavniku radost, redovniku nemir i napast, a komarcu slastan obrok. I doista nema dvojbe da stvari dobivaju svoja značenja po označiteljima. Tako i riječi kao oznake stvari, sukladno značenjima koja pridajemo onome što označavaju, svima nama, ma kako se činilo da mislimo isto, ni približno ne znače isto.

Sisak. Pojam, riječ, oznaka, grad. Kao uostalom i naziv bilo kojega drugoga grada na svijetu ima na stotine značenja, tisuće asocijacija, sjećanja, dojmova, slika, zvukova, boja i mirisa. Jer, jedno je Sisak onome tko je o njemu slušao, nije nevažno od koga, tko je o njemu čitao, nije nevažno što, tko ga je posjetio, nije nevažno kada i što u njemu, tko je u njemu živio ili živi, nije nevažno kad i kako. Uistinu, Sisak različito mislimo i pojmimo i razumom i srcem, kao što se u ostalom, misle i drugi gradovi.

Poželio sam ponešto napisati o mom viđenju grada u kome sam se rodio i gotovo bez prekida proživio čitav svoj dosadašnji život. Što više, o gradu gdje vječno spavaju moji roditelji, rođaci, prijatelji, gradu u kojem sam se zaljubljivao, oženio, u kojem su se rađala i odrastala moja djeca, kojega sam branio, jednom riječju o mojemu gradu. Našavši se pred dvojbom kako govoriti i pisati o Sisku: kao sociolog, jer to sam po obrazovanju i taj mi je diskurs blizak, kao političar jer to sam po zanimanju, da li rabiti povijesni, urbanistički, demografski ili neki drugi pristup ili sve to zajedno i pomalo, odlučio sam se za osoban pristup, jer moj je pristup Sisku prije svega osoban. Nakon što sam vidio Peking ili Yantai u Kini, Johanesburg, Čeljabinsk, Seatlle, New York ili Helsinki, Varšavu, Cataniu ili bilo koji od stotina gradova svijeta u kojina sam proboravio neko vrijeme, moja relacija spram Siska bivala je sve osobnija i sve prisnija, a daljine i daleki svjetovi samo su potvrđivali čvrstoću te veze između grada i mene. Zato ja o Sisku ne mogu pisati neintimno i hladno.

Poznajem stotinu siščana koji na sličan način misle ovaj grad, koji brinu o njemu na sebi svojstvene načine, vole ga i kada ga svakodnevno napuštaju odlazeći iz njega dnevno ili tjedno na posao ili u školu u Zagreb, ili kada se vraćaju u njega zavijena večernjom maglom ili sparinom zapadajućeg ljetnjega dana. Znam i ljude koji nisu Siščani, a koji neku intimnu relaciju sa Siskom grade preko siščana i siščanki koje su susretali na ljetovanjima, studijima, putovanjima, s pravom razaznajući da su grad ljudi, a ne samo kuće, parkovi i ulice. Intimni su sa Siskom i oni koji o njemu familijarno gunđaju, koji se kunu da iz njega žele zauvijek otići, ali i oni koji su iz njega već otišli, i samo ponekad u nekoj tuđoj magli prepoznaju ovu našu posavsku, a u dašku vjetra nad nekom tuđom i drugom rijekom poznati miris Kupe.

Ne mogu misliti o gradu, a ne misliti o njegovim ljudima. Ne mogu misliti niti bez njih. Kao generacija koja će kao treptaj dvomilenijskog trajanja ostaviti neki trag za ljude koji će tek doći, ali i za nas same i naše dogledne potomke, čini mi se da imamo i potrebu i dužnost ubilježiti se u to trajanje. Možda je vrijeme da se upitamo o tim našim dužnostima, o doprinosima gradu koji nam je davao i daje nam, a mi smo često ostajali po strani, držeći da će već netko drugi umjesto nas uraditi ono što mi mislimo da treba biti urađeno. A postoje dužnosti spram grada koje su samo naše, i ako ih ne učinimo mi, ovdašnji i sadašnji, nikada ih i nitko uraditi neće. Neki drugi ljudi u nekim drugim vremenima htjet će nešto drugo. A golema kreativna i intelektualna snaga stoji zapretena i nepokrenuta i tu je kao jedini stvarni resurs grada.